čita(j)mo istru
Priča o endemskim biljnim vrstama u Istri: Bogatstvo nastalo iz susreta Alpa, Dinarida i Mediterana
(Arhiva Glasa Istre)
Istarska flora broji više od tisuću vrsta biljaka, ne ubrajajući više bilje, lišajeve i mahovinu, što je čini izuzetno bogatim terenom s botaničkog gledišta. To bogatstvo proizlazi iz susreta utjecaja Alpa, Dinarida i Mediterana.
Hrvatska se ubraja među endemski važna područja Europe. Od biljnih endema ima više od 100 svojti. Najviše ih je na primorskim planinama te pojedinim otocima i otočnim skupinama. U Istri su to istarska krkavina, istarska vučja stopa, istarski kukurijek, istarski zvončić, učkarski zvončić, Tommasinijeva merinka.
Na istarskom poluotoku zabilježene su 233 strogo zaštićene biljne vrste prema Pravilniku o strogo zaštićenim vrstama. Od ukupnog broja strogo zaštićenih vrsta, osamdeset i osam pripadaju višim kategorijama ugroženosti, a devetnaest u kategoriju kritično ugroženih.
Jedinstvena vegetacija Limskog kanala
Najjači je cvat, naravno, u proljeće kada makija osobito buja duž zapadne obale od Rovinja do Pule, posebno na Brijunima, dok je nešto slabije zastupljena u okolici Poreča i Vrsara, kao i oko Limskog kanala.
Strane Limskog kanala obrasle su svim elementima makije - crnika, zelenika, planika, lemprika, tetivika, tršlja, bjelograb i crni jasen. Mikroklimatski uvjeti uzrokom su pojave submediteranske zajednice hrasta medunca i cera. Takva raznolikost vegetacije na uskom području predstavlja jedinstvenu rijetkost i posebnu ekološku vrijednost.
U krugu Bolnice dr. Martin Horvat u Rovinju, uz morsku obalu, nalazi se malo, ali značajno stanište primorske makovice. Biljka je ugrožena i strogo zaštićena vrsta. Stručnjaci »Natura Histrice« našli su stanište »zatrpano« plovilima. Na zadovoljstvo svih, akcija spašavanja ovoga staništa je uspjela. Primjerci ove atraktivne biljke mogu se vidjeti u punom cvatu.
U okolici Rovinja može se naći rijetka pasja loćika, a na poluotoku Premantura makija je zaista raskošna. Livade orisuju mačići, šumarice, presličice, žuti lan i mnoge druge biljke. U proljeće su česte i divlje orhideje, a najbrojnije su kokica, kaćun, kukavica.
Kamenjak, rajsko stanište orhideja
Po broju vrsta i gustoći populacija, Istra se ubraja u najbogatija staništa orhideja u Europi. U Istri raste 80-ak vrsta orhideja. Iako rasprostranjene duž cijele Istre, najbogatije nalazište je na krajnjem jugu, na poluotoku Kamenjak, koje je proglašeno značajnim krajobrazom.
Sve domaće vrste orhideja ili kaćuna, koje ih znaju zvati kod nas, strogo su zaštićene i ne smiju se brati.
U ljetnim mjesecima morsku obalu ukrašavaju mrižice, petrovac, morski pelin, grmolika caklenjača, solnjača i pepeljuga. Duž obale, pa i na plažama, između Rovinja i Pule cvjeta luk, dok se karanfili nalaze duž cijele obale od Pule do Novigrada.
Šijanska šuma u Puli bogata je ljubičicama i ciklamama.
Simbol grada Plomina
Na drugoj obali Istre, kod Plomina, cvjeta blijedoružičasta ljubičina. Tu je svoj dom našla lijepa endemska biljka ljubičasto-modrih zvonolikih cvjetova koji rastu u busenovima, krase pukotine stijena i litice stjenovitih obala. Ta je biljka simbol grada Plomina, gdje je prvi put pronađena i opisana, a zove se istarski zvončić (Campanula istriaca).
Šume u okolici Dvigrada, Pazina i Motovuna bogate su velikim kaćunom, dok u Motovunskoj šumi rastu poznati i cijenjeni tartufi, a prevladava hrast lužnjak, brijest i jasen. Kod Pazina moguće je naći rijetku biljki – veliki kravljak.
