snimio N. LAZAREVIĆ
Ako ćemo postati država iz koje će zbog neravnopravne utakmice i nedovoljno sređenog stanja odlaziti čak i kompanije s profitabilnim poslovanjem, onda je to ozbiljan problem, ali manje tih kompanija i njihovih vlasnika, a više iste te države i gomile nezaposlenih kao direktnih žrtava takvih odlazaka. Stoga je nemoguće izbjeći nelagodno pitanje što bi se moglo dogoditi ako BAT doista preseli tvornicu cigareta
Turistička sezona koja je na izmaku i sa stalno rastućim brojem zaraženih koronavirisom vraća nas u realnost: ulazimo u neizvjesnu gospodarsku budućnost i već za mjesec dana suočit ćemo se s ozbiljnim posljedicama pandemije. Srećom, turizam je povukao mimo svih očekivanja, državni proračun ostvarit će prihode veće od najoptimističnijih predviđanja i još se jednom potvrdilo da su sunce, more, čist zrak, prekrasna obala i solidno očuvana priroda mamac za turiste.
No, prihod koji se tako ostvaruje nije dovoljan da bi država mogla normalno funkcionirati. Naravno da nije problem u snazi, važnosti i veličini turizma, nego u nedovoljnoj razvijenosti i poslovnom potencijalu u drugim sektorima koji također moraju puniti proračun. Hrvatska je država u kojoj je proračun izdašni bunar iz kojeg se financiraju brojne djelatnosti. Svaki budžetski manjak, bez obzira na pozadinu ili razloge zbog kojih do njega dolazi, stvara nelagodu i znači više ili manje drastična rezanja, nečija umanjenja prava, reducirane plaće u javnom sektoru, potplaćene vatrogasce ili medicinske sestre, vječno nezadovoljne prosvjetare ili ukidanje prava roditeljima s djecom s posebnim potrebama. Da se to ne bi dogodilo, odgovornost je države postaviti porezni okvir koji će poslodavcima i investitorima osigurati mogućnost stvaranja većih prihoda i dobiti, kroz koje će oni u državni proračun uplaćivati svoje obveze u još većim iznosima. Poanta je uspostava balansa između realnih potreba države s jedne strane i obveza realnog sektora da je s druge strane financijski servisira. Cilj je postići dogovor kojim jedni ne ugrožavaju druge. Prvi preduvjet svega toga je ravnopravna tržišna utakmica, ali i poseban senzibilitet - no da se razumijemo bez bilo kakvih neprihvatljivih protekcija - za one koji najviše pune proračun.
Vrijeme za akciju
Jedna od takvih kompanija, značajnih po urednom i izdašnom punjenju proračuna, svakako je BAT, čija tvornica duhana u Rovinju, i tu sad nastaje problem, već dulje vrijeme posluje u atmosferi “nedovoljno poduzetničke klime”. To je pak samo pristojni eufemizam za opis realnog stanja u kojem se recentnom porezno-trošarinskom politikom nagrađuje uvoznike i distributere, a kažnjava domaćeg proizvođača koji pritom ostvaruje i veliki izvoz. Nezadovoljan nerješavanjem takve situacije, BAT je, iako to iz kompanije nikada nisu htjeli eksplicitno potvrditi, ali se znalo da se za to pripremaju operativni planovi, krenuo u pronalazak alternativne lokacije za nastavak proizvodnje. Naravno, van Hrvatske. Prije mjesec i pol dana, kvalitetno brifiran premijer Andrej Plenković shvatio je složenost problematike i, prije svega, važnost Tvornice duhana Rovinj za državni i lokalne proračune u koje godišnje uplaćuje oko 3 milijarde kuna! Tako je uoči parlamentarnih izbora više radno nego kurtoazno, više politički i poduzetnički nego reda radi i populistički, dakle ispravno, a ne s krivim ciljevima, posjetio njihov pogon u Kanfanaru.
Parlamentarni izbori su prošli, a premijer je zasluženo (p)ostao Andrej Plenković. Upoznat s problemom BAT-a, za vrijeme posjeta Kanfanaru, svjestan važnosti duhanskog biznisa koji je jedan od najozboljnijih, najodgovornijih i najkonstantnijih punitelja proračuna, poslao je snažnu poruku: “Učinit ćemo sve da stvorimo uvjete da tvornica, BAT i proizvodnja ovdje i ostanu. Vjerujem u pronalazak rješenja od kojega će koristi imati država, zaposlenici, kooperanti i sama kompanija”.
