ČITA(J)MO ISTRU
FOTO / Istarska baština što se kuje i kleše, sluša i kuša
(Snimio Marko Gracin)
Istarski poluotok, kroz povijest na razmeđu i utjecaju različitih kultura i civilizacija, izrazito je bogat kulturnim nasljeđem, kako materijalnim, tako i nematerijalnim.
Nematerijalna kulturna baština posebna je po tome što je neopipljiva i ne mora biti vidljiva, može se povijesno odrediti, ali je za njezino predstavljanje potrebno osmisliti primjeren sadržaj. U Hrvatskoj se svijest o zaštiti nematerijalne kulturne baštine razvija relativno rano.
Fenomeni na listama zaštite
Poučeni događajima s kraja 19. st., kada su industrijalizacija i urbanizacija bile uzrok velikih promjena, javio se strah od izumiranja kulturnih vrijednosti. U početku su svojim stručnim djelovanjem bili angažirani glazbenici, folkloristi i etnolozi, koji su utjecali na očuvanje tradicijskih oblika kulture i stvaranje svijesti o njihovim vrijednostima.
Uz akademsku istraživačku djelatnost, značajna je i tradicija primijenjenog rada stručnjaka uz smotre seljačke kulture koje se u Hrvatskoj potiču od 1920-ih godina. Upravo se ovakvim poticanjem u mnogočemu pridonijelo očuvanju tradicijske kulture sela.
Sve veću osviještenost i spoznaju kako je nematerijalnu baštinu potrebno zaštititi od zaborava uvidjela je Europska unija i njezine članice: UNESCO je 2003. godine prihvatio Konvencija za zaštitu nematerijalne kulturne baštine. Hrvatska je bila sedamnaesta zemlja koja je 2005. godine ratificirala Konvenciju.
Spomenimo da je Etnografski muzej Istre 2011. godine osnovao Centar za nematerijalnu kulturu Istre (CENKI) sa sjedištem u Pićnu. Svojim se djelatnostima posvećuje istraživanju, dokumentiranju, njegovanju i populariziranju nematerijalne kulture Istre.
Nematerijalno kulturno dobro mogu biti razni oblici i pojave duhovnog stvaralaštva što se prenose predajom ili na drugi način, a osobito: jezik, dijalekti, govori i toponimika, te usmena književnost svih vrsta; folklorno stvaralaštvo u području glazbe, plesa, predaje, igara, obreda, običaja, kao i druge tradicionalne pučke vrednote; tradicijska umijeća i obrti.
U Registar kulturnih dobara RH upisano je nešto manje od 180 nematerijalnih kulturnih dobara. Dvije su liste koje pružaju mogućnost upisa nematerijalne kulturne baštine: Lista zaštićenih kulturnih dobara i Lista preventivno zaštićenih kulturnih dobara. Broj fenomena na Listi zaštićenih kulturnih dobara konstantno se povećava pa je tako jedan od najnovije upisanih govor Labinštine, labinska cakavica. Neki fenomeni koji su upisani jesu: istro-rumunjski govor, žminjski govor, izrada pazinskih cukerančića, barbanska Trka na prstenac, rovinjska bitinada, umijeće izgradnje rovinjske batane, umijeće suhozidne izgradnje.
Na UNESCO-vim listama, u kojima se Istra može prepoznati, svoje je mjesto pronašlo tek četiri fenomena: Ekomuzej Batana u Rovinju, mediteranska prehrana, dvoglasje, suhozidna gradnja.
Istarski autohtoni govori
Autohtoni govor u Istri je čakavski govor, odnosno čakavsko narječje. U vrijeme prije migracija u 14. stoljeću u Istri su postojala dva autohtona čakavska dijalekta: ekavski, u kojem se razlikuju srednjoistarski i sjeveroistočni istarski, s pazinskim, labinskim, žminjskim i boljunskim govorima, te buzetski dijalekt.
Krajem 15. i početkom 16. st. uz potporu mletačke vlasti pojačava se naseljavanje unutrašnje Istre. Doseljenici su donijeli nove dijalekte, ali su s vremenom usvajali i one koje su tu pronašli. Mješavina tih jezika vrlo je zanimljiva za proučavanje.
