Na temelju zapovjedi predsjednika Republike Hrvatske i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga dr. Franje Tuđmana od 1. prosinca 1991. godine ustrojena je u Pazinu 154. brigada Zbora narodne garde. Za prvog zapovjednika imenovan je dopukovnik Ivan Mužina. On će provesti popunu brigade vojnim obveznicima s područja općine Pazin, Poreč, Buje i Buzet.

Veliki doprinos ustroju, vojnoj obuci, te pripremi za borbeno djelovanje u Domovinskom ratu dali su djelatni časnici i dočasnici koji su napustili JNA.

Umaški bataljun

Brigada je organizirana u tri borbene bojne: 1. Pazinski boškarini, 2. Malvazijski tigrovi (le tigri della malvasia) i 3. Porečki prči.

Prije toga, u Pazinu je 1. listopada 1991. godine ustrojena 3. bojna 119. brigade Zbora narodne garde iz općina Pazin, Labin i Buzet, čime je ustroj 154. brigade znatno olakšan. Sredinom prosinca 1991. godine provedena je mobilizacija zapovjedništva brigade, dijela logistike, diverzantski, protudiverzantski vod te vod protuzračne obrane (PZO) i inženjerijski vod. To je i vrijeme kada počinje ubrzan razvoj, opremanje, naoružavanje i stvaranje uvjeta za obuku boraca za odlazak na bojišnicu.

Već u to vrijeme diverzantski i protudiverzantski vod, te vod PZO u Pazinu i Poreču dobivaju jasne zadaće te 26. prosinca 1991. godine ove postrojbe posjedaju borbene položaje ili su u spremnosti za djelovanje. Istodobno, logistička satnija priprema vojarnu Veli Jože u Pazinu za prihvat glavnih borbenih snaga, organizaciju njihova života i rada te ubrzanog uvježbavanja i pripremanja za preuzimanje zadaća na Ličkoj bojišnici.

Po zapovijedi Ministarstva obrane u ožujku 1992. godine za zapovjednika 154. brigade imenovan je major Milorad Alić, dotad zamjenik. Zapovjednik Ivan Mužina premješten je na novu dužnost u HV.

Oluja -susret Porečana i Pazinaca

Hladna Lička bojišnica

Početkom travnja 1992. godine brigada preuzima borbene zadaće na Ličkoj bojišnici, najprije kao operativna pričuva zapovjednika Operativne grupe Lika, a već u svibnju te godine i kao obrambena snaga na prvoj crti bojišnice na području Ivčevića kose.

Ovdje treba reći da istarske postrojbe u Lici nisu imale napadačke, već obrambene zadaće. Usto, postrojbe brigade postupno se izmjenjuju na ličkoj crti bojišnice.

Drago Dika

Godine 1993. brigada jednim dijelom svojih snaga organizira obranu na području Ličkog Osika, Mušaluka i Budačkog mosta. Za brigadu je, gledano s aspekta boravka na bojišnici, najintenzivnija bila 1994. godina. Te godine brigada u razdoblju od siječnja do svibnja brani Otočac u vrlo zahtjevnoj obrambenoj zadaći, a potom nakon ljetne stanke i nakon preustrojavanja 154. brigade HV-a u 154. domobransku pukovniju HV-a (dp)sredinom rujna odlazi na područje Perušićke kose. Ovdje, na geografski, klimatski (oštra lička zima) i taktički vrlo zahtjevnom prostoru, organizira aktivnu obranu na crti koja se proteže od Sinca preko Ramljana, Pocrnića do Alivojvodića, a po dubini do Kosinja i Klanca.

Tijekom 1995. godine 154. brigada neprekidno drži dodijeljeno joj područje odgovornosti, sve do početka svibnja, kada je demobilizirana.

Važno je reći da su pripadnici 154. brigade HV u Lici ostvarili korektan odnos s domaćim stanovništvom miješanog nacionalnog sastava. Usto, istarski bojovnici nisu imali osjećaj da su prepušteni sebi, jer su se o njima skrbili i bili sigurna logistička potpora: na bojišnici su ih posjećivali gradski i općinski predstavnici.

