VABRIGA
Rođena je još u vrijeme Austrougarske monarhije: U 108. GODINI PREMINULA NAJSTARIJA ISTRANKA MARIJA BIBULIĆ
Preživjela je čitavo stoljeće i više od toga uvijek vjerujući da se radom i dobrotom može postići mnogo toga te da se dobrotom, uzajamnim pomaganjem i poštenjem mogu prebroditi sve teškoće u životu. "Vajk rabi delati, dobro pensati i sa svima hoditi dakordo", bila je njena jednostavna životna mudrost
Marija Bibulić cijelog života je radila u poljoprivredi (Arhiva)
U srijedu 14. travnja umrla je najstarija Istranka Marija Bibulić iz Vabrige, u svojoj 108. godini, niti nepuna dva mjeseca prije rođendana kojeg bi proslavila 5. lipnja. Potvrdila nam je to jučer unuka Vesna koja se posljednjih godina brinula o noni Mariji, a koju smo zatekli upravo pri povratku sa sahrane.
Surađivala s partizanima
O najstarijoj Istranki pisali smo i lani kada je napunila 107 godina jer je to bila jedinstvena prigoda za prisjećanje na vremena i događaje koji su obilježili njen dugovječni život. "Niman vlasi na glavi koliko san tega pasala na ten svitu!", znala je govoriti nona Marija. I doista je bilo tako, jer Marija Bibulić, djevojačkog prezimena Paris, iz Vabrige, mjesta nedaleko Tara, bila je rođena 5. lipnja daleke 1913. godine, dakle još u doba Austrije. Iako je posljednje godine provela uglavnom ležeći u krevetu u svojoj kući gdje su joj pomagale nevjesta Slavica i unuka Vesna, do svoje 104. godine bila je još vitalna i aktivna. No, tada je pala što je ostavilo traga na njene dotadašnje aktivnosti, a duboka starost učinila je ostalo. Slabo je vidjela i čula, nerazgovjetno pričala, ali - nije se dala, jer život ju je naučio da se bori!
Bila je još dijete kad joj je 1916. u ratu poginuo otac, nakon čega joj se majka preudala. Očuh je imao jednog sina, a ona je imala dvije sestre i jednog brata. Bavila se poljoprivredom, radila je u kampanji. Udala se za današnje pojmove mlada 1933. godine kada joj je bilo svega 20 godina. Sa suprugom Josipom Bibulićem rodila je 1935. kćer Antoniju i 1941. sina Ivana (koji je poginuo 1985. godine). Kada je izbio rat, Nijemci su joj 1943. godine odveli muža, najprije u Trst u zloglasni zatvor Coroneo, a odande u njemački logor Dachau u kojem je umro 1945. godine.
Bez muža i s dvoje djece od dvije i osam godina Marija se snalazila da prehrani obitelj. Mukotrpno je radila po poljima ne bi li dobila malo žita, koji krumpir ili bilo što čime je mogla nahraniti djecu. Pomagala je susjedima koji su joj za protuuslugu uzvraćali oranjem ili sličnim težim poslovima u kojima ipak treba muška ruka. Svjesna da mnogo riskira, surađivala je s partizanima, zbog čega je kasnije 1962. od predsjednika Jugoslavije odlikovana Medaljom zasluge za narod.
Sjećanje na nonu Mariju
Nakon rata, sama je nastavila prehranjivati obitelj odlazeći po žurnadama. Radila je na poljima sumještana koji su joj uzvraćali radom ili u hrani. I tako je othranila kćer i sina. Mučila se dok se Ivan nije oženio i doveo nevjestu Slavicu, koje je kasnije za Marijin stoti rođendan, od Općine Tar-Vabriga, dobila zahvalnicu kao najbolja nevjesta.
Budući da su joj sin i nevjesta bili zaposleni ona je preuzela skrb o domaćinstvu i unucima, a nerijetko je nastavljala raditi i na zemlji. Nakon smrti sina, ostala je s nevjestom Slavicom koja ima tri kćeri, Vesnu, Ružicu i Anicu. "Život je nekako funkcionirao do nonine 104. godine", ispričala nam je svojevremeno unuka Vesna. Do 103. godine ustajala je oko 8.30, doručkovala bi oko 10 sati i vratila se u sobu na katu, pospremila bi je i do podne bi postelja bila složena. Sama je održavala osobnu higijenu i sve što joj je bilo potrebno, ali onda je počela posustajati.
Svjesna svojih godina, nona Marija je svim svojim unucima nešto darovala za uspomenu, kako je govorila, da je se sjećaju. Za Aliče, pokojnom Olianu, Vesni, Ružici i Anici, praunucima Masimu, Gordani, Josipu, Đaniju, Alanu i Toniju te prapraunucima Kristijanu, Raulu, Martinu i Oliveru, svakom je kupila nekakav zlatni ukras koji će ih podsjećati na nonu Mariju. Preživjela je čitavo stoljeće i više od toga uvijek vjerujući da se radom i dobrotom može postići mnogo toga te da se dobrotom, uzajamnim pomaganjem i poštenjem mogu prebroditi sve teškoće u životu. "Vajk rabi delati, dobro pensati i sa svima hoditi dakordo", bila je njena jednostavna životna mudrost koju nam je ostavila da je i mi prigrlimo i primijenimo.
Želimo da joj bude laka istarska zemlja, a obitelji izražavamo sućut.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
