Dan borca, praznik koji se više ne slavi: MATE SINČIĆ, NARODNJAK I ANTIFAŠIST IZ ŠKROPETI

Mate Sinčić

Dan borca, 4. srpnja, bio je praznik u bivšoj Jugoslaviji, a obilježavao je godišnjicu poziva KPJ–u na oružani otpor silama Osovine. Prestaje se obilježavati raspadom SFRJ; u Hrvatskoj od 1989. godine.

To ipak ne znači da neke događaje i neke ljude treba zaboraviti, posebice istarskih narodnjaka, sljedbenika ideja istarskog/hrvatskog narodnog preporoda, hrabrih i junačkih ljudi, kako bi u konačnici Istra bila u okrilju Hrvatske.

Presudna uloga narodnjaka

Neko vrijeme Partija je u svojim deklaracijama naglašavala ulogu i značaj istarskih narodnjaka u otporu protiv fašizma: oni su bili najvažniji čimbenik koji je pridonio širenju ideje narodnog otpora širom Istre.

Jedan od brojnih istarskih narodnjaka bio je Mate Sinčić iz Škropeti kod Motovunskih Novaki. Na Dan borca, 4. srpnja 1958., otkriven je u Motovunskim Novakima spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora, na kojem je i njegovo ime. Kada je 1941. godine prvi u Istri došao član CK KP Slovenije, Oskar Kovačič sa suradnicima Danilom Perićem i Ernestom Arbanasom, sastao se u Škropetima i s narodnjakom Sinčićem. Njega i ostale upoznao je s planovima organiziranog otpora fašizmu. Sinčić je bio u dosluhu i s Edom Drndićem, a poslije s njegovim sinom Ljubom, koji je s bratom Antom došao u Karojbu iz Splita. Karojba je bila centar NOB-a Istre do kapitulacije Italije.

Tijekom tih susreta u pravilu nisu se spominjali komunistički revolucionarni ciljevi, već je naglasak bio isključivo na nacionalnom oslobođenju i antifašizmu. Mnogi od njih imali su nepovjerenje prema komunističkoj ideologiji, međutim, mnogi su narodnjaci i svećenici unatoč ideološkim razlikama u konačnici prihvatili program hrvatskih komunista zbog njihova cilja nacionalnog oslobođenja.

Mate Sinčić, tajnik NOO Škropeti

Prvi službeni Narodnooslobodilački odbor Škropeti osnovan je na Drndićev poticaj u ožujku 1943. Predsjednikom je postao Jobe Pastorčić, Mate Sinčić tajnikom, a članovi su bili Vlado Jugovac i Ivan Cvitko. Odbornike su uz braću Drndić obilazili Jože Šuran, Joakim Rakovac, Božo Kalčić. Mate je revno obavljao zadatke, tako je siromašnijim obiteljima podijelio kamion brašna, te veću količinu umjetnog gnojiva.

Mate Sinčić rođen je u Škropetima, župa Motovunski Novaki, 11. siječnja 1899. u brojnoj katoličkoj obitelji, od oca Antona i majke Ane r. Škropeta. Četiri dana kasnije krstio ga je župnik Franjo Grunt, rodom iz Moravske, koji je preminuo u Motovunskim Novakima 1916. Mate je imao petero braće (Stipe, Konstantin, Metodo, Joakim, Stanko), i sestru Rožu. S Josipom Bepinom r. Lakošeljac (1899.-1983.) vjenčao se u rujnu 1923. godine i imali tri sina: Darka, Alojza i Dušana. Obitelj je vremenom prerasla u obiteljsku zadrugu; djeca trojice braće živjela su, rasla, školovala i radila zajedno i složno do 1954. godine. Nakon ženidbe, Mate je s nekim od braće otišao na rad u Argentinu (1928.-1932.). Radili su građevinarstvu. Mate se vratio u Škropete, nastavio unapređivati očevinu, a neki su ostali u Argentini i tamo osnovali obitelj.

Za njega je zapisano da je bio širitelj tiska Društva sv. Mohora za Istru, koje je osnovano 1924. u Bermu radi "kulturnog, ćudorednog i gospodarskog uzdizanja istarskih Hrvata". Uz godišnjak Danicu, svake je godine izlazilo nekoliko naslova poučnog štiva. Rado se i često družio s narodnim svećenicima, župnicima - Ivanom Pavićem, Zvonimirom Brumnićem, Leopoldom Jurcom, pa i s Božom Milanovićem, koji ga je uspio posjetiti u tršćanskom zatvoru prije odlaska u njemački konclogor.

Od konfinacije, zatvora do konclogora

Početkom rata talijanske vlasti su politički sumnjive Istrane, među koje je bio i Mate Sinčić, proganjala. Mate je prognan u Nolu, gradiću kod Napulja, ali se ubrzo vratio kući i bio pod strožim nadzorom policije i motovunskih fašista. Padom Mussolinija uhićen je i odveden u pulski zatvor. Tu je dočekao pad Italije, uspio je uteći i vratiti se u Škropete. Nakon kapitulacije Italije njemački vojnici smjestili su se u njegovoj kući, njih dvadesetak: oni su zauzeli prvi i drugi kat kuće, a brojnoj obitelji Sinčić ostao je šufit i konoba.

