čita(j)mo istru
Priča o istarskoj kozi: Doznajemo kako su rogatu i bradatu hraniteljicu svojedobno proglasili državnim neprijateljem
(Arhiva Glasa Istre)
Od naših izvornih pasmina, istarska koza je posljednja, 2013. godine, uvrštena na popis hrvatskih izvornih i zaštićenih pasmina, nakon istarskog goveda (boškarin), magarca (tovara) i ovce. Uže uzgojno područje istarske koze je područje Istre i nije u potpunosti omeđeno državnom granicom između Hrvatske i Slovenije te Hrvatske i Italije. Danas se na cijelom uzgojnom području istarske koze, uzgaja oko 140 rasplodnih grla, što je svrstava u red kritično ugroženih pasmina, te vapi za njenom zaštitom i revitalizacijom.
Heraldički simbol Istre
Za Istrane, koza je vrlo značajna pasmina i neizostavni dio identiteta i tradicije. Dokaz tome je njezin lik na grbu Istarske županije (i Republike Hrvatske). Od davnina postoji kao heraldički simbol Istre. Istarski grb u štitu na modrom polju ima žutu (zlatnu) kozu okrenutu u lijevo s crvenim papcima i rogovima.
Koza se na grbu prvi put pojavljuje 1680. godine u djelu koparskog aristokrata Beatiana Giuglia Cesarea u djelu »Mletački grbovi ili opće grboslovlje«. On ističe da je koza na grbu Istre: »Simbol naporna rada, jer značajka je te životinje da se hrani mekšim izdancima za koje se treba penjati, dok one koje se mogu doseći s tla prepušta drugima«.
Beatiano navodi još jednu zanimljivu informaciju, tvrdeći da je grb Istre sa zlatnom kozom, u stvari, markgrofovski grb »starog istarskog kraljevstva«, o čijoj se staroj slavi i moći čita kod Tita Livija i drugih suvremenih autora.
Proglašena neprijateljem države
Put istarske koze nije bio lak. U vrijeme mletačke vlasti, nakon što je uočeno ogoljenje određenih područja Istre i jadranskih otoka, počele su zabrane i ograničavanja držanja koza. Zabrana neograničenog napasivanja i brsta koza provedene su selektivno, dok su brojne uredbe, zakoni, dekreti i zabrane bile važeće i obvezne za veći dio Istre od 18. st. Unatoč zabranama, istarski seljaci su i dalje uspijevali očuvati kozarstvo i njegovati »goveda za siromahe« na području Istre.
Austro-Ugarska donosi 1883. godine dekret za načelnu zabranu držanja koza u Istri. Za držanje svakog pojedinog grla bilo je potrebno ishoditi posebnu dozvolu vlasti.
Kraljevina Italija nije striktno zabranjivala držanje koza u Istri tijekom vremena svog vladanja Istrom. To je rezultiralo značajnim povećanjem populacije.
Nakon Drugog svjetskog rata Savezna skupština FNRJ donijela je 1947. godine Zakon o zabrani uzgoja koza uz određene iznimke njihova uzgoja. Tim zakonom koze su preseljene u objekte bez prava na slobodno napasivanje i brst. Kad bi pasle, bile su vezane te im je kretanje bilo ograničeno vezane uz kolac. Nakon prešutnog ukidanja zabrane, populacija koza se ponovno povećala, ali je introdukcijom alohtonih pasmina potisnuta tradicija uzgoja bijele bradate koze te se nije govorilo o očuvanju.
Zbog takva odnosa vlasti prema kozi kroz desetljeća je vladalo mišljenje da je izvorna pasmina istarska koza izumrla. Zelena knjiga izvornih pasmina Hrvatske 2011. godine smješta istarsku kozu u izumrle i nedovoljno poznate pasmine.
Opis istarske koze
Istarske koze velikog su tjelesnog okvira, izrazito snažne do grube konstitucije, nešto jačih kostiju, temeljno bijele boje s mogućim sivkastim i/ili krem nijansama te možebitnom pojavom najčešće sivog pigmenta na vrhu njuške, unutarnjoj strani ušiju i na vimenu. Uz to, odlika pasmine je pojava brade u muških i ženskih grla, kao i pojava rogova i resica. Izrazito gusta i duga brada osobito je zamijećena u starijih jaraca u kojih je duga i do 30 cm. U jarca su zamijećeni i dugi, grubi, teški i hrapavi (naborani) rogovi usmjereni postrano, prema natrag, s rasponom između vrhova i do jednog metra. Prema utvrđenoj tjelesnoj masi odraslih, tjelesno potpuno razvijenih koza (između 55 i 80 kg), vidljivo je da je istarska koza teža i snažnija od skupine izvornih (tipičnih) sanskih koza.
Noge istarske koze su čvrste i tanke te završavaju pravilno razvijenim najčešće bijelim ili bijelosivim papcima. Ista je boja papaka prednjih i zadnjih nogu.
Hraniteljica siromašnih obitelji
Kozarstvo je neosporno kroz povijest Istre bilo izrazito važan čimbenik za opstanak istarskog čovjeka. U posljednjim stoljećima nije imalo bitnu gospodarsku važnost u smislu proizvodnje proizvoda za tržište, ali je bilo neizostavno za opstanak obitelji. Svako je domaćinstvo, naročito siromašno, neizostavno imalo po koju kozu koja je bila izvor mlijeka i mesa za obitelj na prostoru koje su kroz povijest bili obilježeni čestim ratovima, bolestima i drugim nedaćama. Stoga je jednostavno zbrinjavanje koza u uvjetima neposredne ratne ili druge opasnosti, te skromne potrebe za hranom i držanjem bila za kozu nedohvatna prednost.