Istriotski jezik čine skupina predmletačkih autohtonih romanskih govora Istre, a sačuvan je u šest mjesta: Rovinj, Vodnjan, Bale, Fažana, Galižana i Šišan. Istriotski ima nekih sličnih elemenata s istromletačkim pa bi se u budućnosti moglo dogoditi da njime bude i zamijenjen. Ovaj govor najviše je ugrožen u Fažani, a najbolje se održava u Balama. U Vodnjanu ga nazivaju dyaleto bumbaro ili bumbarski. Postoji nekoliko rječnika istriotskih govora: Vodnjanski rječnik (1987.), baljanski (1986.) i rovinjski (1992.).
Istrorumunjski jezik, dijalekt kojim govore stanovnici u Žejanama na Ćićariji i u naseljima u dolini Boljunčice (Šušnjevica Nova Vas, Letaj i dr.) također je ugrožen. Talijanski povjesničar Ireneo della Croce nazivao je Istrorumunje i njegove govornike Ćićima, a oni sami sebe Rumerima. Stanovništvo na jugu samo sebe naziva Vlasima, a okolno ih stanovništvo podrugljivo naziva Ćiribircima.
Žminjski govor spada u sjevernočakavski ili ekavskočakavski dijalekt koji je jedan od najstarijih tipova čakavskog narječja.
Balun, najpoznatiji ples
Labinska skupina govora najspecifičnija i najprepoznatljivija je skupina govora u Istri. Pripada ekavskom dijalektu čakavskog narječja te predstavlja unikatnu skupinu govora. Labinski su govori specifični i po tome što se na tako uskom i geografski nerazvedenom dijelu potvrđuju tolike lingvističke raznolikosti.
Novinar i publicist Marijan Milevoj publicirao je nekoliko izdanja labinskog rječnika Gonan po naše.
Na istarskom poluotoku najpoznatiji ples je balun (balon), najpoznatiji instrument roženica, a najpoznatije pjevanje dvoglasje tijesnih intervala koje je uvršteno na UNESCO-vu listu nematerijalnog kulturnog dobra.
Divlji, temperamentan i krepak ples u kojem sudjeluje više plesnih parova koji su ravnomjerno raspoređeni po kružnici s plesačem s unutarnje strane i plesačicom s vanjske strane kružnice. Parovi se po kružnici kreću obratno od kazaljke na satu, dok se jedan ili nekoliko pojedinačnih plesača vrti oko svoje osi u smjeru kazaljke na satu. Na prvom se mjestu nalazi glavni plesač sa svojom partnericom koji povikom opsasa ili udarcem noge o pod daje znak za promjenu plesne figure.
Kanat i svirka na tanko i debelo
Zanimljivo je da se ples uvijek izvodio na otvorenom, spod ladonje. Plesalo se gotovo svake nedjelje u godini, osim korizme i adventa, ali najviše se pleše na piru, a pogotovo u vrijeme maškara.
Figure u balunu variraju od tri do osam, a najpoznatije su četiri, a to su: figura prebirat, figura valcat, figura hodit u okole ili šetat i figura vrtet.
Poznati su plesovi polka, mažurka, melfin, valcer, šete paši, saltin, balo di kušin, balo di špečo, balo di skova i dr.
Unutar tradicije tijesnih intervala postoje četiri podstila: kanat, tarankanje, diskantno dvoglasje i bugarenje. Najrašireniji način pjevanja je kanat ili pjevanje na tanko i debelo u izvedbi dvaju glasova. Dobio je naziv po sličnosti u odnosu glasova sa sviranjem na tankoj – maloj i debeloj – veloj roženici.
Tradicijsko istarsko glazbalo je mih (meh, mieh, mihur, folele, pive, ludro), a glavni mu je dio mijeh od jareće ili janjeće kože, na koji se montiraju ostali dijelovi koji su napravljeni od drva. Drveni dio stavlja se na mih tako što se pričvrsti na jednu od dvije noge i kroz njega se upuhuje zrak, a naziva se kana, kanela, kanelica, bochin, dulač, gerliuč. Na kanelu još treba postaviti i zaletavac, odnosno nepovratni ventil, kako zrak koji se u mih upuhuje ne bi izašao na kanu.
