Dragi Drago, i ča sad reći? "Ćemo biti pravi, ćemo, 'ko moremo." Ti si bija – i prav i jušt. Lakodelac, da, ma samo u fikciji/"fikciji". Inače, težak i težačina, umjetnik od glave do pete: od književnosti, dakle, pjesništva i proze, do likovnosti, fotografije, filma… I zakantati kapac, i ča ćeš. Ma najprvo se pominjati, to ti je bija gušt, reći si kakovu, i lipu i grdu, čovično, ne ufenditi, poštivati svako ljudsko biće, čovjekoljubac, humanist…

Sve to i mnogo više bio je Drago u mojima i očima mnogih prijatelja. Vezalo nas je višedesetljetno drugarstvo, uvijek usponi, osobito kad su mirisali na padove. A pogotovo kod nesuglasica i, danas smiješnih i tako dalekih, političkih, bolje reći na vic i zafrkanciju uvijek okrenutih situacija kojima nam je ona "službena" s jedne, i ova naša, neslužbena, Istra s druge strane obilovala osobito 1990-ih. U tragovima je tako do danas. I kad bismo se našli u njegovim lakostovskim križaljkama, kolumnama, gdje smo svojedobno mnogi često gostovali, pa i on sam s kolegama si autorima, svako malo ironično i groteskno, a zapravo satirično, ništa ni zato. Crtu dobroga ukusa u satiri Drago nikad nije prelazio, osobito ne sa zlom namjerom. Sve baš naprotiv.

Bilo je to sjajno, Drago, kada si prije mnogo godina rekao/napisao i ovo: "Ničega više nikad ne želim biti član, ali da Istarskog ogranka DHK, ili kako se već 'to' zove..." Dragi naš Dragutine, kako smo se/te "titulirali" u svim raspoloženjima, nedostaješ nam jako i u "tome nečemu" i tako će ostati.

Možda komu neće zazvučati, ali eto mi na pamet pada definicija sad odnekud dolepršala: narodnjak i starega i novega, zapravo postmoderna kova – i takav je bio i ostao naš Orlić, samo u prezimenu u umanjenici, u svemu ostalome čovik, čovičina. I otac, i suprug, i did. I glava i rep svega čovjekomjernog i poštovanja naposljetku vrijednog, što za nama ostaje ako smo u sebi duboko utemeljeni, uvjereni u dobro, lijepo i istinito, pa makar se način kako sve to u sebi nosimo i javno iznosimo svakomu uvijek ne svidio. Dapače. Neistomišljenici, ne samo estetski, nisu mu uzimali za zlo kletvicu, ali mu molitvici, onako orlićevskoj, vjerovali jesu. Sve je to i svakakav je bio taj naš Drago, koji za sobom odnosi i zatvara čitav jedan svijet, i zavičaja i naroda i kraja, nešto što asocira i na dobru špežu, i na dobru kapljicu, i na zapuh vitra, miris mora, pinije, prašnjave, nikad asfaltirane pute koji postaju itekakvim autocestama čiste, jasne, izravne, poštene i otvorene komunikacije među srodnim ljudima, bez ostatka i zadrške.  

Prije nekoliko dana mi, ne prvi put, iz bolničke postelje naručuje tekst za „Franinu i Jurinu“ za 2022. Ja ću na to ipak strepeći: „Ma, druže moj, znaš ti kad je to, ćemo ben, je lazno…“. A Drago: „Je ma ni; valje, valje će to, ćeš vi'ti, ne se ubrneš i eko ti…, 'ko dočkamo; bin rada dočka, bin, ma znaj ti, brkasta mi je…“.

Držao ga rad i toliki zamišljeni, a nedovršeni još planovi, držala ga nevjerojatna upornost i aktivnost, patnjama usprkos do samoga kraja. Držao ga neki dišpet, nije se dao, a napatio se jest, to sad možemo javno napisati, gadno i grdno, i to godinama. Drago je Orlić bio fenomen i fenomenalan i u teškoj bolesti, ulijevajući nadu zdravima ili mnogo zdravijima od sebe.

U užicima, stvaralaštvu, bitkama, tolikim pokrenutim i ostvarenim, dapače živim programima kojih bez njega ne bi bilo. I u njima je Drago zavajk. Povezivao je i vezao ljude (ne za ideju, fućkalo mu se), već za sebe, i to trajnim sponama ljudskosti i neponovljivim trenucima kreacije koju bi uvijek začinio posebnom atmosferom. Davao se, davao je i primao. Bez kalkulacija. Nisi se na nj mogao naljutiti.

Možemo li, može li se nastaviti bar nešto od njegova djela? Za književnu ostavštinu i nedovršene rukopise, tu su kolege, za nakladnički projekt i projekte za koje je do zadnjega daha živio, nadajmo se razumijevanju njegove Istre od koje kao da je sav bio sazdan i kojoj se, a najprije njenome moru, koje ne tone (unatoč naslovu jedne mu zbirke) vraća prema svojoj posljednjoj želji.

Poštujući želju najuže obitelji, u tišini i što skromnije, ostajemo s tobom, prijatelju, makar i na ovakav, ipak javan, a opet, vjerujemo, najdublji ljudski, emotivan način. Dragoj obitelji iskrena sućut, jer ni drugih ni boljih riječi nema.

Ali ipak: nije Dragov odlazak „štorija od žalosti“ (još jedan mu naslov) – ima u njegovu odlasku iz ove dimenzije, vidjet će se protokom vremena, uvjeren sam, nešto jedinstveno, nezamjenjivo i neprocjenjivo.

Pokoj ti, Drago naš, velikoj i dragoj duši, napaćenu tijelu i neugaslu, neusporedivu duhu. Počivaj u miru na jadranskoj pučini – jer širina je doista samo za široke duše. Dovidova!

Povezane vijesti

• Uz namirnice za ručak - 15 deka Orlićeve poezije
• Montraker u godinama zajedničkog entuzijazma
• Otvorena izložba "Samo je vrime Kič" Drage Orlića