čita(j)mo istru
Kako su u Istri kroz dva tisućljeća kršćanstva crkveni redovi promicali vjeru, gospodarstvo i kulturu
(Osobna arhiva)
Iznimno važni nositelji crkvenog života i promicatelji vjere, u srednjem i novom vijeku, bili su mnogobrojni crkveni redovi, koji su u Istri podigli samostane te živjeli u raznim redovničkim zajednicama.
Među najranijim bili su benediktinci, čiji je red u 13. st. počeo slabjeti, a na njihovo mjesto počeli su dolaziti novi redovi: pavlini, franjevci, dominikanci, augustinci, serviti. Templarski red i ivanovci (hospitalci) nisu imali većeg udjela na vjerski život istarskog srednjovjekovlja i novovjekovlja.
Najveći dio samostana ugasio se i prestao djelovati u razdoblju od 16. i 17. st. zbog nedostatnog broja redovnika.
Uspon i pad benediktinaca
Možemo vjerovati tradiciji da je na zapadnoj obali Istre već u 6. st. bilo benediktinskih samostana. Takav je bio onaj sv. Marije del Canneto (Formose) u Puli s veličanstvenom bazilikom što ju je u doba Justinijana sagradio sv. Maksimilijan, nadbiskup Ravenne, rodom iz Veštra blizu Rovinja. Iz kasnoantičkih vremena potječu zacijelo i samostani sv. Mihovila na Brijegu u Puli (na prostoru današnje gradske bolnice) i onaj sv. Ivana in Prato kod Poreča.
Benediktinski red cvao je u Istri u 11. i 12. st. nakon dviju reforma: one sv. Romualda, začetnika kamalduleške grane, i opata Hildebranda iz Clunya, kasnijeg pape Grgura VII. Obje su ove reforme imale svoje sljedbenike u Istri. Istra je počašćena i osobnim pohodom sv. Romualda, koji je bježeći pred protivnicima obnove proboravio ovdje nekoliko godina i osnovao ili reformirao nekoliko samostana: sv. Mihovil nad Limom, sv. Petronila u Dvigradu, sv. Mihovil kod Bala, te sv. Mihovil nad Pulom.
Ostali samostani, a njih je u Istri bilo pedesetak, pripadali su montekasinskoj kongregaciji.
Treba također reći da su na ovom prostoru bila i četiri ženska benediktinska samostana, u Kopru, Poreču i dva u Puli.
U Novigradskoj biskupiji postojali su samostani sv. Petra na Krasu, sv. Martina u Martišnici te sv. Ivana Krstitelja u Dajli (oko 1273. do 1948.), gdje su boravili posljednji benediktinci u Istri.
U Porečkoj biskupiji bilo je više od 20 samostana: sv. Barbara kraj Vižinade sv. Dionizije kraj Motovuna, sv. Elizabeta kraj Motovuna, sv. Mihovil pod Zemljom) u Labincima, sv. Mihovil nad Pazinom, sv. Marija na Škrilinah kraj Berma, sv. Kasijan u Poreču, sv. Nikola (prije sv. Anastazija) na otočiću kraj Poreča, gdje su monasi održavali svjetionik, sv. Petar u Šumi s podružnicom sv. Sikst kraj Barata, sv. Marija u Vrsaru, sv. Vincencije u Savičenti, sv. Petar u Okovima kraj Dvigrada, sv. Andrija na otočiću (Crveni otok).
U Pićanskoj biskupiji bili su samostani sv. Petra u Šumberu i Gospe Karmelske u Belaju.
Nakon dva plodna stoljeća u 13. st. benediktinski red počeo je malaksati. Uzroci su višestruki: bogatstvo i gotovo feudalno ustrojstvo samostana, pad discipline, rascjepkanost, prepotencija pojedinih poglavara i drugih okolnosti.
Na njihovo mjesto dolaze novi, vitalniji, zemaljskim brigama manje opterećeni, tzv. prosjački redovi.
Novovjekovni prosjački redovi
U prosjačke redove ubrajaju se Sluge Marijine (serviti), franjevci i dominikanci, ali i karmelićani.