Sada je došlo vrijeme za premijerovu i Vladinu akciju. Obećanje se mora izvršiti. Pacta sunt servanda. Ugovore valja poštivati. OK, prije ih naravno treba i postići, a do toga će se doći kad Vlada stvori uvjete da zadrži BAT u Hrvatskoj. Koliko je to važno postajemo svjesni kad shvatimo ranjivosti proračuna (pre)ovisnog o turizmu. Što god netko o mislio, moralizirao ili zbog njihovog core businessa prema njima imao odbojnost, kompanije poput onih iz duhanskog biznisa moraju se držati kao malo vode na dlanu. I u najvećoj krizi, njihov posao ne staje, pa tako ni porezne obveze i njihovo ispunjenje prema državi. No da bi kapital ostao na nekom području, s njegovim predstavnicima treba sjesti za stol. To je poželjno, dopušteno i nužno u pregovorima oko pronalaska izlaza iz labirinta neke političko-poslovne krize. Vlada se sada vraća u puni pogon nakon ljetne stanke. Osim već toliko puta opjevanog turizma, ljeto je obilježila i vijest o odlasku Megglea iz sve siromašnije Slavonije. Domaći proizvođači su na koljenima. Tim više pred Vladu se postavlja imperativ da mora zaustaviti odlazak jednog od najvećih investitora u Hrvatskoj: BAT-a. Njegovim eventualnim preseljenjem kanfanarske tvornice cigareta tko zna kamo u svijetu, i Istri i Hrvatskoj nastaje nenadoknadiva šteta. Financijska, no što je potencijalno još opasnije i stvara veću štetu, reputacijska.
Pitanje koje iz toga proizlazi je sljedeće: ako je poslovno okruženje nestabilno za multinacionalku veličine, snage, pozicije i svjetskog renomea kakav ima BAT, što onda mogu očekivati puno manji strani investitori u Hrvatskoj. I još kad se uzme u obzir to da je BAT primjer dobrog investiranja, win win situacije u kojoj su zadovoljeni svi akteri: strani ulagač-domaći radnici-kooperanti-bivši vlasnici-lokalna zajednica-država. Unatoč toj rijetkoj usklađenosti svih interesa, zbog nepravedne porezno-trošarinske politike koja favorizira uvoznike naspram domaćih proizvođača, nastala je izvanredna, krizna te za državu i njen proračun opasna situacija. Ako ćemo postati država iz koje će zbog neravnopravne utakmice i nedovoljno sređenog stanja odlaziti čak i kompanije s profitabilnim poslovanjem, onda je to ozbiljan problem, ali manje tih kompanija i njihovih vlasnika, a više iste te države i gomile nezaposlenih kao direktnih žrtava takvih odlazaka. Stoga je nemoguće izbjeći nelagodno pitanje što bi se moglo dogoditi ako BAT doista preseli tvornicu cigareta. Analiza je jednostavna, a moguća rješenja brutalna. Prvo, odlazak BAT-a iz Hrvatske, osim 500 novonezaposlenih u Istri, znači i ugrožavanje egzistencije 500 obitelji na poljima duhana u Podravini! Puta tri, četiri člana obitelji, i eto nas na 2.000 nesretnih duša! Tu su i sezonski radnici koji rade za njih. Drugo, nije tajna da je TDR, odnosno BAT, zaslužan za opstojnost hrvatskog seljaka te da je ta dugogodišnja i funkcionalna suradnja velika i pozitivna ostavština bivših vlasnika tvornice te živi dokaz kako Istra pomaže Slavoniju, Podravinu i istok Hrvatske. Ali ne deklarativno, riječima, nego konkretno, djelima. Treće, zahvaljujući poslovnoj politici TDR-a u Hrvatskoj, u Kanfanaru je u hrvatsku cigaretu kao hrvatski proizvod ugrađivan hrvatski duhan. Naizgled možda previše „hrvatskog“, no tako se, ugradnjom hrvatske sirovine u konačni hrvatski proizvod, kao važan, profitabilan, hrvatski izvozni artikl, brane hrvatski nacionalni i gospodarski interesi. Samo za usporedbu: hrvatska je brodogradnja počela tonuti, među ostalim, kad u njoj više nije bilo hrvatskog proizvoda.