Obitelj Sinčić imala je kolinje sedam dana prije Božića 1944. godine. Počastili su i vojnike, koji su se jednoga trenutka rastrčali, opkolili kuću, došli do Mateta, svezali ga i odveli u Trviž. Nakon nekoliko dana odveli su ga u Višnjan, iz Višnjana u pazinski kaštel, pa u tršćanski Coroneo i dalje u njemački konclogor. Istražitelji su navodno posjedovali dokaz da je Mate surađivao s partizanima: izvještaj o sastavu i naoružanju vojnika u njegovoj kući. Mons. Ivan Grah, povjesničar i crkveni arhivist, mišljenja je da su Mateta prokazali partizanski ekstremisti, koji su sebi krčili put prema vlasti, a ugledni narodnjaci bili su im velika konkurencija. Bez dvojbi, neki su istarski narodnjaci likvidirani upravo pred kraj rata, kada su pobjednici bili izgledni.

Mate Sinčić preminuo je 14. ožujka 1945. "na vozu dok su logoraše prevozili iz manjeg logora Herschbacha u glavni logor Dachau". Crveni križ je pak obavijestio obitelj da je logoraš Mate Sinčić umro u Dachau 1. ožujka 1945. Međutim, talijanski popis žrtava rata navodi: Sincich Matteo n. 11-1-1899 a Scropetti (Montona); decaduto il 14-3-1945 a Hersbruck (Sinčić Mate r. 11.1.1899. u Škropetima (Motovun) preminuo 14.3.1945. u Hersbrucku). To je svojedobno potvrdio i Silvio Stepančić, povratnik iz logora.

Trideset i sedam uklesanih imena

Na vrhu spomenika palim borcima i žrtvama fašističkog terora stoji tekst: „U teškoj i krvavoj borbi za oslobođenje svoje napaćene zemlje dali ste dragocjene živote za slobodu i nezavisnost domovine“.

Slijede trideset i sedam imena, razvrstana u dva stupca: Livak Janko. Livak Josip. Lakošeljac Josip. Lakošeljac Stanko. Pavat Mate. Pavat Ivan. Bertoša Stanko. Kalac Stanko. Erik Bruno. Matković Josip. Srdoč Antun. Galo Franjo. Srdoč Gajetan. Labinjan Mate. Šolić Antun. Srdoč Antun. Fatorić Erminio. Šepić Stanko. Sinčić Mate. Šelar Janko. Šelar Anđelo. Šelar Jobe. Jugovac Ivan. Srdoč Josip. Koraca Josip. Mikulić Milan. Srdoč Josip. Šelar Petar. Udovičić Josip. Udovičić Antun. Žužić Konstantin. Srdoč Ivan. Lakošeljac Jobe. Kazalac Josip. Fatorić Ivan. Kazalac Petar. Srdoč Ivan.

KPH o istarskim narodnjacima

"Točno je da su članovi KPH, koji su u početnom periodu oslobodilačkog rata zalazili u istarska sela, tragajući za ljudima koji bi mogli postati organizatori i pokretači NOB-a nailazili gotovo jednodušno mišljenje mještana o pojedinim ljudima koji su za njih predstavljali "poznate", "tvrde" i "prave" narodnjake. Riječ tih ljudi imala je u selima potrebnu težinu, njihova su se razborita mišljenja prihvaćala, a njihovi savjeti uzimali u obzir. Jednom riječju, kao po nekom nigdje zapisanom pravilu, ti ljudi – nazivani narodnjacima – bili su savjest sela. Često su to bili i nešto imućniji seljani, poznati po svojoj marljivosti i poštenju, bistrini i dobrom gazdovanju, ne samo u svojim selima, već i u široj okolici (...). Tako su upravo ti ljudi, poznati pod imenom narodnjaka, bilo da je riječ o starijima, koji su u narodnom preporodu nekada i sami aktivno sudjelovali, bilo o mladima koji su odgojeni u narodnjačkim porodicama, predstavljali uporne čuvare nacionalne svijesti, običaja, jezika, tradicije i kulture istarskih Hrvata, i to baš u vrijeme kada više nije bilo ni škola, ni čitaonica, ni narodnih domova, ni knjiga, ni novina – pa ni pjesme na materinjem jeziku. Čvrsto povezani s narodom, oni su održavali u ljudima osjećaje ponosa na vlastito porijeklo, govorili im o starim pravicama, o Dobrili, Laginji i ostalim narodnim vođama, neumorni i nepokolebljivi u nadi da će jednog dana ipak doći do neke promjene i da će se povratiti ono što su nekad imali (...). Na takve tradicije narodnog preporoda i na sloj narodnjaka KP Hrvatske evidentno se morala osloniti, jer su upravo preko njih vodili sigurni putovi do najširih slojeva hrvatskog naroda Istre". (Izvadak iz knjige "Četiri desetljeća Saveza komunista Hrvatske", zbornik priloga znanstvenog skupa u Zagrebu 1977.).