Koza prati čovjeka već tisućljećima. Ova skromna i snalažljiva životinja bila je u prošlosti izvor hrane, ali i »putujuća ljekarna« s obzirom da se u prirodi prehranjuje s više stotina različitih biljki. Poznato je da su kozje mlijeko i mliječni proizvodi za ljudsko zdravlje vrlo dragocjeni.
Kozarstvo na vrhu stočarske grane
Na osnovi arheoloških nalaza zaključeno je da je uzgoj koza bio glavna grana stočarstva na području Istre još prije dolaska Slavena. Prednost uzgoja koza u ondašnjim vremenima tumači se zbog brzog prilagođavanja stada na postojeće mogućnosti i potrebe. Pored njene skromnosti, koza je životinja koja je ljudima dala brojne proizvode za potrebe preživljavanja: mlijeko i mliječne proizvode, meso, kožu, vlakna, pa i gnoj.
Koze su jedna od prvih vrsta domaćih životinja koje je čovjek pripitomio. Taj se proces najvjerojatnije dogodio prije 10 tisuća godina na području Bliskog Istoka i sjeveru Indijskog potkontinenta. U blizini neolitskog grada Jerihona nađeni su dokazi o korištenju pripitomljenih koza. I na brojnim drugim nalazištima iz neolitskog razdoblja nađeni su tragovi korištenja pripitomljenih koza.
Migracije koje su slijedile, seobe naroda, razvoj trgovačkih putova koji su potakli razmjenu dobara, dovele su do širenja koza gotovo po cijelome svijetu. Koze su tako, s područja Bliskog Istoka, u davna vremena doprle i na područje Europe, posebice njenog mediteranskog dijela, gdje su se izvrsno prilagođavale na klimatske uvjete te nerijetke oskudice hrane i vode.
Tako je koza kao udomaćena vrsta dospjela i na područje istarskog poluotoka. Zasigurno je ta populacija bila jako heterogena, no njena korisnost i adaptabilnost osigurali su joj opstanak i u takvom okruženju. Tijekom povijesti, na brojnost koza, njihove genetske odlike i vanjštinu, proizvodnu namjenu i tehnologiju uzgoja izravno su djelovali brojni čimbenici i događanja koja su pratila sam razvoj ljudske civilizacije. Za pretpostaviti je da je slična situacija bila i na području istarskog poluotoka.
Tradiciju uzgoja koza na istarskom poluotoku potkrepljuju arheološki nalazi u Vizače kod Valture (Nezakcij), kao najraniju potvrdu uzgoja koza u Istri. Često se u vezi uzgoja koza na području istarskog poluotoka spominje navod Pietra Kandlera, koji je interpretirao zapise Plinija Starijeg u kojima se spominju dobrobiti koje su koze pružale stanovnicima Istre. Posebice je naglašavana kvaliteta kozje dlake (kostrijeti) koja je miješana s dlakom portugalskih i škotskih koza radi proizvodnje dugodlakih pokrivača.
Projekt posvojenja koze
Agencija za ruralni razvoj Istre (AZRRI), u zajedništvu s Istarskom županijom i Udrugom uzgajivača istarske koze, pokrenula je u ožujku ove godine projekt posvojenja ili usvojenja istarske koze koji će tijekom deset godina donacijama (500 eura godišnje) pomoći u očuvanju i osiguranju pasmine od izumiranja, nazvan »Naša istarska koza – La nostra capra istriana«.
Agencija, prva takve vrste u Hrvatskoj, osnovana je 2003. godine s ciljem zaštite istarskih autohtonih pasmina kroz razvojne programe, valorizaciju i promociju istarskih lokalnih proizvoda te očuvanju života u ruralnom prostor Istre.
Za očuvanje istarske koze u planu je koristiti sve dostupne alate s jedinstvenim ciljem osiguranja od gubitka pasmine. Ponajprije je potrebna konsolidacija pasmine s obzirom na mali broj jedinki. Jedan od alata kojeg će AZRRI poticati je kreiranje gospodarskih programa za proizvode od istarske koze. To su mlijeko i mliječni proizvodi, a nakon konsolidacije pasmine, odnosno kada se osigura kakva-takva dostupnost muških jarčeva koji nisu podatni za rasplod, kreirat će se i program valorizacije mesa i proizvoda od mesa istarske koze.
Vrlo vrijedan alat u očuvanju o konsolidaciji ovako male brojke istarskih koza je Istarska banka animalnih gena pri AZRRI-u koja prije svega služi za čuvanje vrijednog genetskog materijala.
U AZRRI-ju su se ozbiljno primili posla očuvanja koze u relativno kratkom vremenu uspjeli krajnje kritični broj od 50-ak preostalih koza utrostručiti kroz otkup kvalitetnog ženskog i perspektivnog muškog podmlatka. Vjetar u jedra projektu dala je i Istarska županija koja je uzgajivačima dala dobru potporu. Sav taj rasplodni podmladak raspoređen je u nekoliko gospodarstava, te se postupak namjerava ponavljati dokle god ne rašire kozu na veći broj gospodarstava i dok se ne uspostavi odgovarajući sustav.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
