Da sam Maradona, svoj bih život proživio kao on

Maradona

Si yo fuera Maradona, viviria como él… Stihovi su pjesme koju je skladao Manu Chao, i koju je jednom prilikom i sam uživo otpjevao velikom Diegu. Maradone više nema, a ja pjevušeći stihove shvaćam kako se u potpunosti slažem s francusko-španjolskim glazbenikom - da sam Maradona, svoj bih život proživio kao on.

Čovjek se može zabavljati popunjavanjem ljestvice najboljih nogometaša svih vremena, no s Maradonom je to zabranjeno. Jer Diego nije samo igrač, ime koje će na toj ljestvici zauzeti određeno mjesto. Maradona je puno više. On je zaigrano žongliranje loptom u odvezanim kopačkama, šutiranje ogromnog globusa visoko u zrak, on je kokainomanska grimasa pri proslavi eurogola protiv Grčke '94, kada su ga mediji već umirovili.

Maradona je lopta koju iskusnom Juanu Cabreri kroz noge gura petnaestogodišnji dječak u prvom nastupu za Bocu Juniors, on je dijete iz predgrađa Napulja koje unatoč vječito rasprodanim kartama za utakmice nekako uspijeva ući na stadion kako bi pogledao svog idola, koje strepi dok Diego uzima prekratak zalet kako bi izveo slobodan udarac, a živi zid igrača Juventusa mu očito stoji preblizu, Maradona je gesta, ruka kojom Diego umiruje suigrača iz Napolija koji sucu viče da je taj isti živi zid preblizu, on je smiono kopanje lopte, bezobrazna parabola koja leti tik iznad visokih crno-bijelih braniča i smješta se u same rašlje, a gdje drugdje, Maradona je prvi naslov prvaka u povijesti za Napoli, Maradona je religija, i službeno, on je istovremeno znojni postariji debeljko i neuhranjeni čupavi dječak koji u kameru sabrano izjavljuje kako ima dvije želje, igrati na svjetskom prvenstvu i osvojiti ga, on je Božja ruka, jer samo božja može biti visoko podignuta ruka koju na toj utakmici sa 114.580 ljudi ne vidi samo jedna osoba, glavni sudac, Maradona je zabezeknuti izraz lica gojaznog Engleza koji nakon te ruke mora gledati i kako mu čovjek od 1,65 prolazi pola ekipe i zabija gol za polufinale svjetskog prvenstva, Maradona je i naslov svjetskog prvaka te 1986. godine, on je Rabona, Panenka, lažnjak koji braniču lomi koljena, on je svjetlosna brzina kojom ustaje onaj jedini put kad ga netko uspije faulirati, on je i duga, podeblja lajna bijelog i krvava nosnica, Maradona je hladnokrvni odjeb dosadnom novinaru, on je disidentstvo i jebi se FIFA, dug jezik koji ne bira riječi, a još manje mari što će one prouzročiti, Maradona je fakić, hračak i šaka u glavu sistemu.

La vida es una tombola, refrenom nastavlja pjesmu Manu Chao, a ja se opet slažem. Život je svojevrsni rulet, a loptica Diegovog ruleta se sada naprasno zaustavila. Ne sumnjam kako je na smrtnoj postelji, sagledavajući tu turbulentnu šezdesetogodišnju vrtnju i poskakivanje po crvenim i crnim poljima svog života, zaključio kako je sve skupa vožnja bila sasvim solidna…