Botaničari kesten ubrajaju u voćke, no zbog načina i mjesta rasta spada i u šumsko drveće. Ima ga po obroncima Učke i okolici Pazina, Motovuna i Oprtlja, Lovrana i Opatije, gdje se cijepi plemkama maruna. Plod pitomog kestena jedna je od prvih namirnica koju je čovjek jeo, i za to postoje arheološki dokazi.

U Istri ima oko petnaest tisuća hektara šuma s kestenima u većem postotku, a uglavnom se radi o sitnim populacijama gdje u kilogramu ima od 120 do 180 plodova. Oko Oprtlja stvoreno je nekoliko manjih nasada, organiziraju kestenijade, a Oprtaljci se žele proglasiti Općinom kestena.

Istarska županija pokrenula je prije više od desetak godina program plantažnog uzgoja što ga je pripremio dr. agr. Željko Prgomet.

Nas u ovome zapisu zanima kesten u istarskoj toponimiji, a to su naselja Kostanjica kod Valture i Kostanjica kraj Završja.

Najstarije stablo kestena u Hrvatskoj (Privatna arhiva)

Kostanjica kod Valture

Kost?njica (tal. Castagna - kesten, kostanj) područje je s ostacima srednjovjekovnog naselja u šumi kod Valture u blizini Zračne luke Pula, a pripada općini Ližnjan. Naselje se spominje 1150. kao Vicus Castaneus, izgrađeno na mjestu antičke ladanjske vile. Prema nekima, ondje je 284. godine bio pogubljen ranokršćanski mučenik sv. German.

Naselje je bilo u posjedu ravenskoga nadbiskupa, koji ga je 1197. godine darovao građanima Pule. Naglašava se u ljetopisima da je ovo srednjovjekovno selo, na rubu Valturskog polja, bilo žitnica antičke Pule. Mletački inž. Zuan Antonio dell’Oca na mapi Pule i Puljštine iz 1563. godine zabilježio je da Kostanjica ima pet lokvi, četiri šume, dva izvora i jedan bunar. Ipak, zastrašujuće je da su na mapi ucrtana 72 napuštena sela.

Žitelji preselili u Muntić

Kostanjica je napuštena 1585. godine, a malobrojni stanovnici preselili su se u Muntić. Poslije toga u više su navrata mletačke vlasti bezuspješno naseljavale nove stanovnike. Područje je 1647. godine dodijeljeno novim doseljenicima koji su se naselili u Valturu.

Pokraj groblja bila je crkvica Sv. Gala (spominje se 1472.), koja više ne postoji.

Sačuvala se izvan mjesta jednobrodna crkva BDM, Gospa od Kostanji iz 11. st., i gotovo dodiruje lokvu. Na zidovima se naziru tragovi fresaka, a na pročelju je uzidan natpis goticom iz 1300. i ulomak antičkog nadgrobnog natpisa. Ispod desnog prozora položena je kamena ploča s uklesanim križem koja je služila kao kalup za lijevanje križeva.

Crkva sv. Marije od Kostanji (Privatna arhiva)

Kalup za lijevanje križeva pored crkve Gospe od Kostanji (Privatna arhiva)

Kostanjica kod Završja

Kost?njica, naselje kraj Završja u sjevernoj Istri, pripada općini Grožnjan. Leži na padinama sjeverne obale rijeke Mirne, iznad Ponteportona, glavnog cestovnog prijelaza preko Mirne.

Poslije Drugog svjetskog rata napustili su ga gotovo svi stanovnici.

Područje je bilo naseljeno u prapovijesti, antici i ranom srednjem vijeku. Prvi put u pisanim povijesnim vrelima spominje se 1102. godine kao Villa de Castan na popisu dobara koje istarski markgrof Ulrich II. daruje akvilejskim patrijarsima, zajedno s Momjanom, Grožnjanom i drugim posjedima. Nakon uprave Devinske gospode i grofova Goričkih dolazi pod vlast Habsburgovaca, a Veneciji pripada od 1521. Zajedno sa Završjem i Barčeneglom (više ne postoji), Kostanjicu je na dražbi 1530. godine kupio Venecijanac Giustignano Contarini, u čijem je obiteljskom posjedu ostala do 18. st.