Za područje sjeverne i sjeverozapadne Istre veže se tradicijsko sviranje ljudi koje nazivamo gunjcima: skupina svirača koji su prvotno svirali na violini i bajsu, a potom se sviranje proširilo i na druge instrumente (klarinet, triještina, trombeta). Gunjci sviraju isključivo glazbu za ples - polke, valcere, mazurke, koračnice – maršete, šete paši i dr.
Roženice ili sopele, sopile, supiele, tororo, kako ih još nazivaju, glazbalo karakteristično za Istru, ali dobro poznato i na Hrvatskom primorju i otocima, a posebice na Krku. Specifično je za roženice što imaju vrlo prodoran zvuk i što se uvijek izrađuju u paru, odnosno jedna je manja, a druga veća.
Vilija božja i Božić
Godišnji običaji u Istri počinju s blagdanom Sv. Lucije, 13. prosinca, a završavaju na dan Sveta tri kralja, 6. siječnja, koji nazivamo koledanje. Na dan sv. Lucije sadi se pšenica, koja svojim rastom »govori« kakva će biti godina. Dan prije Božića (Vilija Božja) očisti se kuća, a na ognjištu palio veliki cok, koji se naziva did. Na Viliju obitelj bi se uvečer okupljala oko dida na ognjištu, večerala i pila vino. Bukaleta je hodila od ruk do ruk okolo, prez nje se ni moglo.
Nakon zajedničke večere odlazilo se na polnoćku. Drugo jutro, na dan Božića, opet bi se odlazilo u crkvu na misu.
Koledanje je tradicija ophođenja mjesta. Skupina muškaraca obilazila je mjesto na dan sv. Stjepana i u noći uoči Sveta tri kralja. Muškarci bi posjećivali svaku kuću, pjevali prigodne koledve, pozdravljali ukućane, a za uzvrat bili počašćeni jelom i pićem.
Između adventa i korizme, odnosno četrdeset dana prije Uskrsa ili Vazma, u Istri se održavaju pokladni običaji.
Na Veliku subotu, dan prije Uskrsa, kuhala su se jaja, a drugi su se dan nosila na blagoslov u crkvu. Nakon mise odlazilo bi se na glavne trgove oko šterni i bacalo novčiće u jaja.
Materijal za gradnju kuća i štala u Istri redovito je bio kamen, kamik, ubjok, obljak. Osim kamena koristilo se drvo koje se kombiniralo s kamenom, a davno koristila se i slama. Najstariji oblik tradicijske kuće bile su prizemnice, pozemujke, strihe ili strišnice. Napredniji, razvijeniji tip kuća, smatra se da je nastao s dolaskom Hrvata na ovo područje, kada kuće dobivaju oblik dvokatnice s vanjskim stubištem nazvanim baladur.
Tradicija umijeća suhozidne gradnje našla je svoje mjesto na UNESCO-voj listi nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Kada je riječ o starim zanatima gotovo na prvom je mjestu kamenoklesarstvo. Kamen je najveća prirodna sirovina u Istri kojeg ima u izobilju. Kamen se koristio za gradnju zidova, krovova, za zidanje kažuna, gospodarskih objekata i kuća. Seoski klesari dali su značajan doprinos našoj kulturi klešući glagoljske zapise o vještini i majstorstvu kamenoklesara u brojne kamene spomenike.
Obrada drva i željeza
Obrada drva jednako je bila popularna kao i obrada kamena. Brojni su dokazi o vještini pučkih drvodjelaca u izradi sakralnih, ali i predmeta u domaćinstvu. Drvo koje se cijenilo za izradu, a cijeni se i danas, bilo je javorovo drvo.
Zbog svoje ljepote cijenilo se drvo ulike i ladonje. Najtvrđim drvom smatra se drin – drijen, busul.
Jedan od predmeta koji i danas plijeni pažnju je drveni sanduk, škrinja, banka ili kasela. Škrilja je predstavljala dragocjenost, koja se nasljeđivala.
