ZNAMENITE ŽENE U ISTRI
Istrijanke na prijelazu u 20. stoljeće - postale smo vidljive
(Arhiva Glasa Istre)
Članak koji prethodi dostupan je ovdje.
Već smo naglasili da je konac devetnaestog stoljeća u Istri razdoblje buđenja ženske samosvijesti, kao posljedica društvenog razvoja, porasta životnog standarda, uvođenja obrazovanja za djevojčice i prva masovna zapošljavanja u industriji. Svakako svjetli primjer zapošljavanja pretežito ženske radne snage, tabacchine, bila je Tvornica duhana Rovinj osnovana još 1872. godine.
Na prvi natječaj za posao javilo se 700 žena, što dokazuje kolika je bila potreba za aktivnim sudjelovanjem u poboljšanju obiteljskih ekonomskih prilika, a posebice za osobnom afirmacijom. Prve dvije tabacchine upisane u matičnu knjigu Tvornice duhana Rovinj bile su Maria Longo, rođena Carlevaris i Maria Devescovi, rođena Abbà. Plaća je bila skromna (žene su za isti posao bile slabije plaćene od muškaraca), no bile su cijenjene zbog svog socijalnog položaja, dok su poneke svojom ušteđevinom uspijevale kupovati zlato zbog čega su smatrane izvrsnim udavačama. Posao u tvornici cigareta postao je vremenom tradicija, pa su iz generacije u generaciju kćeri bile ponosne što obavljaju isti posao koji su radile njihove majke i bake.
Poslovna vidljivost žena
Svoju poslovnu vidljivost istarske su se žene ostvarile svojim radovima na Prvoj Istarskoj provincijskoj izložbi 1910. godine. Čak 345 izlagačica predstavljalo je svoje radove na izložbi. Od toga je, prema istoimenom katalogu izlagalo 317 proizvođačica čipki, 3 proizvođačice metalnih proizvoda (vaze, okviri za slike), među njima Ada Šestan iz Pazina, šivanje odjeće i rublja 22 žene, od kojih Ida Demai iz Pule i Elisa Rovere iz Umaga. Ana Riossa iz Rovinja izložila je svoje umjetničke slike, dok su svoja vina izložile Maria Percovich iz Svetvinčenta i Maria Cergna iz Bala.
Većina znamenitih žena vezuju se ipak uz glavnu ratnu luku Austrougarske Monarhije-Pulu, koja je uz vojnu ekspanziju za sobom privlačila tehnološku, trgovinsku, kulturnu i umjetničku preobrazbu. Posložiti ćemo ih po datumu rođenja.
Barnacle Joyce, Nora (Connemara, Irska, 1884 - Zürich, 1951), supruga i muza irskog književnika Jamesa Joyca, autora romana "Uliks". U Puli su James i Nora živjeli prije rođenja djece, od 30. listopada 1904. do 5. ožujka 1905., koju James opisuje bratu kao "pomorski Sibir", zbog hladnih bura i nepovoljnih uvjeta u kojima su stanovali.
U Austrijskom se razdoblju svojim socijalističkim idejama isticala Giuseppina Martinuzzi (1844-1925) rođena u Labinu. Život je posvetila borbi za najsiromašnije, radnike i seljake, njihovom obrazovanju, i izjednačavanju njihovih prava s bogatijima (buržujima) i borbi za pravo glasa žena. Po zanimanju učiteljica i književnica, autorica pedagoških studija, pa i udžbenika za osnovnu školu. Njezino djelo Manuale Mnemonico (Mnemonički priručnik) iz 1866. predstavlja primjer stvaranja shema koje olakšavaju pamćenje gradiva. U ožujku 1888. utemeljila je časopis Pro Patria. Početkom 20. stoljeća započela je aktivni politički život. Zastupala je ideju socijalizma ili kako ga je nazivala "humanog socijalizma", te je bila ako ne prva, onda jedna od prvih socijalistica uopće.
U Istri je živjela značajna svjedokinja razvoja brionskog turizma Maria Lenz von Guttenberg (Trst 1885. – Opatija 1953). Kao životna suputnica i asistentica otočkog liječnika, Marija Lenz je tijekom trideset godina, od 1907. do 1938. bila svjedok i sudionik skromnih početaka, blistavih uspona, ali i padova elitnoga brijunskog odmarališta i lječilišta.