Ćićarija obiluje žutim jaglacima, a u sjenovitim mjestima ima i šumarica, velikih božura te rijetkih đurđica. Na visoravni Ćićarije cvjeta rijetki otrovni jedić.
Na livadama uz rubove šuma na Učki niču šafrani, a tlo je pogodno i za rijetko cvijeće, kao što je pasji zub i blijedoplavo zvonce. Tu se može naći i Tomasinijev (učkarski) zvončić koji raste samo u Istri uz još dva endemska zvončića.
Tijekom jesenskih mjeseci Istrom prevladavaju koromačnice, posebno Tomasinijevo devesilje. Prema središnjoj Istri ističu se grmovi rujevine te na livadama i u šumama mrazovci.
Zimsko vrijeme ne obiluje rascvjetalim biljkama no ipak se mogu naći tratinčice a u sredozemnoj makiji ističe se i borovica ili smrika. To je vrijeme kada cvjeta istarski kukurijek, a pred proljeće na livadama se pojavljuju zlatice, mala kamenika i druge vrste.
Primorska dimovica jedno je od bogatstva pulske gradske flore, endemska biljka koja u cijeloj Istri raste još samo na jednoj mikrolokaciji: zidinama Franjevačkog samostana. Nesretno je pokošena. Prvi ju je opisao venecijanski ljekarnik i prirodoslovac Giovanni Girolamo Zanichellija godine 1722. Pula se stoga smatra njenim klasičnim nalazištem.
Glavnina flornih elemenata na Brijunskom otočju ima prava mediteranska obilježja. Najvažnije su biljne kategorije Velikog Brijuna: makija, travnjaci, parkovi, šume hrasta crnike, šume crnike i lovora, te kulture četinara.
Na otočju su pronađene neke vrste biljaka koje su uvrštene u skupinu posebno ugroženih vrsti u Istri: morska makovica, divlji krastavac, neke vrste trava i druge. One su na otočju dosta zastupljene i normalno se razvijaju.
Biljke istarskog tla
Za Istru su svakako najzanimljivije one vrste koje su nastale na tom prostoru. To su endemične biljke istarske flore, i zato su posebno važne jer upravo one daju biljeg zavičajnosti tom području. Tom skupu vrsta pripada u prvom redu istarski zvončić, biljka koja obrašćuje zidove kuća i zidine grada Plomina.
Osim istarskog zvončića, na Učki se javljaju još dvije endemične biljne vrste, a to su učkin zvončić, kojega nema više nigdje drugdje na svijetu, i justinijanov zvončić, koji ima malo šire područje raširenosti. Na Učki rastu još dvije zanimljive biljne vrste. To je u prvom redu kraški runolist, simbol planinskih visina. Na toj se planini javlja i jedna endemična vrsta žutike, hrvatska žutika za koju se sve donedavno smatralo da pripada onoj istoj vrsti žutike što raste na obroncima vulkana Etne na Siciliji, pa ju je mađarski botaničar Borbas opisao pod imenom etnanske žutike. Tek je ne tako davno utvrđeno da je riječ o endemičnoj vrsti dinarskoga gorja pa joj je dan naziv hrvatska žutika.
Na ćićarijskim pašnjacima i travnjacima nebeskom modrinom svojih cvjetova se s rana proljeća ističe tršćanski cvić.
U Istri ima i drugih biljnih vrsta, koje su na tom području prvi put opisane i stoga nose naziv upravo po zemlji u kojoj su prvi put opisane. Takve su vrste npr. istarski sprež ili padlić (kukurijek), te istarska blijeda vučja stopa.
Rijetke hrvatske vrste
Osim endemičnih biljaka koje se javljaju u Istri, svojstvenih, bilo samo istarskoj flori, bilo pak širem dinarskom prostoru uopće, u tom području javlja se i stanovit broj rijetkih vrsta hrvatske flore. Jedna je od takvih vrsta Staehelinia dubia, grmasta pilica, cvjetnjača, zasad poznata iz okolice Draguća, Huma i Račičkog brega. To su jedina sigurna nalazišta te zapadnoeuropske sredozemne vrste u Hrvatskoj. U Istri doseže svoju najistočniju granicu raširenosti.