Spomenimo i izradu raznih drvenih vjedara – golida, pa brente i bačve.
Proizvodnja zemljanih posuda najstariji je oblik istarskog rukotvorstva, a i oblik proizvodnje koji se najduže održavao – od neolita do današnjih dana. Ta se tradicija najduže održala u Raklju.
Izrađeno posuđe nije bilo glazirano te bi se prigodom prve upotrebe trebao učiniti nepropusnim. A to se najčešće postizalo tako što se posudu prvo namazalo češnjakom i slaninom te potom uliti kipuću vodu. Taj se postupak ponavljao nekoliko puta.
Dokumentirano je da je u Istri od 15. st. bilo vještih majstora, kovača, koji su obrađivali željezo. Valvasor spominje biranje općinskog kovača. Svako mjesto imalo je po jednog svojeg kovača koji je svim suseljanima besplatno oštrio alate i popravljao željezna pomagala, a oni su mu za to godišnje davali određenu količinu žita, čak i onda ako im te godine kovač nije trebao ništa popraviti.
Seljak je imao samo neophodno potrebne predmete, kao što su srp, kosa, motika, oralo, sjekira, škare i poneki nož. Tek od 19. st. povećavao se broj i vrsta željeznih predmeta. Kovači su izrađivali sve i svašta, od ukrasnih predmeta u domaćinstvu, do ograda oko dvorišta i portuna, poklopaca šterne, i posebno urešenim okvirom iznad poklopca, do kotača s pomoću kojeg se konopom ili lancem iz cisterne izvlačila voda. Najviše su se koristili, a i danas su najviše očuvani, predmeti koji su se koristili uz ognjište: lopatica i hvataljka za žar - mulete, komoštre, prijeklad - željezni okvir iznad vatre koji je mogao biti ukrašen nizom detalja.
Kosir je pak bio istarsko univerzalno pomagalo.
Hrana i odijevanje
Istra se može pohvaliti dugom tradicijom uzgoja maslina i vinove loze. Ekološki uzgojena hrana, maslinovo ulje i kvalitetne vinske sorte i danas su jedni od najjačih aduta (turističke) Istre. Od drugih gastronomskih užitaka treba spomenuti tartufe, koj šumi, istarski pršut, razne slastice, med, uzgoj raznih voćnih sorti u Kaldiru, izrada domaće pašte s raznim umacima.
Za ono što mi zovemo narodna nošnja, koristili su se nazive ruho, oprave, haljine, roba i slično. Osim odjeće i obuće karakterističan je bio i nakit i način češljanja.
Istarska narodna nošnja skromna je i jednostavna, ali originalna i slikovita. Uz nju je usko vezan ples balon, balun koji se razlikuje od mjesta do mjesta.
Platna od brnistre
Umjetnost tkanja i vezenja još je jedan od starih zanata koji se od sredine 19. st. gotovo potpuno zaboravio. Tekstilni predmeti izrađivali su se od vune, konoplje, pamuka i lana.
Zanimljivo je kako se do tekstila nekada dolazilo. Naime, od stabljike mediteranske biljke brnistre izdvajale su se vlati za izradu tekstilnih predmeta, a to su bili pretežito predmeti grube izrade, primjerice, pokrivači i vreće.
Majstori i seljaci
Dokumentirano je da je u Istri od 15. st. bilo vještih majstora, kovača, koji su obrađivali željezo. Svako mjesto imalo je po jednog svojeg kovača koji je svim suseljanima besplatno oštrio alate i popravljao željezna pomagala.
Seljak je imao samo neophodno potrebne predmete, kao što su srp, kosa, motika, oralo, sjekira, škare i poneki nož. Tek od 19. st. povećavao se broj i vrsta željeznih predmeta. Kovači su izrađivali sve i svašta. Najviše su se koristili, a i danas su najviše očuvani, predmeti koji su se koristili uz ognjište: lopatica i hvataljka za žar - mulete, komoštre, prijeklad - željezni okvir iznad vatre koji je mogao biti ukrašen nizom detalja.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