Serviti (lat. Ordo Servorum Mariae: Red Marijinih slugu) u Istri se prvo pojavljuju u Umagu, gdje su 1343. godine dobili crkvu sv. Jakova i Bartolomeja, poslije nazvanu L’Addolorata. U Dvigradu su bili od 1410. godine, a pravi su procvat doživjeli u drugoj polovici 15. st. Godine 1453. u Istru je stigao njihov generalni starješina Cristoforo Torniello i uspio dobiti nekoliko novih lokacija. U Kopru mu je dana crkva sv. Martina i sv. Benedikta, gdje su gdje su redovnici podignuli novi samostan; 1521.-1581. gradili su crkvu Blažene Gospe, posvećenu 1606. Od 1473. godine imaju samostan sv. Katarine u Izoli, a 1474. godine otvorili su samostan na otočiću Sv. Katarina kraj Rovinja. Godine 1480. imali su toliko samostana da su utemeljili Istarsku provinciju.
Samostane servita u Istri ukinule su mletačke vlasti 1768. godine.
Prvi franjevački red (Ordo fratrum minorum, OFM: Red manje braće), zbog različita shvaćanja siromaštva, razdijelio se na tri grane. Franjevci (OFM), koji su se do 1897. zvali franjevcima opservantima, htjeli su strože obdržavati pravilo sv. Franje. Cijelo 15. st. obilježeno je trenjem dviju struja (opservanata i konventualaca) za prvenstvo u redu, dok papa Lav X. nije 1517. godine podijelio red i dao prednost opservantima. Franjevci kapucini (OFMCap) nazvani tako po kukuljici na svom habitu, htjeli su izvorno obdržavati pravilo reda u siromaštvu, i u početku su živjeli pretežito u pustinjačkim zajednicama.
U Istri su tijekom vremena bili prisutni opservanti, konventualci, reformati, kapucini i trećoredci.
Konventualci su zadržali samostane u Kopru, Puli, Miljama, Poreču i Piranu. Oko 1496. godine osnovali su samostan u Labinu, a manje kuće (hospicije) imali su u Izoli, Bujama, Buzetu i Vodnjanu. Godine 1940. utemeljili su skromni samostan sv. Josipa u Puli, koji su potom napustili, a 1990. izgradili novi samostan sv. Ivana. Još djeluju i u samostanu sv. Franje u Puli.
Mletački su reformati 1700. osnovali samostan u Rovinju, a kapucini su imali samostane sv. Marte i Marije u Kopru (1621.), u Vodnjanu (1647.) i Rovinju (1672.). Većina tih samostana ukinuto je 1806. godine.
Trećoredci (glagoljaši) djelovali su u Istri nekoliko stoljeća. Imali su samostane sv. Marije u Božjem Polju kraj Vižinade (1564.), sv. Grgura u Kopru (1467.) i Gospe od Puka (Madonna del Popolo) u Novigradu (1687. – 1725.). Njegovali su staroslavensku službu Božju na mješovitom području zapadne Istre.
U 20. st. pod Italijom franjevcima konventualcima vraćen je samostan sv. Franje u Puli, a 1940. godine osnovali su mali samostan sv. Josipa, koji su napustili, te 1990. godine sagradili novi samostan na Medulinskoj cesti. Godine 1920. talijanski franjevci (OFM) došli su u Šijanu kod Pule. Nekoliko godina kasnije osnovali su sirotište kod Arene, gdje su 1931. godine sagradili veliku crkvu, a 1934. godine i samostan sv. Antuna.
Opservanti su bili u Balama i Puli. Ovu reformu u Istri jače je potaknuo polovicom 15. st. sv. Ivan Kapistran, utemeljitelj samostana na otočiću Sv. Andrija kod Rovinja (Crveni otok) i sv. Bernardina kod Pirana. Novi samostani osnovani su u Pazinu, sv. Ana u Kopru, sv. Marija na Verudi kod Pule, i u Vrsaru. Bili su kratkotrajno u Motovunu i na Sv. Jeronimu kod Brijuna.
