U iščekivanju da papa Franjo imenuje porečkog i pulskog biskupa, nakon što je u rujnu lani dr. Dražena Kutlešu imenovao nadbiskupom koadjutorom splitsko-makarske nadbiskupije i apostolskim administratorom Crkve u Istri, poklapa se 80. obljetnica smrti dr. Trafuna Pederzollija, koji je upravljao porečkom i pulskom biskupijom u turbulentnim vremenima Prvoga i početka drugoga Velikog rata.

U nagađanjima tko će naslijediti porečkog i pulskog biskupa Ivana Krstitelja Flappa, "Naša Sloga" 1913. godine naglašava neka na stolicu biskupije "zasjedne čovjek koji će se brinuti za duševno i tjelesno dobro i našega naroda, koji je u većini u ovoj biskupiji, te koji poznaje dobro jezik i potrebe našeg puka i bude imao i duše i srca za taj puk i njegove svetinje".

Pula - sjedište biskupije

Kada je pak objavljeno da je porečkim i pulskim biskupom imenovan mons. dr. Trifun Pederzolli, "Naša Sloga" objavila je da "poznaje dostatno i hrvatski i do sada se nije isticao u politici ili bolje nije se čulo za njega da bi se mješao u narodnostnu borbu između nas i Talijana Primorja". Novoimenovanom biskupu poručuje da svoje sjedište premjesti iz Poreča u Pulu, jer "jedino iz novog siela moći će novi Pastir dieliti svoj pastirski blagoslov jednako i pravedno cielom sebi povjerenom stadu".

U prigodi smrti biskupa Flappa, kojeg je Pederzolli naslijedio, "Naša Sloga" je objavila: "Pokojni biskup Flapp bio je po rodu Talijan Furlan. Da je ljubio Talijane, toga mu mi Hrvati kao Talijanu nismo nikada uzeli za zlo, jer svaka ptica k svome jatu leti. Ali možda više radi okolice u kojoj je živio, nego li od osobne svoje volje, nanesao je pokojnik našemu hrvatsko-slovenskomu narodu porečko-pulske biskupije, dosta jada i nevolja. Naš jezik u porabi od starine u mnogoj crkvi na selima, pače i u nekim gradovima, ljuto je progonila biskupska oblast porečko-puljska i mnogo smo izgubili u tom pogledu u zadnje 24 godine biskupovanja pokojnog Flappa".

Tko je bio taj crkveni prelat u turbulentnim vremenima istarske povijesti, koji je na katedri sv. Maura u Poreču stolovao gotovo trideset godina? Trifun (Trifono) Pederzolli rođen je u Kotoru, 28. siječnja 1864., od oca Luigija i majke Enerichette r. Veriano. Obitelj je doselila u Crnu Goru iz Trenta, gdje je otac, inženjer, dobio službu. Za svećenika je zaređen u Splitu, 28. studenoga 1886. Studirao je u bečkom Augustineumu, prestižnom institutu za formaciju austrijskog klera. Godine 1891. stekao je naslov doktora teologije. Ljeti iste godine vratio se u splitsku biskupiju, povjerena mu je služba duhovnika maloga sjemeništa, da bi nekoliko mjeseci kasnije prešao u Trst, prvotno kao župni pomoćnik crkve Gospe Pomoćnice, potom postaje župnikom Sv. Antuna Novog. Počasnim kanonikom tršćanske katedrale imenovan je 1908. godine.

Posvetio ga gorički metropolit

Njegovi suvremenici zaključili su da je bio idealni nasljednik biskupa Flappa: poznavao je hrvatski, slovenski, talijanski i njemački jezik, bio je usto razborit i ljubazan. Za Austro-Ugarsko Carstvo, socijalni mir, s jakom vjerskom kohezijom, bio je temeljni čimbenik u spajanju različitih nacionalnosti socijalno i politički.

