Čita(j)mo Istru
"Istarski Stonehenge" u zaleđu Poreča skriva tajne drevne civilizacije
Pretpovijesna gradina Picugi nedaleko od Poreča (Osobna arhiva)
Život se u brončano doba u Istri odvijao u najvećoj mjeri na gradinama, mjestima na dominantnim položajima gdje je čovjek boravio u većim ili manjim zajednicama. Od ukupno oko 400 gradinskih naselja poznatih u Istri, pedesetak se nalaze na Poreštini.
Ekspanzija gradina na Poreštini zbiva se na prijelazu iz ranog brončanog u srednje brončano doba. Osnivanje većeg broja gradina spada u vrijeme kad je iz Male Azije do ovih krajeva stigao val indoeuropskog stanovništva koje je istrijebilo ili asimiliralo starosjedioce.
Između desetak brežuljaka visokih do stotinu metara u zaleđu Poreča najvažnija su dva niza brežuljaka: Mordele i Picugi. Vrh svakog je ravan što upućuje na postojanje prapovijesnog naselja na poravnatom dijelu.
Mordele, Mali i Veliki sv. Anđeo
Niz Mordele sastoji se od tri brežuljka: Mordele, Mali sv. Anđeo i Veliki sv. Anđeo. Neki su nalazi stariji od 4.000 godina i potvrđuju da je riječ o civilizaciji prije Histra. Koji je to narod? Pojma nemamo. Tamo gdje je danas Poreč bila je njihova luka. Naselja su bila, zbog sigurnosti, udaljenija, na povišenom, tako da su imali dobru preglednost. S vrha Velikog sv. Anđela vidi se svaka barka koja plovi od Savudrije do Lima.
Na Velikom sv. Anđelu nalazi se nedovršen sarkofag (vjerojatno neuspjelo djelo koje je zbog toga tamo i ostavljeno).
Brežuljak Mali sv. Anđeo na zaravni ima poslagane kamene blokove u krug, a svaki kamen je težak dvije do tri tone. Taj istarski Stonehenge potpuno je nalik kamenim krugovima u Engleskoj, Irskoj, Škotskoj... Bilo je upitno radi li se o sunčanom kalendaru, zvjezdanom opservatoriju ili je ovo bilo mjesto gdje su se prinosile žrtve.
Odgovor je dala ekipa Zavičajnog muzeja Poreštine 1964. godine, na čelu s Antom Šonjem, koja je istražila ovo područje i otkrila kameni nožić i ritualne posude. Nalazi su ukazali da se radi o sakralnoj građevini koja je imala oblik tholosa.
Konačno, Mali sv. Anđeo neki smatraju jedinim u Hrvatskoj poznatim megalitskim krugom, odnosno najstarijim svetištem iz srednjeg brončanog doba (1000-2000 godina prije Krista). Kameni blokovi bili su, navodno, poredani u tri četvrtine kruga, a danas su neki monoliti porušeni
I niz brežuljaka Picugi sastoji se od tri (bezimena) brežuljka sa željeznodobnim žarnim nekropolama. Numeraciju gradina (Picugi I., II. i III.) odredio je Andrea Amoroso, koji je od 1883. do 1889. iskopao više od 500 grobova. Na istim je nalazištima 1904., 1909. i 1913. Carlo de Marchesetti iskopao oko 250 grobova. Manje iskope vodio je Giovanni de Vergotini na svojem zemljištu. Nalaze je 1886. i 1887. darovao porečkom muzeju.
U grobovima su uz tipične keramičke žare trbušastih oblika, često urešenih geometrijskim motivima, također vrijedni nalazi uvezenih vaza venetskoga, daunijskog i etruščanskoga podrijetla, brončane posude (situle, kotlići), kacige, ručke lepeza i različiti oblici nakita. Prema nalazima koji se čuvaju u Trstu (Civici Musei di Storia ed Arte), Zavičajnome muzeju Poreštine u Poreču i Arheološkome muzeju Istre u Puli drži se da su gradine bile nastanjene od kasnog srednjeg neolita pa sve do rimskoga doba.
Picugi su ostavština Histra (najstariji ostaci imaju 3.000 godina), a svoj procvat doživjeli su između 8. i 6. st. pr. Krista. Osim nalaza koji se vežu uz Histre, neki od nađenih predmeta pripadaju Keltima, Grcima i Etruščanima. Iako je život na Picugima počeo 1000 godina kasnije, u odnosu na Mordele, razvila se prava prijestolnica koja je ostavila jedno od najbogatijih nalazišta antičkog razdoblja na istarskom poluotoku.