U središnjoj Istri, kraj sela Bregi, uz cestu Cerovlje–Draguć, utvrđeno je dosad jedino nalazište jedne vrste plućnjaka u Hrvatskoj. Zajedno s tom vrstom se kraj sela Bregi javlja još jedna rijetka vrsta istarske i hrvatske flore – bijela petoprsta. U južnoj Istri, na otoku Sv. Jerolim, jednom od brijunskih otoka, raste također jedna vrlo rijetka biljka hrvatske flore, a to je ampelodezma.
Istarsku floru obilježava i stanovit broj vrsta koje poznajemo samo iz uzgoja kao uresne biljke. Osobiti predstavnici takvih vrsta jesu jedna vrsta sunovrata u Vodicama poznatog pod nazivom sugovice, koji se javlja na Učki (travnjaci povrh naselja Vela Učka), Ćićariji (Orljak, Vodice) i u južnoj Istri (Golešovo), te božur. Božur je u Istri vezan za šire područje Ćićarije i Učke. Najčešće se javlja na području šuma hrasta medunca i crnoga graba.
Raskoš božura na Ćićariji
Na Ćićariji ćemo božur često naći na području Muna i Žejana, npr. u Dolu podno Taborine, uz cestu Mune–Vodice. Međutim, najljepše i najveće površine obrasle božurom nalaze se na kamenjarskim travnjačkim površinama obronaka što se pružaju uz cestu između Trstenika i Račje Vasi, blizu Rašpora. Cijeli jedan sjeveroistoku izloženi travnati obronak uz spomenutu cestu, u drugoj polovici mjeseca svibnja kad su božuri u punom cvatu, pruža doživljaj koji može izazvati samo beskrajna ljepota. Kamo god da se okrenemo, odasvud se iz zelena travnata saga uzdiže obilje velikih grimiznocrvenih cvjetova s biljegom zlatnožutih prašnika u sredini. Nigdje u Hrvatskoj, pa ni u vrtovima, na jednom mjestu ne raste toliko božura kao na tom prostoru Ćićarije. To je mjesto koje je priroda obdarila s toliko raskoši da je upravo šteta što je do danas tolika ljepota ostala skrivena i nepoznata mnogima koji bi ju željeli i vidjeti i doživjeti. Da se to nadoknadi, površine obrasle božurom na Ćićariji valjalo bi predstaviti javnosti tako da turistička društva organiziraju redovite izlete tijekom mjeseca svibnja radi obilaska krajolika kojemu je nebo podarilo iznimnu ljepotu i raskoš u obilju božura i njegova cvijeta. Ti bi izleti bili izniman doživljaj za ljubitelje prirode, a neposrednu bi korist donijeli organizatorima izleta i kraju u kojem bi takvi posjeti potaknuli razvoj određenih djelatnosti kojih sada nema. (Hrvatska revija, MH, Zagreb 2009.).
Tko je tko
Zanichelli, Giovanni Girolamo (1662.-1879.), ljekarnik i botaničar. Uspješnu ljekarničku karijeru počeo je u rodnoj Veneciji 1686. godine. Diplomu ljekarnika dobio je 1702. godine. Mnogo je putovao i istraživao biljni svijet oko Jadranskog mora. Godine 1829. napisao je knjigu »Ex Naturae Gazophylacio«, tiskana u Veneciji. Preminuo je u Modeni.
Tommasini, Muzio (1794.-1879.), tršćanski arheolog i botaničar. Godine 1832. posvetio se istraživanjima i istraživao Austrijsko primorje s v botaničarima Biasolettom Bartolomeom. Godine 1839. imenovan je gradonačelnikom Trsta. Mnoge biljke nose njegovo ime.
Biasoletto, Bartolomeo (1793.-1858.), ljekarnik i botaničar. Radio je u Vodnjanu, Rijeci i Trstu. Zajedno s Tommasinijem vodio je saskog kralja Fridrika Augusta II. oba puta kad je posjetio istočni Jadran. U Trstu je pokrenuo utemeljenje farmaceutskoga društva, osnovao botanički vrt 1825., borio protiv kolere koja je harala Trstom i usmrtila mu suprugu i kći. Znanstveno je pridonio boljem poznavanju bilja, posebice bilja dinarskoga područja, tada intenzivno istraživan.