Angažirani u odgoju mladeži
Dominikanci (OP, Ordo praedicatorum, Red propovjednika), doživjeli su svoj kraj u Istri nakon Napoleonova nakon zauzeća dijela mletačke Istre 1806. godine. Tada su zatvoreni mnogi samostani, među kojima i dominikanski samostan u Poreču, posljednju oazu stoljetnoga plodonosnoga vjerskog i kulturnog djelovanja dominikanaca u Istri. Porečki su dominikanci u 18. st. vodili mjesnu gimnaziju, filozofski studij i u kršćanskom prosvjetiteljskom duhu poticali susrete školovanih građana.
Porečki su dominikanci u 18. st. vodili mjesnu gimnaziju, filozofski studij i u kršćanskom prosvjetiteljskom duhu poticali susrete školovanih građana.
U stoljećima mletačke prevlasti nad istarskim primorjem dominikanski samostani, osim u Poreču, spominju se u Novigradu, na Brijunima i Verudi.
U Istri nije bilo samostana muškog reda karmelićana. Međutim, od 1965. do 1977. godine, u Juršićima su živjele i molile bosonoge sestre karmelićanke Terezije od Maloga Isusa. U Istru je karmelićanke doveo porečki i pulski biskup dr. Dragutin Nežić. Za njihov smještaj bio je preuređenja župna kuća, koju je podigao uz novčanu pomoć biskupa Jurja Dobrile i cara Franje Josipa I., legendarni juršićki »hajdučki pop« Josip (Jožef) Velikanje (1843. - 1921.).
Viteški redovi templara i ivanovaca imali su u Istri u 12. i 13. st. svoje samostane, imanja i hospicije. Njihovi lokaliteti u Puli (sv. Ivan na Veloj livadi - Prato grande i hospicij kod Nimfeja, u blizini Arene, na Božjem polju kod Vižinade i u Izoli) pružali su konak i utočište brojnim hodočasnicima i križarima na putu za Svetu Zemlju i u povratku.
Božje polje kod Vižinade bilo je glavno sjedište tempalara u Istri.
Te lokalitete, po ukinuću templara (1312.) preuzeli su vitezovi sv. Ivana – ivanovci.
Pavlini, braća sv. Pavla pustinjaka, naslijedili su u 15. st. samostane ivanovaca. U Istri su djelovali među hrvatskim pučanstvom srednje i sjeveroistočne Istre (Sv. Petar u Šumi, Čepić, Plomin, Barat i Motovun). U 18. st. postojala je posebna Hrvatsko-istarska provincija sa samostanima Istre i Senjsko-modruške biskupije.
Pavline je ukinuo car Josip II. 1786. godine. Održali su se jedino u Poljskoj, odakle su se 1993. godine vratili u Sv. Petar u Šumi.
Augustinci, pustinjaci sv. Augustina, djelovali su na nekoliko lokaliteta u Istri od 15. do pred kraj 18. st. Gradske su im vlasti u Puli 1453. godine povjerile novoizgrađenu crkvu Gospe od Milosrđa (Madonna della Misericordia), a na početku 16. st. povjerena im je i obližnja, do tada benediktinska, crkva i samostan sv. Marije del Caneto. Spominju se i na otočiću Verudi na početku 16. stoljeću.
Salezijance (Societas salesiana S. Ioannis Bosco: Družba salezijanaca sv. Ivana Bosca, SDB), ustanovio je 1857. godine sv. Ivan Bosco, a nazivaju se po svojem zaštitniku sv. Franji Saleškom. Bave se odgojem mladeži u zavodima zvanim oratoriji.
U Istru su došli iz sjeverne Italije na početku 20. st. i jedino su bili prisutni u Rovinju. Njihov je dolazak potaknuo 1910. godine mjesni župnik F. Rocco, koji je primijetio da u tom težačko-industrijskom gradu djeci i mladeži nedostaje skladan obiteljski odgoj i da su prepušteni ulici. Osnovano je društvo Associazione Salesiana, koje je pronašlo pokrovitelje i podupiratelje, te je na području zvanome Fontana 1913. godine otvoren Oratorio Salesiano don Bosco. Zbog ratnih prilika zavod je zatvoren 1915. godine. U Rovinj su se vratili 1918. godine i ponovno otvorili Oratorij, u kojem su se djeca i mladi okupljali u raznim sekcijama pod paskom odgojitelja: pripremali su predstave, recitirali, učili glazbu, svirali u orkestru limene glazbe, gledali odgojne filmove, bavili se sportom.