Za biskupa ga je potvrdio papa Pio X. 19. lipnja 1913., a posvetio 5. listopada u tršćanskoj katedrali Sv. Justa knez biskup Francesco Borgia Sedej, gorički metropolit, uz asistenciju biskupa dr. Andrije Karlina iz Trsta, dr. Antona Bonaventure Jeglića iz Ljubljane i dr. Antona Mahniča iz Krka. Novi biskup preselit će se u Poreč, kako je objavila "Naša Sloga", tek u studenome, jer još nije bila sasvim uređena biskupska palača, koja se popravljala.

Porečku biskupiju dr. Pederzolli preuzeo je 6. studenoga, a pulsku 8. prosinca 1913. U Pulu je stigao dan ranije carskim brodom "Panther". Kad je stupio na pulsko tlo, pozdravljen je s osamnaest hitaca iz topova. Odsjeo je u hotelu Riviera. Drugog dana krenuo je iz crkve Gospe od Milosrđa u svečanoj procesiji u stolnu crkvu. Odslužio je pontifikalnu misu, nakon čega se u otvorenoj kočiji odvezao u hotel gdje je upriličen svečani objed za uzvanike. U Poreč se vratio brodom iza večernje.

Njegov su dolazak mjesni Hrvati i Talijani dočekali s različitim iščekivanjima. Hrvati su se nadali da "u istini i pravdi pasti povjereno mu stado". Talijani su bili zadovoljni da je novi duhovni pastir "Talijan po rođenju, odgoju i osjećajima". Kod Talijana su građanski liberali nastojali Crkvu maknuti s društvene pozornice. Bili su uvjereni se da će poštovati načelo odvojenosti Crkve od države. Pokazalo se poslije da nije iznevjerio hrvatska očekivanja. Prema Hrvatima bio je pravedan i bio je umjereniji prema hrvatskim jezično-liturgijskim zahtjevima nego njegov prethodnik Flapp. Iako se držao podalje od politike, teška vremena nagnala su ga pokušati organizirati svećenički sastanak na kojem se trebalo dogovoriti politički angažman. Sastanak se trebao održati srpnja 1914. godine u Puli. Bilo je predviđeno da se zauzme stajalište prema prijedlogu liberala da zajednički s Kršćansko-socijalnom strankom nastupe na predstojećim izborima za Istarski sabor.

Skrb za evakuirane Istrane

Poslije ulaska Italije u rat na strani Antante u svibnju 1915. godine, austrijski vojni vrh evakuirao je civilno stanovništvo iz Pule i okolice. Od lipnja 1915., kad su krenuli prvi vlakovi s evakuiranim stanovništvom prema Ugarskoj, Austriji, Češkoj i Moravskoj pa sve do kraja rata, biskup Pederzolli je velike napore ulagao kako bi olakšao položaj svojih vjernika koji su morali napustiti svoj zavičaj i potucati se po tuđem svijetu. Ponajprije je pozvao župnike evakuiranih župa da hitro organiziraju skupljanje novčane pomoći za potrebe tih ljudi. Odaziv je bio dobar. U lipnju 1915. moli Namjesništvo Primorja u Postojni da što prije isposluje dozvole svećenicima porečke i pulske biskupije za slobodan ulaz i besplatan prijevoz željeznicom do mjesta gdje se nalaze evakuirci. Za pomoć se obratio i Odboru za pomoć evakuircima s juga u Beču, pa veli: „Iz raznih mjesta gdje su internirani izbjeglice (Palota, Csandi, Nagylak, Szeged itd.) stižu tužne vijesti o bijedi i gladi. Iz pisama se saznaje, a ta su pisma vjerodostojna, da su mnogi od tih bijednih evakuiraca, osim što su u najvećoj bijedi i bez duhovne utjehe, smješteni u štalama i na malo sagnjile slame, tako da za nevremena nemaju načina zaštiti se od kiše i vjetra. Obraćamo se zato poštovanom Odboru... da poduzme što prije istragu o navedenim mjestima, da bi se saznalo što treba učiniti, te uočivši potrebe, da se odmah sa svim djelotvornim mjerama pristupi tome da se ublaže duhovne i tjelesne patnje tolikih bijednika“. Tražio je pomoć i od crkvenih dostojanstvenika. Juliju Zickyju, biskupu u Peczi (Ugarska).