Svakako važnu poziciju ima Paula von Preradović (Beč 1887. - Beč 1951.). Njezin je otac Dušan Preradović, sin hrvatskog književnika Petra Preradovića. Djetinjstvo i mladost od 1889. do 1901. godine i od 1905. do 1913. godine provela je u Puli gdje je njezin otac služio kao austrougarski mornarički časnik. Katolički internat pohađa u Sankt Pöltenu od 1901. do 1905. godine a po povratku u Pulu piše prve pjesme koje su objavljene u prijevodu na hrvatski jezik. Godine 1916. udala se za austrijskoga novinara i povjesničara Ernsta Moldena. Živjela je u Kopenhagenu, a od 1920. u Beču, gdje su je 1945. godine uhitili nacisti zbog sudjelovanja u pokretu otpora. Najpoznatija je kao autorica teksta nove austrijske himne "Land der Berge, Land am Strome" (Gorovita zemljo, zemljo na rijeci). Napisala je autobiografski roman "Kindheit am Meer" u kojem se prisjeća svoga djetinjstva u Puli, svojoj "izgubljenoj domovini", a objavljen je u knjizi Ernsta Moldena "Paula von Preradović. Porträt einer Dichterin", 1955. godine.
Maria Polla-Puecher, slavna sopranistica (1893. - 1993.), rođena u Puli. Nakon glazbenog obrazovanja 1922. godine prvi je put nastupila u rodnoj Puli, u kazalištu Politeama Ciscutti. Uspješno je nastupala u Torinu, Firenzi, Palermu, Bariju, zatim u Kairu, Lisabonu, Nizzi, Ženevi, Ateni, Philadelphiji, ali je često navraćala u Pulu. U njujorškoj je Metropolitan operi pjevala pod ravnanjem Artura Toscaninija.
Ana Tarsilla Osti (Pula 1895 - Rim 1958). U Papinskom katalogu osoba za proglašenje blaženih i svetih nalazi se i ime redovnice Ane Tarsille Osti. U doba sestre Tarsille redovnice su služile u Mornaričkoj bolnici, otvorile su dječji vrtić i konvikt, odgojnu ustanovu za djevojke. Sveukupno je bilo tridesetak sestara.
U doba Austrije rodila se barunica Barbara Hütterott (Trst 1897. - Rovinj 1945.), pripadnica njemačke plemićke obitelji. Napredna, intelektualno svestrana, obrazovana i poduzetna Barbara je, između ostalog, suosnivačica prve istarske tvrtke za istraživanje, nalaz i izvoz tartufa Azienda del Tartufo – Sella, Hütterott and C. Levade osnovane 1933. u Livadama. Nakon očeve smrti Barbara je s majkom ostala živjeti u dvorcu na otoku Sv. Andrija (Crveni otok) koji je bio u vlasništvu obitelji. To je zdanje do 1809. bilo samostan, a nakon što su ga napustili redovnici imalo je više namjena poput uljare i tvornice cementa da bi ga na kraju obitelj Hütterott preuredila u dvorac. Hütterottova udovica nastavila je voditi poslove nakon suprugove smrti. Tridesetih godina 20. stoljeća poslove je preuzela Barbara koja je uspješno vodila tartufarsku tvrtku. Vodila je kampanje oglašavanja u novinama, posjećivala je sajmove i radila na širenju tržišta. Kako bi educirala Istrane o vrijednosti tartufa, angažirala je iskusne tartufare iz Italije, a posebno je skrbila o psima tragačima za koje je, zbog njihove velike vrijednosti, uplatila police osiguranja. Tvrtka je uvela i novi proizovod – konzervirane tartufe koji su u tome obliku dulje trajali i bili dostupniji udaljenim kupcima u Italiji. Tartufarska priča tvrtke Azienda del Tartufo – Sella, Hütterott and C. Levade okončana je 1937. kad je koncesija za šumu sv. Marka pripala politički podobnom poduzetniku. No, norme o vađenju tartufa koje je uvela tvrtka Barbare Hütterott vrijede i danas. Nakon završetka rata, 1. lipnja 1945. obitelj Hütterott proglašena je narodnim neprijateljem i oduzeta im je sva imovina, a Barbari i Marie izgubio se nažalost svaki trag.