Prva iskapanja nekropole u 19. stoljeću
Proučavanje željeznog doba u Istri počinje 1883. prvim opsežnim arheološkim iskopavanjima nekropole u Bermu. Bogati rezultati bili su osnova za osnivanje Museo Provinciale Parenzo, koji ove godine bilježi 140 godina postojanja.
Beramska gradina, koja je jedna od klasičnih istarskih gradinskih naselja, bila je opasana trima koncentričnim bedemima, koji su pak slijedili konfiguraciju tla. U trima navratima trojica arheologa, svaki zasebno, kopali su i istraživali u Bermu: Ludwig Karl Moser, Carlo Marchesetti i Andrea Amoroso.
Svestrani novinar i publicist, nedavno preminuli Davor Šišović, objavio je u Glasu Istre 2007. godine članak o porečkim gradinama u kojem, među ostalim, piše: »Najstariji arheološki nalazi pronađeni na Mordelama sežu čak četiri tisuće godina u prošlost i upoznaju nas s još neimenovanim gospodarima Istre, koji su tu bili prije Histra, dok su Picugi, s baštinom čija je starost identificirana na tri tisuće godina, svjedočanstvo o mnogim pojavnim, materijalnim, pa i društvenim i duhovnim aspektima kulture Histra u Istri.
Na Picugima se već godinama ništa ne istražuje. Tako veliki broj grobova i tako veliki broj izvanrednih nalaza, u svakom bi normalnom društvu bio izazov generacijama znanstvenika i potencijalom za desetljeća istraživanja, da ne govorimo o velikim marketinškim mogućnostima kojima bi se istraživanja mogla ‘pokriti’, s obzirom na bliskost jednog od najjačih turističkih središta. No, kad sam pitao zašto se na Picugima ne kopa, dobio sam odgovor da za takvo što nismo dovoljno jaki, prije svega financijski, a da uostalom stotinu godina prije ili kasnije za arheologiju ništa ne znači«.
Tko je tko
Andrea Amoroso (1829.-1910.), odvjetnik i arheolog, zastupnik u Istarskom saboru i član Poglavarstva. Potaknuo je osnivanje Istarskog društva za arheologiju i zavičajnu povijest (Società Istriana di archeologia e storia patria) i Pokrajinskoga arheološkoga muzeja (Museo archeologico provinciale). Bio je predsjednik društva i ravnatelj muzeja od njegova osnutka 1884. Istraživao je nekropole u Picugima i Bermu, hramove na porečkom forumu, Eufrazijevu baziliku i druge ranokršćanske lokalitete kraj Poreča. Sve radove objavio je u časopisu Atti e memorie della Società Istriana di archeologia e storia patria.
Carlo de Marchesetti (1850.-1926.), liječnik i arheolog. Godine 1876. imenovan je ravnateljem Prirodoslovnoga muzeja u Trstu. Istraživao prapovijesne gradine u Istri i na Krasu. Vodio arheološka iskapanja velikih željeznodobnih groblja, među ostalim i u Bermu.
Giovanni de Vergottini (1900.-1973.), povjesničar, diplomirao je paleografiju, arhivistiku i pravo. Od 1967. bio je dopisni član talijanske Akademije znanosti (Accademia Nazionale dei Lincei), a od 1970. počasni predsjednik društva Società Istriana di Archeologia e Storia Patria. Predsjednik Republike Italije Giovanni Gronchi (1955.-1962.) odlikovao ga je Zlatnom medaljom za zasluge na području školstva i kulture (1958.).
Ranieri Mario Cossàr (1884.-1963.), povjesničar, etnograf, povjesničar umjetnosti. Likovne umjetnosti studirao je u Veneciji. Poučavao je crtanje i povijest umjetnosti u Kopru, Poreču i Trstu. Godine 1924. uredio je muzej i knjižnicu u Poreču.
Ante Šonje (1917.-1981.), povjesničar umjetnosti i arheolog. Doktorirao je 1965. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Posebno se bavio kasnoantičkom i srednjovjekovnom arhitekturom. Najznačajnija su njegova istraživanja Eufrazijeve bazilike u Poreču, ranobizantske bazilike u Muntajani, crkve sv. Agate u Novigradu.
Stonehenge
Stonehenge je megalitska građevina u blizini grada Salisburyja u južnoj Engleskoj; vjerojatno obredni prostor povezan s lunarnim i solarnim kultovima, moguće i astronomski opservatorij. Arheološka istraživanja (1919.–1926., 1950.–1964.) utvrdila su tri faze u njegovoj izgradnji.