Na kraju Prvog svjetskog rata čitavo područje porečke i pulske biskupije ušlo je u sastav Kraljevine Italije, uključujući slovensku i hrvatsku manjinu, uglavnom katolike. Isprva se činilo da je situacija za slavensku manjinu bila bolje zajamčena pod liberalnom talijanskom vladom, nego pod novom Kraljevinom Jugoslavijom. Od 1921. godine stvari su se promijenile širenjem fašističkih odreda u Istri. Biskup Pederzolli nastojao je zaštititi slavenske manjine i zbog toga su ga fašisti nazvali „trentino austriacante“ (trentinski Austrijanac) i slavofilom. Stanje se pogoršalo s Mussolinijevom vladom, toliko da je u siječnju 1928. biskup Pederzolli, zajedno s goričkim nadbiskupom Sedejem i Luigijem Fogarom, tršćansko-koparskim biskupom, izravno poslao dopis Deceu. Prosvjedovali su protiv odluke ministra obrazovanja da ukine upotrebu slovenskog i hrvatskog jezika u prva tri osnovna razreda. Tijekom tridesetih godina Pederzolli se nekoliko puta obratio izravno Mussoliniju kako bi pokušao suzbiti nasilje lokalnih fašističkih vlasti i urgirao da iz zatvora puste neke uhićene svećenike. Godine 1940. biskupa Pederzollija pogodila je paraliza. Umro je u Poreču, 22. travnja (po nekim izvorima 21. travnja) 1941. godine.

Biskup prekinut jaucima i protestima

Biskup Pederzolli želio je i osobno, izbliza, vidjeti život svojih vjernika u tuđini. Od studenog 1915. do srpnja 1918. posjetio je logore Pottendorf, Wagna, Gmundu, Steinklamm i Beč. Posvuda se koristio prigodom da tijekom posjeta ne slavi samo misu ili uputi riječi vjere, nego da i kod nadležnih tijela intervenira kako bi se poduzele mjere za poboljšanje dosta teških prilika u logorima. Posebno teško stanje zatekao je u Gmundu prigodom posjeta u studenome 1915. Smrtnost je naprosto harala logorom. I dok im je biskup govorio o potrebi strpljenja, narod nije dopustio da dovrši - biskupov govor bio je prekinut jaucima i protestima.

Božo Milanović o biskupu Pederzolliju

Mons. Božo Milanović napisao je o biskupu Pederzolliju: „Osjećala se već prije Prvog svjetskog rata nestašica hrvatskog svećenstva, a već u prvo doba pod Italijom ostalo je, najviše zbog progona, desetak svećenika. Zato je biskup Pederzolli popunio većinu hrvatskih župa talijanskim svećenicima od kojih nekoji nisu znali, a nekoji nisu htjeli govoriti hrvatski pa su odmah u malne svemu mjesto našega jezika uveli talijanski (…). Bio je doduše dobrohotan prema Hrvatima, ali se nikada nije usudio siliti talijanske svećenike da uvedu hrvatske propovijedi, vjeronauk itd. ili da nauče hrvatski jezik. Nije bio odvažan, a ujedno se bojao javnosti, dotično vlasti i nekojih talijanskih svećenika. Kad je poslao u hrvatsku župu kojega od onih koji nisu poznavali naš jezik, znao je reći da će onaj svećenik skrbjeti barem da crkveni krov ne padne, ako već drugo ne bude mogao učiniti. No za mnoge bi župe bilo bolje da su ostale bez svećenika, nego da su dobile onoga koji je svojim postupkom odbijao ljude od crkve“.

Povezane vijesti

• Uz blagdan Velike Gospe nadnaravni događaj u supetarskoj crkvi na Badnjak 1721. godine: IKONA CRNE GOSPE JASNOGORSKE PROPLAKALA U SRCU ISTRE
• Istarska duhanska priča počela je još krajem 19. stoljeća: SAMO JOŠ KANFANAR MOTA CIGARETE
• ZRCALO VREMENA: Prvi put u svojoj povijesti narod Istre uzeo kormilo u svoje ruke