Iako Istra posjeduje autohtonu tradicijsku glazbu, fenomen istarske ljestvice i glagoljaškog pjevanja, pod utjecajem Venecije razvijala se i orguljaška baština. U razdoblju od 17. do početka 20. st. izgrađen je veliki broj instrumenata venecijansko-dalmatinskog stila koji pripadaju opusu Petra Nakića i sljedbenika njegove škole.

Dok sva ostala sredstva izražavanja (arhitektura, slikarstvo, kiparstvo…) možemo uglavnom osjetiti samo vidom (eventualno opipom) i donekle razumjeti misao renesansnog/baroknog čovjeka, kroz zvuk orgulja imaginacija nije nužna. Ukoliko je riječ o izvornom instrumentu, tj. kvalitetno restauriranom, današnja publika može čuti gotovo isto što i preci prije više stotina godina.

Izostao najviši stupanj zaštite

Ipak, u Istri gotovo da i ne postoji opća svijest o orguljama kao predmetima koji bi trebali biti pod najvišim stupnjem zaštite, ekvivalentno, primjerice, zaštiti fresaka. U prošlom stoljeću, na inicijativu pojedinih entuzijasta (naročito onih koji su djelovali kroz projekt Organum Histriae), većina instrumenata popisana je i procijenjena njihova vrijednost.

(Osobna arhiva)

Nakon stoljeća odsustva informacija o postojanju orgulja, prve uvide dobili smo iz likovne umjetnosti, tj. fresaka. U žminjskoj kapeli sv. Antuna iz 1381. godine prikaz je portativa (orgulje iz srednjeg vijeka; malo glazbalo koje se nosilo na leđima i zato nazvano ‘portativ’) s dvanaest pari svirala i polugama umjesto tipka (tastature), rad nepoznatog mletačkog autora. Još jedan prikaz, u ovom slučaju pučkog istarskog slikara, nalazi se u Lindaru u kapeli sv. Katarine iz 1409. godine.

Konkretnih dokaza o tipovima instrumenata ili graditeljima orgulja gotovo nema sve do 16. st., no u mnogim biskupskim izvještajima nalazimo ocjene o »lijepim orguljama« i njihovoj upotrebi u liturgije. Godine 1417. biskup Biagio da Molin naručio je orgulje za pulsku katedralu i naložio njihov smještaj u desnoj lađi. Na postojanju i ovih malobrojnih podataka možemo zahvaliti novigradskom biskupu i znanstveniku Giacomu Tommasiniju (1595. - 1655.) koji je dugogodišnjim upornim prikupljanjem i analizom arhivskih podataka te u konačnici pisanjem opsežnog djela (1641. godine) naveo značajna saznanja o orguljskoj umjetnosti u Istri.

(Osobna arhiva)

Nije za očekivati pronalazak više podataka o orguljama prije 17. i 18. st. iz razloga što je velika većina župnih arhiva nestala u ratnim razaranjima ili požarima, primjerice, arhiv pulske katedrale. Također, kroz povijest brojni su instrumenti netragom »nestali«, poput Nakićevih orgulja u Eufrazijevoj bazilici u Poreču, 1914. godine.

Cecilijanski pokret u Hrvatskoj

U razdoblju »Cecilijanskog pokreta« (sv. Cecilija, zaštitnica glazbe) većina orgulja izgubila je svoju funkciju pretežito zbog slabijeg interesa za izvođenje rane glazbe te nemogućnosti izvedbe romantične i moderne glazbe. Počinje masovna izgradnja tvorničkih, pneumatskih instrumenata koji uglavnom nisu bili u skladu s graditeljskom tradicijom. Na većini povijesnih instrumenata odrađene su preinake, devastacije i nestručni zahvati. Ipak, neki vrlo vrijedni instrumenti dospjeli su u stručne ruke i zaživjeli.

Što je Ceclijanski pokret?

Pokrenut je 1868. godine u Bambergu radi obnove katoličke crkvene glazbe. Od Tridentinskog sabora crkvene vlasti povremeno su pokušavale crkvenu glazbu vratiti gregorijanskom koralu i klasičnoj vokalnoj polifoniji kao njezinu izvorištu i uzoru.