Anton Tuš s borcima 154. brigade

Demobilizacija je trajala kratko, jer je već krajem lipnja pa do sredine srpnja po razinama zapovijedanja počelo s izradom planova za vojno-redarstvenu akciju Oluja.

Mobilizacija pukovnije, najprije po dijelovima, a potom i cjelokupnog sastava, počela je drugog dana kolovoza 1995. godine. Od tada pa do demobilizacije, 26. rujna 1995. godine, pukovnija je sudjelovala u Oluji gdje kao podupiruća snaga 9. gardijske brigade (Vukovi) sudjeluje u oslobađanju cijelog prostora Krbavskog polja i Udbine, te područja oko Plitvičkog Ljeskovca, Uvalice i Prijeboja. Nedugo zatim izbija na međunarodno priznatu državnu granicu RH na rijeci Uni na području Nebljusa.

Stipan Liović Pobro (11. prosinca 1953. – 12. kolovoza 1995.), dragovoljac iz Funtane, jedini je pripadnik 154. brigade HV koji je poginuo u Oluji. Poginuo je kod zaselka Donje Poljice, sahranjen na funtanjanskom groblju.

Tijekom cijelog Domovinskog rata ovu postrojbu karakterizira vrlo visok stupanj odgovornosti svih zapovjednih sastava, ali i svih pripadnika brigade (iznimno visok odaziv na mobilizaciju, nema pojava samovoljnog napuštanja postrojbe ili pak samovoljnih i neplaniranih akcija), visoka razina profesionalnosti i stručnosti časnika i dočasnika, visoka razina borbene spremnosti snaga, (nema odlaska na bojišnicu bez prethodnog izviđanja, intenzivne obuke, planiranja djelovanja, logističke potpore i sl.). Humanost i briga za čovjeka, vlastitog vojnika, ali i protivnika još je jedna značajka po kojoj je ova postrojba prepoznatljiva.

Istarski borci u Donjem Kosinju

Zapovjednici su bili Ivan Mužina, Milorad Alić, Dragutin Dika, Ivica Devčić i Mirko Vuković.

Nakon Oluje pukovnija, iako demobilizirana, nastavlja svoje zadaće u daljnjem razvoju i opremanju, obučavanju zapovjednika i zapovjednih sastava, školovanju kadrova, sada već prema NATO-vim standardima. Provodile su se i intenzivne zadaće u unapređenju života i rada u ZM Pazin, uređena je tzv. tenkovska cesta (Pazin - Lindar), uređena i obnovljena vojarna Veli Jože, izgrađeno taborište Lindar, postavljena vodovodna mreža u selu Bertoši i niz drugih aktivnosti.

Ivan Mužina, prvi zapovjednik

Rodio se u selu Mužini na Žminjštini, 6. veljače 1942. Bio je treće dijete u obitelji Antuna i Kate r. Čule. Oca su mu strijeljali Nijemci 6. listopada 1943. godine. Za odmazdu, strijeljali su 27 muškaraca iz sela Grizili i Mužini te zapalili 17 kuća.

Ivan Mužina

Osnovnu školu završio je u Žminju, a srednju industrijsku školu u Puli (brodski mehaničar). Godine 1962. upisao je podoficirsku školu oklopnih jedinica u Banja Luci. Službu je počeo 1967. godine u Karlovcu, gdje je osnovao obitelj. Godine 1977. u Beogradu je stekao čin kapetana I. klase. Stigao je do čine potpukovnika, kada je u siječnju 1991. godine premješten u Pulu.

Iz JNA je dezertirao 7. studenoga 1991. Po naredbi Glavnog stožera, 1. prosinca došao je u Pazin. Jedan od glavnih zadataka bio je preuzimanje oružja bivše Teritorijalne obrane.

U ožujku 1992. godine dobio je premještaj u Centar za izobrazbu vojnika Muzil.

U starosnu mirovinu otišao je u siječnju 1993. godine. Preminuo je 15. veljače 2006. godine.

