Vijest da je umro Edvard Kardelj cijelu je regiju na današnji dan prije 45 godina zavila u crno. Tužna je vijest, koju su svi primili s velikom žalošću i nevjericom, popraćena izvanrednim izdanjem Glasa Istre, objavljenim 11. veljače 1979. godine.

Kardelj je bio jedan od rukovodioca jugoslavenskog revolucionarnog pokreta i sudionik Narodnooslobodilačke borbe, rođen u radničkoj obitelji. Otac mu je bio krojački radnik, a majka radnica u tvornici duhana. Bio je poznat po svom partizanskom pseudonimu Bevc, pa su tako i riječi Tita, nakon što je primio tužnu vijest o smrti junaka socijalističkog rada, bile da je »doprinos druga Bevca revoluciji bio ogroman«. Bevc se teško razbolio krajem 1978. godine, a umro je u Kliničkom centru u Ljubljani 10. veljače 1979.

Prerana smrt velikana revolucije

Kako se pisalo, »vijest o preranoj smrti velikana revolucije Edvarda Kardelja bolno je i tužno odjeknula u svim pulskim domovima, radnim kolektivima i svim mjestima širom komune.

Nakon emitiranja tužne vijesti ulice Pule i sva javna mjesta su opustjeli: Puljani su pohitali svojim kućama, a mnogi koje je tužna vijest zatekla na radnim mjestima prekinuli su posao i uz TV i radioprijemnike proveli tužno popodne i večer«. Tako je njegovu smrt doživjela Pula, a slične su emocije izražavali građani u Rovinju, Poreču, Pazinu, Opatiji, Rijeci, Ogulinu. Njegov doprinos revoluciji, kako se pisalo, pamtit će brojne generacije.«A našu revoluciju on je gradio zlatnim ciglama teorijski razrađujući marksizam i lenjinizam - naučni socijalizam, primjenjujući ga u naš put - socijalističko samoupravljanje«.

Uz spomenuto izvanredno izdanje posvećeno Kardelju, tog je dana objavljen i dvobroj - 10. i 11. veljače koji su kupci mogli nabaviti za 3 dinara. Uz brojne teme o Titu, tekstovi su u tom broju bili koncentrirani na gospodarstvo u regiji, pa time i na najveće projekte.

»Bez gubitaka« - glasio je članak koji je čitateljima donosio stanje u »Pazinki« te godine. Bilo je rečeno da će planirane rekonstrukcije i izgradnja novih kapaciteta u toj kemijsko-tekstilnoj tvornici, uz povećane mogućnosti izvoza proizvoda iz tadašnjih proizvodnih programa i novih, umnogome utjecati na supstituciju uvoznih sirovina i dijelova. Planiralo se u 1979. godini rekonstruirati i izgraditi kapacitete u vrijednosti od oko 810 milijuna dinara. Uz to, plan je bio i započeti graditi kapacitete za proizvodnju graviranih valjaka, u suradnji s »Istraplastikom« iz Pazina, Tvornicom papira iz Rijeke i rovinjskom Tvornicom duhana.

Suvremena solana na Pagu

Jedna od zanimljivijih bila je vijest o gradnji najmodernije solane na otoku Pagu, što je bilo od iznimnog značaja za Jugoslaviju. Prema starim arhivskim zapisima, sol se ondje proizvodila još u devetom stoljeću. »Prohujali su, eto, vijekovi, a tako životu nužna sol, i dan-danas tu se skuplja, melje, pakuje. Pa, onda, počinje svoje putovanje, na daleki naš sjever, na sve strane« - proces je to koji se ondje odvijao dugi niz godina. A onda je maha uzela tehnologija.