(Osobna arhiva)

Riječju, Cecilijanski pokret nastoji spasiti crkvenu glazbu od određenih negativnosti i opasnosti, tj. Od svjetovnih i teatralnih elemenata. Time je počelo stvaranje jedinstvenog crkvenoglazbenog kodeksa, što će doći do izražaja u crkvenim dokumentima o glazbi.

U Hrvatskoj se pokret javlja sredinom druge polovice 19. st.

I hrvatski cecilijanci bili su u službi dostojanstva i ljepote liturgije. Radili su na stvaranju novih skladbi za potrebe liturgije: za zborove i za pučko pjevanje. U tu svrhu proučavali su te glazbeno i liturgijski vrednovali skladbe.

Prvi broj »lista za pučku crkvenu glasbu i pjevanje« sv. Cecilija izašao je 1. srpnja 1877. godine. Prve dvije godine glazbeni urednik bio je Ivan Zajc. Od 1907. do 1944. godine izlazi kao »Wmotra za promicanje crkvene glazbe«. Godine 1969. ponovno je obnovljen »Časopis za duhovnu glazbu« sv. Cecilija. Časopis je obnovljen kao glasilo Instituta za crkvenu glazbu KBF u Zagrebu.

Kraljica instrumenata u crkvama

Orgulje su »kraljica instrumenata«, a Istra ih po svojim crkvicama ima čak 46 i po tome je regija s najvećim brojem orgulja u Hrvatskoj. Porečka i Pulska biskupija može se pohvaliti orguljama izuzeto kvalitetne izrade od 17. do 20. st.

Sv. Lovreč Pazenatički u trobrodnoj crkvi sv. Martina, najočuvanijoj ranoromaničkoj bazilici u Istri, čuva dragulj – Nakićeve orgulje iz 1735. godine. S obzirom na količinu originalnog materijala i kvalitetu restauracije koju je izveo Francesco Zanin, voditelj orguljarske radionice iz Codroipa, čija se obitelj bavi ovim zanatom već sedam generacija, s pravom se može reći da je ovo najvažniji i najbolje očuvan, funkcionalni Nakićev instrument u Hrvatskoj.

Orgulje su restaurirane 2015. godine.

Don Petar Nakić (18. st.), genijalni Dalmatinac, graditelj orgulja, spajanjem tradicije i vlastite genijalnosti stvara i nameće novo savršenstvo zvuka orgulja. On i njegovi sljedbenici obilježavaju vrhunac i kraj uspona talijanskog orguljskog umijeća. Njegovi najpoznatiji učenici Francesco Dazzi ili Dacci i Gaetano Callido d’Este potpuno su prigrlili graditeljske principe svog učitelja, pa njihove orgulje imaju jednaku spomeničku i umjetničku vrijednost kao i Nakićeve.

Osim orgulja u Sv. Lovreču Pazenatičkom, radionica Zanin restaurirala je orgulje u Motovunu koje je izradio Gaetano Callida, najuspješniji Nakićev učenik. U upotrebi je još jedan vrijedan Callidov instrument, orgulje u bujskoj župnoj crkvi sv. Servula. Tvrdi se da su ove orgulje najzvučnije orgulje u Istri. I orgulje u rovinjskoj župnoj crkvi sv. Eufemije dočekale su nov život. Nakon teških devastacija samoprozvanih orguljara i krađe materijala koji se nalazio razasut na nekoliko lokacija izvan Hrvatske, preostali dijelovi orgulja poslani su u radionicu Zanin na restauraciju. Riječ je o najvećim, dvanaeststopnim orguljama, koje su izgrađene 1754. godine, jedini poznati rad Antonia Barbinija u Hrvatskoj.

(Osobna arhiva)

U pulskoj katedrali Uznesenja Marijina velebne su orgulje Eisenbarth iz 2001.godine, a u Motovunu u crkvi Gospe od Servita restaurirane orgulje G. Callida iz 1797. godine čekaju povratak u matičnu crkvu sv. Stjepana. U župnoj crkvi sv. Nikole u Pazinu orguljaši sviraju na orguljama Brondino Vegezzi-Bossi iz 1901. godine, restaurirane 2013. godine.