Marija Kopitar (1899- 1978) Učiteljica, prvoborkinja. U Drugom svjetskom osniva prvi narodnooslobodilački odbor (NOO) u Sv. Petru u Šumi kojemu je bila predsjednica. Do kapitulacije Italije tu se razgranao dobro organizirani Narodno oslobodilački pokret. Početkom kolovoza 1943. otišla je u partizane. U partizanima se u Otočcu susrela s pjesnikom i predsjednikom ZAVNOH-a Vladimirom Nazorom, Vratila se u Pazin, a u obližnjem Zarečju sastala s vođom partizana Joakimom Rakovcem, predsjednikom Oblasnog NOO-a za Istru. Prisustvovala je 25. rujna 1943. u Pazinu zasjedanju Pokrajinskog NOO-a za Istru i bila izabrana u njegov privremeni Izvršni odbor. Izabrana je tada i za vijećnicu ZAVNOH-a, što je potvrđeno na 2. zasjedanju ZAVNOH-a polovicom listopada u Plaškom, te za zamjenicu delegata u Antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) i jedina je Istranka u najvišim organima nove jugoslavenske narodne vlasti, a bila je i članica Glavnog odbora Antifašističke fronte žena (AFŽ) Jugoslavije. Uhapšena je 1943 i završila u koncentracijskom logoru Dachau kraj Münchena, a kasnije u Auschwitzu te u Bergen-Belsenu, gdje je dočekala oslobođenje.
Trnovit put
Ljudmila Vodinelić (Ližnjan 1904. - Umag 2004.) bila je hrvatska učiteljica, narodnjakinja. Ratne godine (1915. – 18.) provela je s obitelji u izbjeglištvu u Češkoj, a 1927. završila je talijansku učiteljsku školu u Zadru. Za vrijeme fašističke vladavine raspačavala je hrvatske knjige. Bila je tajna suradnica Družbe i članica tršćanskoga društva Edinost za politički, kulturni i gospodarski napredak istarskih Hrvata i Slovenaca. Budući da je kao talijanska učiteljica a dosljedna hrvatska rodoljupka vlastima bila nepoćudna, do 1943. premještana je desetak puta. Iz ideoloških razloga nije se aktivno uključila u narodnooslobodilački pokret. Nakon kapitulacije Italije samoinicijativno je u talijansku školu uvela hrvatski jezik. Kad je početkom 1945. kao narodnjakinja otvorila hrvatsku školu u Ližnjanu, partizani su je ožigosali kao ustaškinju i narodnu neprijateljicu, a Nijemcima lažno prijavili kao suradnicu pokreta. Dospjela je u zatvor zajedno sa sestrom Marijom, također učiteljicom. U Trstu ju je B. Milanović uspio spasiti, dok je njezina sestra bila odvedena u njemački logor. Potkraj travnja 1945. Ljudmilu su uhitili partizani, ali se nekažnjena i rehabilitirana mogla vratiti kući i nastaviti raditi. Dobila je desetak odličja, povelja, zahvala i priznanja, među ostalim Orden rada Savezne vlade u Beogradu 1952. "zbog prosvjetno-rodoljubnog rada u fašističkoj eri" te povelju općine Ližnjan 1996. kao "zaslužna Ližnjanka".
Jolanda Ballarin (Pula, 1908 – Mestre kraj Venecije, 1977). Rano je u djetinjstvu pokazivala likovni talent, pa je nakon završene srednje škole pohađala Accademia di Belle Arti u Veneciji. Nakon završetka akademije vratila se u Pulu, gdje je radila kao nastavnica crtanja u srednjim školama. Svoja je djela počela izlagati 1930., na skupnim i samostalnim izložbama, te se javljala na mnoge natječaje. Tek nakon odlaska iz Pule 1947. razgranala je samostalnu izlagačku djelatnost, te je imala mnogobrojne izložbe u gradovima sjeveroistočne Italije.
Dr.sc. Alida Perkov je nekadašnja je novinarka, profesorica i uspješna poduzetnica. Danas je predsjednica BPW-a - Prvog hrvatskog kluba žena kao i idejna začetnica i vlasnica registriranog žiga "Kaiserball Pula", glazbeno - kulturno - gastronomske manifestacije koja se održava tradicionalno svake godine krajem travnja.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