Po nalogu Mussolinija 1928. godine zatvoreni su svi oratoriji, pa i taj u Rovinju. No, već je prema Lateranskom konkordatu 1929. godine Crkvi bio dopušten rad u odgojnim zavodima, pa su ubrzo obnovljene sve aktivnosti u Oratoriju.
Isusovci (samo) do Opatije
Nakon Drugog svjetskog rata i novih političkih prilika rovinjski Oratorij je zatvoren: salezijanci su 1947. godine otišli iz grada. Godine 2020. salezijanci su se ponovno vratili u Rovinj, odnosno ponovno imaju u posjedu svoju kuću, nakon odlaska posljednje uršulinke, č.s. Ivane. Salezijanci su, naime, odlaskom iz Rovinja, svoju kuću bili ustupili uršulinkama.
Zanimljivo je da isusovci (Societas Jesu, Družba Isusova), čije je geslo Ad maiorem Dei gloriam (Sve na veću slavu Božju), nikada nisu imali svoj samostan u Porečkoj i Pulskoj biskupiji, ali su svoj samostan imali, i još uvijek imaju, u Opatiji, koja zemljopisno pripada Istri.
Opatijski samostan sv. Jakova jedini je samostan istočno od rijeke Raše koji se sa sigurnošću može pripisati srednjovjekovnim benediktincima, a podignut je bio po svoj prilici tijekom 12. st. Oko tog samostana ili opatije, stvaralo se i razvijalo naselje i grad.
Crkvom i samostanom upravljaju najprije benediktinci. Napuštaju je početkom 16. st. zbog kuge, a i čestih provala gusara. Nakon toga samostanom upravljaju bazilijanci, pa augustinci, a od 1723. do 1773. godine isusovci iz Rijeke. Od ukinuća isusovaca samostan je pripojen Zbornom kaptolu u Rijeci i njome upravljaju razni riječki arhiđakoni i svećenici do 1965. godine. Te godine isusovci preuzimaju Opatiju i gotovo sve župe u okolici.
Redovnici Družbe Isusove došli su u Rijeku u kolovozu 1627. na poziv gradskog poglavarstva i u studenom te godine otvorili gimnaziju. Studij moralne teologije uveden je 1632. godine. Bila je to tzv. kazuistika i to je bio početak visokoškolskog studija u Rijeci.
Dvogodišnji studij filozofije uveden je tek akademske godine 1725./26.
I jedna zanimljiva povijesna bilješka. Godine 1682. dva su oca iz riječkog kolegija, već po običaju, došla u Istru držati misije. Prvi je na redu bio Žminj. Zapisano je da je u gradiću službovao vrijedni župnik Ivan Krstitelj Maričić koji je želio isusovce i za stalno dovesti.
To se ipak nije dogodilo. Dogodilo se nešto drugo. Na gornjem dijelu fasade Kanoničke kuće, najstarije u Žminju, nalazi se reljef osnivača isusovačkog reda Ignacija Lojolskog (1491. - 1556.) čiji se kult posebno njegovao u Žminju. Natpis kaže da je Ivan Petar Marinac sagradio prvotnu kuću koja je preuređena 1658. godine za potrebe smještaja žminjskog kanonika i župnika.
Glagoljaški red
Trećoredci (glagoljaši) djelovali su u Istri nekoliko stoljeća. Imali su samostane sv. Marije u Božjem Polju kraj Vižinade (1564.), sv. Grgura u Kopru (1467.) i Gospe od Puka (Madonna del Popolo) u Novigradu (1687. – 1725.). Njegovali su staroslavensku službu Božju na mješovitom području zapadne Istre.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