Stonehenge I. (oko 3000. pr. Kr.) kružni je prostor promjera 100 m, omeđen visokim zemljanim nasipom i jarkom, unutar kojih je niz od 56 pravilno raspoređenih udubina za drvene stupove, poslije uklonjene.
Stonehenge II. (oko 2900. do 2400. pr.Kr.) pripada kasnomu neolitiku, kada je lokalitet služio kao groblje s paljevinskim ukopima.
Stonehenge III. (oko 2550. do 1600. pr. Kr.) sadrži prvu kamenu konstrukciju monolitnih pravokutnih blokova koja je višekratno bila dograđivana.
U završnom se obliku građevina sastojala od vanjskoga prstena (promjera 30 m) kamenih blokova, spojenih masivnim arhitravnim gredama, te unutarnjega prstena sastavljenog od pet trilitnih blokova (parovi okomitih blokova od kojih je svaki povezan vodoravnim blokom); raspoređeni su u obliku potkove otvorene prema sjeveroistoku tako da je sunčev trak na dan ljetnoga solsticija obasjavao središnji oltar.
Oko 1500. pr. Kr., tj. početkom ranoga brončanog doba, građevina je bila napuštena.
Stonehenge je na popisu svjetskih čuda. Od 1986. godine nalazi se u UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine.
Originalna gradnja sastojala se od 30 velikih kamena; najviši ima 9 metara i težak 20 tona.
Smatra se da je gradnja Stonehenge konstrukcije povezana s religijskim obredima za vrijeme ljetnog solsticija, točnije 21. lipnja, sa dolaskom ljeta. Na taj dan se slavio – dan. Svake godine na datum 21.06. okupi se oko 20 000 ljudi kako bi proslavili dolazak ljeta.
Palača Sinčić
Najveća je to i najznačajnija palača u Poreču, sagrađena 1709. godine. Dao ju je izgraditi Antonio Sincich, pripadnik jedne od najutjecajnijih i najbogatijih novovjekovnih porečkih obitelji.
Svojim dimenzijama, konstrukcijom, kao i izvedbom dekorativnih detalja, ova se velika dvokatnica izdvaja među ostalim, daleko skromnijim građevinama 18. st.
Na svakoj je etaži središnji salon (portego), uokolo kojeg su četiri manje prostorije. Takav se raspored prostorija, tipičan za barok u Istri, ponavlja od prizemlja, gdje središnji ulazni prostor odgovara svečanim salonima prvog i drugog kata. Raspored unutrašnjeg prostora odražava se na fasadi. Središnji dio pročelja naglašen je balkonima na prvom i drugom katu, dok lijevi i desni dio fasade sa svojim jednostavno uokvirenim prozorima djeluju gotovo plošno.
Palača je ostala u vlasništvu obitelji Sincich do kraja Drugog svjetskog rata, kada je posljednji muški potomak obitelji, Enea de Sincich, zauvijek napušta.
U Istru su se doselili s Brača. U venecijansku Zlatnu knjigu plemića upisani su 1657. godine. Plemstvo im je 1830. godine potvrdio austrijski car Franjo I.
Najstariji muzej u Istri
I prije osnutka muzeja u Poreču tradicija skrbi o predmetima i njihove valorizacije na ovom području javlja se u inicijativi kod obitelji Polesini koja je u drugoj polovici 19. st. u jednom od svojih salona vile u Sv. Ivanu od Šterne izložila stare predmete svakodnevne uporabe.
Sredinom 19. st. u istarskim intelektualnim krugovima sazrela je ideja o osnivanju ustanove koja bi trebala prikupljati kulturnu baštinu grada i čitave Pokrajine, koja će biti predstavljena javnosti upravo tamo gdje je pronađena. Ova je zamisao ostvarena 24. srpnja 1884. godine na Osnivačkoj skupštini Società di archeologia e storia patria (Istarsko društvo za arheologiju i domovinsku povijest). Tada je donijeta odluka o osnivanju Istarskog pokrajinskog arheološkog muzeja u Poreču, gradu koji je bio središte Istarske pokrajine i Pokrajinskog sabora.
Muzej je bio prva institucija takve vrste u Istri, a sjedište mu je bilo u zgradi na južnoj strani Trga Marafor, gdje se danas nalazi Gradska knjižnica. Prvi muzejski fundus uglavnom se sastojao od donacija Antonija Scampicchija, sakupljača starina koji je s velikim brojem entuzijasta Muzeju darovao većinu vlastitih predmeta.