Prve orgulje u Istri

Prema Istrapediji, prve orgulje u Istri spominju se u puljskoj katedrali 1417., ali uglavnom su očuvane one iz 18. st., kad je umijeće njihove gradnje dosegnulo vrhunac. Najstarije su očuvane orgulje u Istri u Labincima(ali nisu u uporabi), kojima je vratnice oslikao Carlo de Beni u 17. st., potom one u Lovrečici iz 1733., djelo Gaetana Amigazzija iz Verone, te one u Završju iz 1740., djelo mletačkog majstora Giovannija Battiste Piaggie, učitelja Petra Nakića (Nacchini). Od Nakićevih orgulja očuvane su one u Piranu (1746.), a one u Poreču (Eufrazijana) demontirane su i uništene, poput mnogih drugih, u Prvom svjetskom ratu. Orguljari njegove škole izradili su više instrumenata u istarskim crkvama. To su Francesco Dacci i njegov nećak (Pazin, Poreč, Umag, odnosno Novigrad) te Gaetano Callido sa sinovima (Kopar, Buzet, Buje, Motovun, Oprtalj, Lovrečica). Rovinjske orgulje u crkvi sv. Eufemije izgradio je Antonio Barbini iz Murana (1754.).

Dacci i Callido djelovali su i u Dalmaciji i Hrvatskom primorju, a orgulje su gradili po talijanskoj predaji oblikovanja kućišta, s jednostavnim ormarom koji u prospektu završava lučnim ili ravnim otvorom. Raskošnije ukrašene orgulje rađene su u predaji baroknih majstora, kakve su u Istri one u Svetom Petru u Šumi, koje je izradio Johann Georg Eisl.

U 19. st. djelovale su manje radionice za popravak orgulja (obitelj Bazzani, Giovanni Cella, Angel Dolžan). Tada je širom Istre (Tinjan, Fažana, Grožnjan, Mošćenice, Tar, Vižinada) izgrađeno više manjih orgulja, a potom i u 20. st. (Vodnjan, Plomin, Pula).

Projekt Organum Histriae

Organum Histriae (ex Dani orguja u Istri) dugoročan je projekt zaštite, obnove i revitalizacije orgulja i orguljske glazbe u Istri, s tendencijom partnerskog širenja na područje Slovenije i sjeverne Italije, bogato nasljeđem ove ‘baštine koja se sluša’.

Korijeni sežu u 1998. godinu u Umagu, gdje je manifestacija utemeljena u sklopu međunarodne udruge Euro-Mediterraneo Culture dei Mari.

Osim međunarodne festivalske manifestacije orguljske glazbe, projekt potiče stjecanje i razmjene znanja, istraživanja, predstavljanje dragocjene orguljske baštine koja neopravdano veći dio godine leži zaboravljena i zapuštena u većini istarskih crkava. Ciljevi manifestacije su predstaviti vrijednu orguljsku baštinu zaboravljenu i zapuštenu u mnogim istarskim crkvama, poticati istraživanja, restauracije i revitalizacije tih glazbala te razmjena znanja u području orguljaštva.

Dani orgulja u Istri prate puteve istarskih orgulja. Odvija se na nekoliko atraktivnih lokacija u sakralnim prostorima gdje su vrijedni povijesni instrumenti. Neke su od najvažnijih glazbenih postaja Umag, Pula, Buje, Motovun, Pazin, Završje, Sv. Petar u Šumi.

Od utemeljenja festivala Organum Histriae, uz pauzu 2018. i 2019. godine, održano je više od stotinu i dvadeset koncerata u devetnaest istarskih mjesta i gradova, te u nekoliko slovenskih i talijanskih mjesta na istarskom poluotoku.

Povezane vijesti

• ETNOLOGINJA IVONA ORLIĆ: Čim se autentičnost pretvori u predstavu nestaje čarolija
• Poznajete li tradicionalne običaje u Istri?
• Mladić iz Ipši uzdanica je istarske maslinarske, ali i vinske scene