Darko, Patricija i Paulo na cilju ispred katedrale sv. Jakova u Santiago de Compostela (Privatna arhiva)
Camino de Santiago - Put svetog Jakova poznata je mreža hodočasničkih putova čije je krajnje odredište katedrala svetog Jakova u Santiagu de Composteli na sjeverozapadu Španjolske. Francuska ruta s polazišnom točkom u Saint Jean Pied de Port, duga 800 kilometara, najpopularnija je među hodočasnicima. Iako deklarirano kao vjersko putovanje, Camino je prije svega osobna avantura potaknuta spektrom raznih motiva koji ljude tjeraju na taj izazovan pothvat.
Umažani Patricija Krošl i Darko Dokoza svoje putovanje života odradili su prije nešto više od pola godine, kroz njihove priče pokušat ćemo približiti motive, iskustva i emocije koje ljudi dožive na ovom »putovanju duše«, kako ga nazivaju oni mnogi što su ga propješačili. Premda iz istog grada Darko i Patricija nisu se od prije poznavali, spoznaja da idu u istom terminu na Camino spojila ih je, preko zajedničkih prijatelja, par mjeseci prije polaska na put.
Otkud taj poriv za ovakvom avanturom, koja iziskuje velik fizički, ali i psihološki napor, na početku ovog paralelnog razgovora pitali smo dvoje naših sugovornika.
- Iskreno, kod mene se želja javila prije nekoliko godina nakon odgledanog filma »The Way« (Put) koji kroz duhovnu priču prikazuje emotivnu stranu Camina. Plan mi je bio proslaviti 50. rođendana 2021. godine na hodočašću, međutim pandemija je sve to odgodila tako da sam išla tek prošle godine, kazala je Krošl.
Dokoza je također istaknuo da je pogledao film koji je bio inspiracija mnogima.
- Ali on nije bio povod mog odlaska na ovu avanturu. Ideja je živjela u meni već duži period, dugogodišnji stres u ugostiteljskom poslu i razni drugi faktori gdje shvatiš svu besmisao modernog života, pospiješili su konačnu odluku o odlasku na pješačenje sjeverom Španjolske, kazao je Dokoza.
KROŠL: Postoje mnogobrojne informacije na internetu vezano za Camino i priprema je bila detaljna. Mora se poraditi malo i na fizičkoj spremi, jer kad si ograničen vremenom moraš pratiti dnevni ritam. Godišnji odmor od mjesec dana nije nudio neki spori tempo hoda. Dnevni prosjek nam je bio oko 25 kilometara dnevno. Bilo je tu i žuljeva, upala mišića, bolova u leđima jer umor se s vremenom akumulira, ali odustajanje nije bila opcija.
DOKOZA: Sama organizacija puta svodi se na to da pokupiš neke osnovne informacije, napuniš ruksak najnužnijim potrepštinama i dođeš u Francusku na početno odredište. Sve ostalo je bilo spontano, od pronalaska smještaja i hrane, do rješavanja popratnih nuspojava u obliku žuljeva, upala, raspadnutih tenisica i umora. Patricija je bila usavršila metodu šivanja žuljeva koncem, što nas je spašavalo u pojedinim trenucima.
KROŠL: Sve to ide spontano, odmah se prepoznaju »pelegrinosi«, hodočasnici s ruksacima i obješenom školjkom Jakobovom kapicom kao zaštitnim znakom puta. Već na samom startu upoznali smo Paula iz Firence i Tihomira iz Petrinje s kojima smo ostali do kraja puta. Nevjerojatna je ta sinergija među ljudima na hodočašću. Postanete poput neke šire obitelji.
DOKOZA: Cijelo vrijeme puta vladala je pozitivna atmosfera, kad sretneš nekoga na putu nikad ne bi izostao pozdrav »Buon Camino«, a i lokalno stanovništvo je izuzetno susretljivo i ima strpljenja s »pelegrinosima«. U mjestu Fuente de Vino postoji javna česma gdje se može natočiti vino kojeg stanovnici doniraju hodočasnicima. Paulo i Tihomir su nekoliko mjeseci nakon hodočašća došli do nas u Umag, što samo po sebi govori kako čvrsta prijateljstva se stvaraju na Caminu.