Istodobno su na mnogim lokalitetima Poreštine obavljana sustavna arheološka istraživanja, primjerice, na Picugima, Červar Portu, Zorni, a obavljeni su i konzervatorski zahvati na Eufrazijevoj bazilici. U tom su razdoblju fragmenti sa srušenih građevina skupljani u lapidarijima radi očuvanja ostataka gradske povijesti pred uništavanjem koje je donio nagli napredak. Osim iz povijesne jezgre mnogi su kameni spomenici dolazili iz gradske okolice.
U toj prvotnoj koncepciji muzealizacije, zbirke su postavljene na nekoliko mjesta: lapidarij na području Velikog hrama i u krstionici Eufrazijeve bazilike.
Burne političke prilike u Istri (pripojenje Istre Italiji dvadesetih godina prošlog stoljeća) utjecale su i na preseljenje središta Pokrajine iz Poreča u Pulu. U Puli je smješten Istarski pokrajinski arheološki muzeja, porečki Muzej postao je gradski.
Markiz Benedetto de Polesini darovao je 1920. godine zgradu sabornice gradu Poreču da bi se u njoj pohranila bogata kulturno-povijesna baština grada. U lipnju 1926. godine svečano je otvoren porečki Gradski muzej za umjetnost i povijest (Civico Museo di Arte e Storia). Za ravnatelja je imenovan Ranieri Mario Cossàr koji je obradio muzejsku građu do finalne muzealizacije i predstavljanja javnosti.
Muzej je 1928. zahvatio požar, da bi u drugom požaru, 29. rujna 1943., uništen veliki dio muzejske građe.
Danas je Zavičajni muzej Poreštine smješten u rodnoj palači ondašnjeg ravnatelja Muzeja Eneje de Sincicha koja je tijekom Drugog svjetskog rata pretrpjela oštećenja zbog bombardiranja.
Prvi dio Muzeja otvoren je u lipnju 1952., a drugi 1953. godine pod nazivom Muzej grada i kotara Poreč. Ime će mijenjati još u dva navrata: 1960. godine u Muzej Poreštine, a 1961. godine postaje Zavičajni muzej Poreštine.
Godine 1953. u Muzeju se zapošljava Ante Šonje koji će svojim dugogodišnjim djelovanjem obilježiti poslijeratnu fazu porečkog Muzeja. Sustavno je prikupljao arheološku, etnografsku i likovnu građu koja je postala temeljem današnjeg muzejskog fundusa. Sudjelovao je na mnogim arheološkim istraživanjima koja su se u poslijeratno razdoblje vodila na području Poreštine. Rezultat njegova terenskog i znanstvenog istraživanja brojni su publicistički radovi koji su temelj za daljnja znanstvena istraživanja.
Na 10. godišnjicu oslobođenja Poreča upriličeno je svečano otvorenje dviju zbirki Muzeja: NOB-a Poreštine s predmetima koje su darovali Savez boraca i arhivskog materijala NOO-a Poreča i Tinjana, te Zbirke moderne hrvatske keramike, koju je na inicijativu kipara Milana Kičina(1923.-1998.) godine 1954. porečkom Muzeju darovalo Udruženje umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske iz Zagreba.
Tijekom 1961. Muzej je ponovno uređen, zapravo provedeni su tek preventivni radovi kako bi se otvorio tijekom turističke sezone. Te godine dobio je pravo upravljanja nad palačom Sinčić, i nad ostalim nekretninama s obilježjima kulturno-povijesnih spomenika, kako bi se spriječila njihova prodaja ili neodgovarajuća upotreba: Sabornica, lapidarije Kuće dva sveca, Romanička kuća, Peterokutna i Okruglom kulom, te zemljište s ostacima Velikog i Neptunovog hrama.
Nakon smrti dr. Ante Šonje, 1981. godine upravljanje Muzejem preuzeo je prof. arheologije Vladimir Kovačić. U njegovom mandatu, 1983. godine, Muzej je pripojen Narodnom sveučilištu Poreč. Od 1989. do 1991. voditelj Muzeja je prof. Ivan Matejčić, kojeg će naslijediti prof. Marino Baldini. Godine 2002. voditeljicom Muzeja postaje Elena Uljančić.
Treba napomenuti da se građevinska obnova palače Sinčić, sjedište Muzeja, provodi od 2008. godine. Projekt se odužio jer je izrazito tehnički i financijski zahtijevan. Nakon tog opsežnog zahvata uslijedit će rad na novom stalnom postavu »Poreč, grad mnogostrukih identiteta«.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