Marchesetti, Carlo (1850.-1926.), studirao je medicinu u Beču. Bavio se botanikom, mineralogijom, arheologijom i paleontologijom. Godine 1876. bio je imenovan ravnateljem Prirodoslovnoga muzeja u Trstu. Tu se čuva sav botanički istarski materijal. Istraživao prapovijesne utvrde – gradine u Istri i na Krasu.
Šugar, Ivan (1933.–2015.), biolog, studirao na Prirodoslovno matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao je temom »Samoborsko gorje«. Istraživao je biljni svijet Peleponeza. Predavao je botaniku na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a 1996. je izabran za redovitog profesora i predstojnika Zavoda za botaniku FBF-a. Na tom mjestu radio je do umirovljenja 2001. Znanstveni rad profesora Šugara bio je usmjeren na proučavanje flore i vegetacije Hrvatske.
Svjestan potrebe zaštite prirode, prihvatio se uredništva Crvene knjige biljnih vrsta Republike Hrvatske, objavljene 1994. godine. U toj knjizi je po prvi puta u Hrvatskoj pokušano argumentirano sastaviti popis ugroženih biljnih vrsta, kategorizirati ih prema kriterijima IUCN-a, te za svaku vrstu dati uvid u rasprostranjenost, stanište, veličinu populacija, uzroke ugroženosti i zaštitne mjere koje valja poduzeti. Istraživao je biografije starih botaničara, povijesnu građu vezanu uz botaniku i ljekarništvo u Hrvatskoj, te povezivao botaniku s povijesnim i društvenim kontekstom.
Njegov prilog botaničkoj leksikografiji jedinstven je i nemjerljiv u povijesti botanike u Hrvatskoj zbog tri monumentalna djela. Prvo je Latinsko-hrvatski i hrvatskolatinski botanički leksikon/Lexicon botanicum Latino-Croaticum et Croatico-Latinum (1990.). Drugo djelo je Hrvatski biljni imenoslov (2008.) u kojem su sabrana biljna imena iz povijesne literature. Treće djelo, mogli bi reći Velike trilogije prof. Šugara, u trenutku njegove smrti je, nažalost, neobjavljeno, ali spremno za tisak. To je etimološki rječnik. To djelo po prvi puta hrvatskom čitatelju pruža uvid u ono što se skriva iza latinskih imena biljaka te ih čini razumljivim, pamtljivim.
Tri istarske biljke
Istarska perunika visoka je do 70 centimetara, s velikim ljubičastim cvjetovima kao najdekorativniji istarski endem. Zbog razmjerno jednostavnog uzgoja, mogla bi postati biljnim simbolom Istre pa ju treba saditi po istarskim vrtovima i javnim parkovima. Samoniklo je ograničena na sjevernu Istru, od slovenskoga graničnog rezervata Slavnik pa uzduž grebena Ćićarije do Učke, gdje raste na debljem tlu pri dnu gorskih dolaca i ponikava iznad 700 m visine.
Učkarski zvončić također je vrlo dekorativan raste kao manji busen do 20 centimetara s brojnim nebeskoplavim cvjetićima, ali se teško uzgaja. Prirodno raste jedino u sjeveroistočnoj Istri, na najvišim stijenama Učke i istočne Ćićarije iznad 900 metara.
Istarska merinka je prirodno ograničena samo na sjeverozapadnu Istru, gdje raste na nižim submediteranskim stijenama od Trsta do Istarskih toplica. To je izgledom neugledna i sitna biljčica svega do 7 centimetara. mitim pukotinama vapnenačkih stijena.
Istarski križanci. Uz ove tri prave botaničke vrste iz Istre, na Istru je ograničeno još nekoliko biljnih oblika niže sustavne vrijednosti, kao prijelazni križanci između inih običnih vrsta: to su npr. istarska divlja kruška, istarska kupina, istarska runjika, istarska zečina…
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