KROŠL: Emocije i adrenalin su nekad znali nadvladati i fizičku bol, bilo je tu velikih amplituda od smijeha i veselja pa do potpune tuge. Svi smo imali svoje krizne dane, fali ti obitelj, dom, poznato okruženje, ja osobno ne znam kako bih izdržala bez podrške mojih suputnika. S druge strane sve te to ojača. Dok hodaš imaš vremena spoznati neke stvari o životu koje bi inače prošle neprimjetno, nakon puta definitivno pronađeš neki unutrašnji mir.
DOKOZA: Većina nas se na hodočašće dođe duhovno pročisti, ostaviti svu dotadašnju negativu iza sebe. Bilo je uspona i padova cijelim putem. Koliko je bilo fizičke borbe s tijelom, tolika je bila i bitka s glavom i emocijama.
KROŠL: Priroda je prekrasna, najljepša su jutra pred svitanje kad uz cvrkut ptica krećeš na put kroz zelenilo ili šumu. Sva mjesta i gradovi odišu prošlošću i tradicijom, postoje i mnoga svetišta uz put. Meni je Burgos prekrasan, šteta što se zbog vremenskog ograničenja nije moglo duže zadržati na pojedinim mjestima.
DOKOZA: Vidi se da svi, uz cijelu rutu žive od turizma, na sve se pazi. Malo je bilo problema sa smještajem jer se nakon pandemije broj hodočasnika povećao, ali nitko nije ostao bez krova nad glavom, makar spavao u crkvi ili vatrogasnom domu. Od prirode najviše me se dojmila Meseta visoravan između Burgosa i Leona, beskrajna polja i ravnica podsjetila su me na našu Slavoniju. Lijepa je i Rioja poznata po mnogobrojnim vinogradima i dobrom vinu, hrana je također specifična i dobra.
KROŠL: Nezaboravan će mi ostati susret s dvije sestre koje su se razdvojile kad su imale 16 godina. Jedna je ostala živjeti u Kanadi, dok je druga otišla za Australiju. Nakon što se nisu vidjele gotovo 50 godina, odlučile su zajedno provesti mjesec dana na Putu svetog Jakova i tako spoznati dugogodišnje vrijeme odvojenosti. Baš me dirnula njihova sudbina.
DOKOZA: Bila je grupa Koreanaca izuzetno susretljiva i vesela, koja nas je čak pozvala kod njih u goste. Zatim jedan par iz Maribora koji je prolazio kroz bračne turbulencije, Camino im je poslužio za novi početak i zbližavanje. U razgovoru s njima i sam spoznaš neke stvari o braku i odnosima. Od gradova zanimljiva je Pamplona i njihova trka s bikovima. Umjesto živih, mi smo se uspjeli slikati uz makete bikova.
KROŠL: Zadnjih par dana prije cilja postali smo svjesni da se bliži kraj, osjećaji su bili pomiješani. S jedne strane sreća što smo uspjeli proći cijelu rutu, s druge strane bližio se rastanak i tuga je bila velika. Zagrljeni i u suzama stajali smo pred katedralom ne vjerujući kakvih mjesec dana je iza nas.
DOKOZA: Dolazak u Santiago je vrlo osoban trenutak i teško ga je opisati, svatko bi ga trebao sam proživjeti. Nakon rastanka sa suputnicima, ja sam odlučio prohodati još 100 kilometara do rta Finisterre na Atlantskom oceanu i tako zaokružiti svoju priču s Camina.
KROŠL: Ja sam na Caminu svakodnevno vodila dnevnik i pri kraju sam s knjigom koju mislim objaviti. Ove godine, točnije 5. travnja krećem na još jedan Camino, ovog puta nešto kraćom portugalskom rutom. Teško će se ponoviti prošlogodišnje iskustvo i onakvo društvo, ali bit će to novi doživljaj i možda još jedna knjiga.
DOKOZA: Ja nisam još odlučio, ali u rujnu možda sa suprugom ponovim ovu našu francusku rutu.
Na kraju razgovora moji sugovornici su parafrazirali stihove poznatog hita Đorđa Balaševića.
»Na Caminu sam stekao druga do groba i kroničnu upalu zgloba, suvenir na pješačke dane.«