Katolička crkva se na današnji dan, 4. veljače, prisjeća sv. Veronike (Vera, Verica), pobožne žene iz Jeruzalema, po nekima iz Cezareje, koja je, prema predaji, hrabro prišla Isusu na putu prema Kalvariji i obrisala svojim rupcem krv, znoj i pljuvačku s njegova lica. Za nagradu Isus joj je uzvratio svojim likom utisnutim na platnu.

Iako nije zabilježen u evanđeljima, taj događaj spominje se kao šesta postaja (od četrnaest) pobožnosti križnoga puta: Veronika pruža Isusu rubac. Među silnom svjetinom, koja se naslađivala mukama Isusovim, našla se jedna pobožna žena, te požali Isusa. Ona mu pruži rubac da otare svoje krvavo lice. A za nagradu vraća joj Spasitelj sliku presvetog obraza svog, utisnutu u rubac.

Susret na šestoj postaji

Od četrnaest tradicionalnih postaja križnog puta, samo osam ima jasne biblijske temelje, a Veronikino ime i njezin čin pojavljuju se u 4. i 5. st. u apokrifnom spisu »Djela Pilatova«, gdje se Veronikom naziva žena koju je Isus izliječio od krvarenja. Još kasnije djelo, »Pilatova smrt«, sadrži sve elemente koje prihvaća kršćanska predaja o Veroniki i o njezinom milosrdnom djelu.

Veronika s rupcem na kojem je oličje Kristovo - Višnjan (Privatna arhiva)

Po nekim izvorima Veronika se zapravo zvala Serafija (Seraphia). Predaja spominje da je otputovala u Rim i svetim rupcem izliječila cara Tiberija, a prije svoje smrti darovala ga je papi Klementu.

Veronikin rubac kao dragocjena relikvija čuvao se u rimskoj bazilici Sv. Petra, blizu groba apostolskog prvaka, vjerojatno od 8. stoljeća do 1608. Potom ga preuzimaju i čuvaju kapucini u bazilici Volto Santo u Manoppellu kod Pescare (Abruzzo).

Iako se sv. Veronika pojavljuje i u viđenjima nekih svetaca, njezino postojanje je dvojbeno. Ipak, ona u svijesti vjerničkog puka simbolizira sve one hrabre, nesebične i požrtvovne žene, koje u najtežim trenucima priskaču u pomoć bližnjima, bolesnima, nevoljnima, starima i umirućima. Zazivaju je kod krvarenja, a zaštitnica je umirućih, fotografa, domaćica, pralja, tkalja, švelja, služavki, domaćica na župnim dvorovima i službenica u župnim uredima.

U prigodi imendana sv. Veronike izdvajamo dva njezina freskoprikaza u Istri: u crkvi Majke Božje na Placu u Grašišću i u crkvi Sv. Antona opata u Višnjanu.

Sveti Antun Opat u Višnjanu (Privatna arhiva)

Anđeli drže Veronikin rubac

Gračišće se prvi put spominje u pisanim izvorima 1199. godine. Od 13. do kraja 15. st. mjesto se intenzivno razvija zahvaljujući trgovini, obrtnicima i brojnim bratovštinama. U razdoblju relativnog mira i prosperiteta u 15. st. ono je bilo najbogatije i najrazvijenije mjesto u Pićanskoj biskupiji i Pazinskoj knežiji. Dapače, čak su i pićanski biskupi rado boravili u Gračišću, imajući ondje drugu rezidenciju.

Na glavnom gračaškom trgu, pored palače Salamon i ostalih zgrada nastalih u 15. i 16. st., nalazi se crkvica Majke Božje na Placu, izgrađena 1425. pod pokroviteljstvom Petra Beračića, pripadnika bogatog sloja plemića seljaka. O tome svjedoči latinski natpis koji u prijevodu glasi: Godine Gospodnje 1425., dana 5. kolovoza posvećena je ova crkva svete Marije Djevice po gospodinu Grguru, biskupu pićanskom. Petar Beračić je (njezin) utemeljitelj, a Dento (je) tvorac djela [čitaj: graditelj].

Ova zavjetna crkva jedan je od najzanimljivijih primjera istarske gotičke sakralne arhitekture

Crkva je u cijelosti izgrađena od pravilno i glatko obrađenih masivnih klesanaca gračaškog kamena sivca. Najniži red kamenih blokova strši izvan fasade poput klupčice oko crkve čime je postignuto da ona doista bude mjesto okupljanja i središte komunalnog života.

I još jedna zanimljivost: u šupljinama između kamena s vanjske strane crkvice zabijeni su čavli; njihovo zabijanje narodna predaja pripisuje nerotkinjama.

Za crkvenu unutrašnjost zaslužna su trojica slikara koji su oslikali samo svetišni dio, a ne sve zidove, što je bila uobičajena praksa lokalnog slikarstva u srednjem vijeku. Na najstarijoj neoslikanoj žbuci nalaze se posvetni križevi, gra?t broda i natpis gotičkim, latinskim slovima na hrvatskom jeziku Stara baba Wchossa. Na sjevernom se zidu prema simbolu ključa prepoznaje sv. Petar pokraj još jednog apostola. Ostale scene napravio je drugi slikar.

Majka Božja na placu u Gračišću (Privatna arhiva)

Najveći dio istočnog zida prekriva Poklonstvo kraljeva, najimpresivnija slika u crkvi. U arkadama podno njega niz je svetaca između kojih, pod prozorom, dva anđela pridržavaju Veronikin rubac. Prikaz Kristova polaganja u grob povezan je s djelatnošću majstora Dominika iz Udina čija je radionica oslikala brojne druge istarske crkve te je Dominik, uz lokalnog slikara Antuna iz Padove, najplodniji slikar 16. st.

Veronikin kult u Višnjanu

Najstariji pisani dokument u kojem se spominje ime Višnjana je akt po kojemu su se određivale granice posjeda Sv. Maura iz 1003. godine. Bio je opasan zidom sve do 18. st. U rad se ulazilo kroz gradska vrata koja su izgrađena u doba Venecije s lavom i otvorenom knjigom. Crkva Sv. Antona opata, na ulazu u starogradsku jezgru Višnjana, podignuta je u mletačkom razdoblju, početkom 15. st. u gotičkom slogu. Jednobrodna je s ovećom preslicom za dva zvona.

U unutrašnjosti je šiljasti gotički svod, a zidovi su ukrašeni freskama. Autor se ovjekovječio zapisom: Dominik iz Udina s boravištem u Vodnjanu naslikao je 1555. godine.

To je onaj isti autor koji se spominje u Gračišću.

Teme naslikanih fresaka su Kristov život, događaji iz života sv. Antona opata, te likovi sv. Jelene Križarice, sv. Veronike i sv. Petra.

Na čeonom oltarnom zidu na freski je predstavljena sjedeća figura sv. Antona opata: na glavi ima biskupsku mitru, desnom rukom blagoslivlja narod, u lijevoj drži plamen.

Njemu na desnoj strani postavljena je sv. Veronika s rupcem u rukama, u stojećem stavu, a s lijeve je lik sv. Jelene Križarice. Ona kleči ispred Kristova križa kojeg je, prema predaji, dala pronaći u Jeruzalemu. Odatle joj nadimak Križarica.

Na freskama koje prikazuju zgode iz života sv. Antona ističe se sotona u liku tamnoputog dječaka, a posebnu pažnju privlači jedan neobičan motiv: ljepotica plesom, podignute haljine, pokazuje golu nogu i time želi zavesti sveca.