Kostanjica, kao prva linija obrane Završja s juga iz doline Mirne, stoji na uzvisini iznad Mirne. Kao i većina kaštela tog dijela Istre, svojim je tlocrtom prilagođena terenu na kojem je građena. Dvije usporedne ulice kroz naselje dijele kuće u tri reda. Na njih okomite uličice pružaju se od jednog do drugog ruba naselja. U tom antičkom rasteru kuće većinom potječu iz 18. i 19. st.

Na ulazu u naselje nalazi se trg sa župnom crkvom, pregrađenom gradskom lođom, zvonikom i spomenikom žrtvama Drugog svjetskog rata. U rujnu 1943. godine svi odrasli muškarci krenuli su u borbu. Iz rata se nije vratilo devet čestitih ljudi čija su imena uklesana na spomen ploči.

Župna crkva posvećena Gospi i Sv. Petru i Pavlu jednobrodna je gotička crkva izgrađena 1500. godine. Temeljito je preuređena u obnovi koja je trajala od 1747. do 1770. godine kada je nad svetištem izvedena kupolno nadsvođena apsida, a s istočne strane dozidane bočne kapelice nejednakih dimenzija.

U crkvi su tri oltara od kojih je najveći mramorni i ima kipove sv. Petra i sv. Pavla. Na pročelju crkve, iznad portala, nalazi se rozeta, a na kraju bočnog zida, neobično visoko, smještena je kamena glava Atile.

Pred crkvom se izdiže 20-metarski venecijanski zvonik, četvrtaste baze te osmerokutnog tambura i šiljka. Na luku čitamo godinu 1756. Sa svojih trideset i više kuća Kostajnica više naliči na tipičan istarski gradić negoli na selo, vjerojatno zato jer je većina kuća zgusnuta oko zvonika i crkve.

Župna crkva sv. Petra i Pavla u Kostanjici - oronula i neugledna (Privatna arhiva)

Splavari na rijeci Mirni

U prošlosti, žitelji Kostajnice, kada je rijeka Mirna bila plovna od Antenala (Novigrada) do Baštije (Grožnjan) bili su izvrsni splavari. U Baštiji se utovarivalo drvo, vino, žito i nizvodno, rijekom Mirnom, odvozili do Tarske vale gdje su se prekrcavali na veće lađe. Prijevoz je, naravno, išao i u suprotnom smjeru, uzvodno.

U Baštiji su ukrcavali vino, ulje, žito drvo i drvenu građu, da bi u Tarskoj vali prekrcali na veća plovila put Pirana, Kopra, Trsta i Venecije. U Tarskoj vali ukrcavao se pijesak i ostali građevinski materijal, živežne namirnice i druga roba namijenjena trgovinama uz Mirnu i onima u Grožnjanu, Oprtlju, Motovunu. Do cilja roba je stizala karavanama zaprežnih kola.

Za vjetrovitih dana uz pomoć jedara bilo je lakše, ali kada su vrbe uz rijeku mirovale, za bateliere (splavare) bio je pravi pakao. Tada bi se rasporedili s jedne i s druge strane riječnog korita i konopcima vukli splav, poput Burlaka na Volgi. U tom poslu veliku su im pomoć pružali tovari.

Bogat i živopisan život na rijeci Mirni ovisio je o vodostaju, ali i drugim okolnostima koje su s vremenom pridonijele njegovom zamiranju. Već je Venecija počela u 15. stoljeću produbljivati korita i čistiti bočne kanale kako bi održavala i povećala vodostaj. Kasnije Austro-Ugarska podiže branu na ušću i gradi cestu do Poreča, a Italija je do Drugog svjetskog rata izgradila most kod Antenala.

Usporedno se gradi i uskotračna "vinska" pruga Parenzana. Po dovršetku Parenzane nestaju luke na rijeci Mirni. Od njih je danas ostao tek poneki kameni blok. Nakon propasti luka i zbog čestih bolesti, stanovništvo se preselilo na visove uz rijeku.

Povezane vijesti

• U potrazi za nostalgičnom Istrom
• Rekordnih 1,5 tona kestena na jedinoj istarskoj Kestenijadi
• Štand s kestenjem kao vjesnik jesenske sezone u Rovinju, ali cijena mjerice neće se svima svidjeti