S druge strane, unatoč strahovitoj konkurenciji u cigaretnom biznisu, hrvatski je duhan i nakon prodaje TDR-a multinacionalnom BAT-u, ostao u cigaretama – ne više u ronhillu, što i nije presudno, nego se ugrađuje u internacionalne marke cigareta. To je pak dodatno priznanje za 700 podravskih obitelji koje su proizvođači duhana. Četvrto, nije jasno zašto, kad se sve ovo i još puno toga uzme u obzir, Hrvatska ne bi stala iza svojih građana, radnika u Istri i seljaka u Podravini. „Stati“- znači razgovarati s BAT-om te stvoriti uvjete koji će osigurati da tako veliki proizvođač i izvoznik ostane u Hrvatskoj. Cigaretni biznis u Kanfanaru je originalan, čista industrija na kojoj se toliko inzistira, moderne trake, educirani radnici… TDR je proizvodnja koja istarsko gospodarstvo s bespovratno izgubljenim Uljanikom i (pre)dominantnim turizmom donekle drži u balansu. Možemo i dalje nabrajati zašto BAT mora ostati u Kanfanaru: naprimjer, za razliku od drugih multinacionalki u Hrvatskoj, ovdašnjim BAT-om, a time i cijelom regijom u poslovnom smislu, upravljaju hrvatski menadžeri. To govori o njihovoj kvaliteti, ali i povjerenju vlasnika kojima Hrvatsku, unatoč problemima povezanih s nerazumijevanjem države, i dalje nameću kao odličan poslovni izbor.
Bez fige u džepu
Iz BAT-a korektno šute. Sa samo par jednostavnih riječi, šalju snažne poruke “da kontinuirano evaluiraju proizvodne lokacije diljem svijeta”. Sapienti sat, pametnome je i to dosta te može pretpostaviti što to znači. Predvidljivost poslovanja i fer tržišni tretman su ono na čemu se u toj kompaniji inzistira, ali se ne uspijeva realizirati. Nezadovoljstvo BAT-a konkretno leži u nepravednom oporezivanju duhanskih proizvoda. Trošarina na grijane cigarete iznosi oko 4,90 kuna za kutiju od 20 komada, što je manje od 30 posto trošarine na klasične cigarete koja iznosi 16,50 kuna!
To znači da svaki put kad potrošač kupi kutiju grijanih cigareta umjesto kutije klasičnih cigareta, hrvatski proračun gubi 12 kuna poreznih prihoda iz kojeg se, radi boljeg shvaćanja, plaća zdravstvo, školstvo, branitelji, mirovine, socijala, kultura, vojska, policija.. Nadalje, udio poreza i trošarina u klasičnim je cigaretama preko 80 posto dok je u grijanim duhanskim proizvodima samo 38 posto. Takozvani grijani duhanski proizvodi, poput Philip Morrisova IQOS-a ili BAT-ovog GLO-a, koji su se u Hrvatskoj pojavili krajem 2017., mogli bi zato ove godine državu koštati 200 milijuna kuna izgubljenih poreznih prihoda. I to upravo zbog tog povlaštenog trošarinskog tretmana u odnosu na klasične cigarete. Snagu ovog apsurda pojačava činjenica da se u klasičnu cigaretu proizvedenu u Hrvatskoj stavlja hrvatski duhan, dok u IQOS-u nema hrvatskog duhana. Apsurd je još veći jer se porezni gubitak pojavio u najnezgodnije vrijeme, kada Hrvatska opterećena gomilom problema zbog posljedica koronavirusa očajnički traži načine kako podebljati javne financije.
Rješenje koje se nameće je očigledno: treba izjednačiti poreze na grijane, klasične grijane i klasične cigarete, barem dok se temeljitije ne istraže moguće zdravstvene prednosti za ljude koji puše iqos umjesto cigareta. Vlada bi po svemu sudeći zbog zaštite svojih interesa i zakonitosti funkcioniranja ovog specifičnog tržišta trebala u najkraćem roku promijeniti trošarinsku i poreznu politiku prema duhanskim proizvodima. No da bi to postigla, moraju se započeti pregovori, bez fige u džepu. Najveća garancija za uspješno provođenje tog procesa je ozbiljnost premijera Plenkovića koji upoznat sa cijelom situacijom dobro može razlučiti bitno od nebitnog te razgraničiti šire državne od uskih pojedinačnih interesa. U osnovi, priča je jednostavna, samo treba odrediti prioritete: je li važnije zadovoljiti lobiste uvoznika ili podržati domaćeg proizvođača koji je veliki izvoznik. Dileme ne bi smjelo biti.