Naime, nekoliko kilometara južnije od Paga, asfaltnom cestom prema Posedarju i Jadranskoj magistrali, nalazilo se tada najveće gradilištu na otoku, u riječkoj regiji. Ondje su u svibnju 1978. godine počeli radovi na rekonstrukciji. Stiglo je tada na gradilište preko 45 radnika iz svih krajeva Jugoslavije da na paškom kamenjaru obavi izuzetno značajan posao. »Da se sagradi gotovo nova, industrijska solana, što vratiti život ljudima s otoka«, pisalo se onda. Kako je bilo najavljeno prilikom gradnje, u izgrađene će objekte biti ugrađena najsuvremenija oprema uvezena iz SR Njemačke.

»Ugradnjom nove opreme, solana dobiva takozvane termoisparivače, kojima će se pospješiti kristalizacija soli i neće se ovisiti o vremenskim prilikama. I ne samo to. Gotovo kroz čitavu godinu bit će moguća proizvodnja, i to na industrijski način, a kapaciteti se višestruko povećavaju i dostići će 25.000 tona godišnje.

Kada kažemo da je u 1977. godini ubrano tek nešto više od 4.000 tona soli, onda su razlike više nego očigledne«. Rekonstrukcija je bila vrijedna više od 250 milijuna dinara - dio je osigurao kolektiv Solane, a najveći dio bio je iz kredita. Iako skup zahvat, značilo je to sigurnu proizvodnju soli. Do tad su svi Pažani tijekom ljetnih mjeseci gledali u nebo - budući da je proizvodnja ovisila i vremenskim uvjetima, pa su tako kiša i oblačno vrijeme bili njihov najveći neprijatelj. Dobra berba soli značila je dobru zaradu i bolji život. Značilo je i to da će, kako se govorilo, nova Solana izmijeniti život tamošnjim ljudima, ne samo za 170 zaposlenika, već čitavom otoku.

Najveći je broj radnika na gradilištu bio s riječkog područja. Jedni su betonirali goleme betonske stupove, drugi kanale za morsku vodu, treći bazene. Pisalo se i da su na području cijele Jugoslavije potrebe za morskom soli bile iznimno velike. »Godine 1977. utrošeno je u nas oko 60 tona soli, a solane iz Portoroža, Paga i Ulcinja te su godine zajedno dale samo oko 14.000 tona. Prema tome, u potpunosti je osigurano tržište za pašku sol«, najavljivalo se tada.

Sve više automobila na ulicama

Automobil je u to vrijeme postajao dio svakodnevice - na cestama Jugoslavije moglo se vidjeti sve više vozila. Dosta je pokazatelja upućivalo na to da je kupovanje automobila prešlo okvire kupovanja iz potrebe, da u njemu, pisalo se, ima sve više i elemenata snobizma, luksuza itd.

Novinar se pitao je li narod spreman za takav automobilistički boom, s obzirom da je tada svaki sedmi stanovnik imao pravo na upravljanje s jednom od kategorija motornih vozila. Tadašnji »velik« broj ne zvuči tako strašno danas. Pisalo se i da su domaći proizvođači još dugo neće moći zadovoljiti tražene potrebe na tržištu.

Posebice jer je jugoslavenska automobilska industrija bila dosta neorganizirana, neujedinjena i samim time, u usporedbi s drugim europskim proizvodačima, slaba i neproduktivna. Prema tadašnjim podacima dobivenim iz Auto-moto saveza Hrvatske i Privredne komore Hrvatske, četiri domaća proizvodača putničkih automobila (»Crvena zastava«, »TAS«, »Cimos« i »IMV«) trebali su 1979. godine proizvesti blizu 320.000 osobnih automobila.

Povezane vijesti

• Uz blagdan Velike Gospe nadnaravni događaj u supetarskoj crkvi na Badnjak 1721. godine: IKONA CRNE GOSPE JASNOGORSKE PROPLAKALA U SRCU ISTRE
• Istarska duhanska priča počela je još krajem 19. stoljeća: SAMO JOŠ KANFANAR MOTA CIGARETE
• ZRCALO VREMENA: Prvi put u svojoj povijesti narod Istre uzeo kormilo u svoje ruke