Dragutin Drago Dika

Dragutin Drago Dika (Bribir, 1941.- Poreč, 2024.) bio je zapovjednik 3. bataljuna 154. brigade HV (Porečki prči) od 1. prosinca 1991. do 1993. godine kada postaje zapovjednik 154.brigade sve do 1995. godine.

Karijeru je počeo u Sekretarijatu za narodnu obranu općine Poreč, a s vremenom je postao komandant Štaba teritorijalne obrane (TO). Pod njegovim vodstvom TO Poreč postao je uzor dobre organizacije i vojnog rukovođenja na razini Republike Hrvatske. Po završetku rata umirovljen je u činu pukovnika. Njegovom zaslugom 2016. godine tiskana je monografija »3. bataljun 154. brigade HV, Porečki prči, u Domovinskom ratu 1991.-1995.«. Te godine u Poreču je dio rive na Peškeri nazvana Obala 154. brigade HV, kada je rekao: »Želja mi je da sadašnje i buduće generacije nikada više ne grle u rovovima hladan čelik oružja, već da šećući ovom šetnicom grle svoje žene, djecu i unuke«.

Tadašnji porečki gradonačelnik Edi Štifanić o monografiji je rekao: »Danas je važno zbog mlađih generacija objavljivati ovakva izdanja koja dokumentaristički i s vremenskim odmakom objektivno bilježe tijek Domovinskog rata. To je priča o vremenu u kojem je porečki bataljun pokazao kako se brani domovina i zato svi moramo biti ponosni na naše sugrađane koji su se iz rata vratili svojim obiteljima bez ijedne mrlje«.

Obitelj Stipana Liovića

Dvije brigade HV-a u Istri

Na području Istre su tijekom Domovinskog rata ustrojene dvije brigade HV-e: 119. brigada HV-a, koju su sačinjavali vojni obveznici iz općina Pula, Rovinj i Labin, ali i cijele Istre jer je ona do 1. prosinca 1991. i osnivanja 154. brigade bila jedina brigada u Istri.

Službeni je datum osnutka 119. brigade 7. rujna 1991.192 Nastala je uz pomoć kadrova iz nekadašnje brigade TO Joakim Rakovac. Brigada je imala bojne u Puli, Rovinju, Poreču, Labinu, Pazinu i Umagu. Prvi zapovjednik bio je Branko Bošnjak, kojeg je kasnije zamijenio dopukovnik (kasnije brigadir) Marijan Mužinić. Za zamjenika je postavljen pukovnik Josip Strugar. Uz Bošnjaka i Mužinića zapovjednici brigade bili su: pukovnik Mauro Ukušić, pukovnik Mirko Vuković i bojnik Roberto Fabris. U prvo vrijeme brigada je preuzela razminiranje vojarni bivše JNA. Istodobno se popunjavala ljudstvom, koje je osposobljavala kao vojnike za odlazak na ličko ratište.

Skupština Istarske županije donijela je 2016. godine odluku da se 119. i 154. brigade HV dodijeli priznanje, Grb Istarske županije. Tadašnji župan Valter Flego tom je prigodom rekao: »Dodjelom našeg najvećeg priznanja, Grba Istarske županije, želimo još jednom vrednovati taj njihov angažman. Ispisali su ljepše stranice novije istarske povijesti i vjerujem da će to naći odgovarajuće mjesto u školskim udžbenicima, jer samo na takav način moramo mlađim naraštajima približiti velik doprinos koji su pripadnici 119. i 154. brigada dali procesu stvaranja moderne hrvatske države, u kojoj neće biti podjela, mržnje i ponovnog izazivanja duhova prošlosti«.

Povezane vijesti

• Dnevnik jednog ratnika: "DEČKI, SADA ULAZITE U VIJETNAM!"
• OBILJEŽEN DAN POBJEDE I DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI I DAN HRVATSKIH BRANITELJA: U Domovinskom ratu sudjelovalo je više od tisuću branitelja s područja Buzeštine
• PULSKI BORCI PRISJETILI SU SE KOLOVOZA 1995.: "Okupili smo se u Štinjanu i autobusima kao samostalni dragovoljački vod pri 119. brigadi krenuli prema Križpolju gdje su već GORJELI NEBO I ZEMLJA"