glazbeni identitet
Rovinjska glazbena tradicija: Od gregorijanskih napjeva do bitinada koje su zaštićene kao kulturno dobro
Rovinjski partizanski zbor 1944.
Duga je tradicija glazbe u Rovinju. Prema istraživanjima muzikologa Giuseppea Radole već su fratri benediktinci, koji su daleke 781. izgradili samostan na otoku Sv. Andrija, današnji Crveni otok, pjevali gregorijanske pjesme. Samostan je 1446., kada je gvardijan bio sv. Ivan Kapistran, proširen i predan franjevačkom redu. Dolaskom više fratara proširivao se glazbeni opus korišten u liturgijske svrhe, posebno za vrijeme adventa i korizme.
U narodu se liturgijska glazba počela širiti u velebnoj župnoj crkvi sv. Eufemije. Nakon uvoda tenora pjevali su vjernici pa su liturgijske skladbe postajale dio narodnog pjevanja. Najbolji pjevači razmjestili bi se oko glavnog crkvenog oltara i pjevali punim plućima. Iako su na koncilima u Trentu i Udinama, sredinom 17. stoljeća, donijete upute da se na misama moraju izvoditi samo pjesme naglašene religijske note i da se forsira gregorijansko pjevanje, nastavile su se pjevati već prihvaćene pučke pjesme religijskog karaktera.
Na prijelazu između 16. i 17. stoljeća u Veneciji je svjetsku slavu stekao Rovinjac Francesco Spongia Usper (drugo prezime uzeo po svom zaštitniku odvjetniku Lodovicu Usperu, op.a.), skladatelj i orguljaš. Osim u venecijanskim, njegovi su svjetovni madrigali objavljeni u dvjema antologijama, u Nürnbergu i Kopenhagenu. Uz Vinka Jelića Spongia bio je najistaknutiji skladatelj ranog baroka rodom iz današnjih hrvatskih krajeva. Uz Francesca Spongiju stasao je njegov nećak Gabriele koji je također bio orguljaš, ali mu je skladateljski opus manji.
Orgulje i prvi orkestar
U njihovo vrijeme crkva sv. Eufemije je raspolagala tek skromnim orguljama. Tek 1753. u crkvi je izgrađen kor za pjevanje s novim venecijanskim orguljama. Orgulje s 24 registra izgrađene u majstorskoj radionici Antonija Barbinija u Muranu. Inaugurirane su 1756., što je bio veliki događaj za Rovinj. Na njima su svirale generacije orguljaša sve dok 1842. nije osnovana Pučka glazbena škola. Glazbenika je bilo sve više pa je 1871. grad dobio svoj orkestar, a 1878. osnovana je i limena glazba.
Veliku ulogu u očuvanju rovinjskog pučkog pjevanja odigrao je Antonio Ive koji je bilježio narodne napjeve koje je ukoričio 1877. u knjizi »Canti popolari istriani raccolti a Rovigno« (Istarske narodne pjesme sakupljene u Rovinju). Osim pjesama koje su se pjevale samo u Rovinju, u ovoj su zbirci zabilježene i one iz drugih dijelova Istre, Veneta i talijanskog poluotoka, koje su se pjevala u narodu.
Limena glazba posebno je napredovala u vrijeme kapelnika Giuseppea Peitlera koji je 1907. pobijedio na gradskom natječaju s pjesmom Li muriede ruvignise, na tekst Alvisea Rismonda, koja se danas smatra narodnom. Te je godine prvo mjesto podijelila pjesma »La batana« koju je na tekst Giorgija Devescovija uglazbio Amedeo Zecchi. Ova nostalgična pjesma postala je himna Rovinjaca, onih koji su iselili i onih koji su ostali.
Godinu dana kasnije na gradskom natjecanju pobijedila je pjesma koju je na vlastiti tekst skladao Carlo Fabretto. Na ovom natjecanju redale su se njegove uspješnice koje se i danas pjevaju – »El mariner« (1926.), »Vigni sul mar muriede« (1927.) na tekst pjesnikinje Angele Nider i »La tabachina« (1928.), koju je posvetio sv. Eufemiji. Rovinjskoj zaštitnici Fabretto je posvetio i operetu »Omi da piera«.
Coro rovignese u Rimu
Tih godina osniva se i škola za sviranje violine maestra Carla Fabretta koji je vodio orkestar franjevačkog samostana. Među Fabrettovim učenicima bio je i Piero Soffici koji je već sa 17 godina postao profesionalni glazbenik u orkestru pulskog kazališta Ciscutti. Već u 20. godini postao je ravnatelj ovog orkestra, a nakon odlaska u Italiju ostvario je veliku karijeru kao skladatelj, aranžer, ravnatelj orkestra i producent.
Veliku ulogu u glazbenom obrazovanju mladih odigrali su fratri Salezijanci. Naime, oni su 1921.osnovali svoj orkestar. U to vrijeme već su djelovali zborovi Tvornice duhana i gradski Coro rovignese. Potonji je njegovao pučku glazbu posvećenu moru i poljima. Bio je toliko kvalitetan da je 1934. gostovao u Rimu i nastupio u emisiji državnog radija.
Veliko iznenađenje za talijanske publiku bile su bitinade, zahvaljujući čemu je gradski zbor, koji je tada vodio Domenico-Mimi Garbin, 1936. pobijedio na državnom natjecanju narodnih napjeva. Krajem te godine zbor je pozvan u Trst gdje je snimljena radio emisija za EIAR (Ente Italiano Audizioni Radiofonice).
U kazalištu Gandusio tih su se godina izvodile operete i lirske opere, u kojima je gradski zbor sa svojim solistima nastupao ravnopravno sa gostujućim opernim pjevačima. Bile su to zlatne godine rovinjskih cantura, koji su dominirali regijom i bili poznati na nacionalnoj razini. Nažalost, veći dio tadašnjih glazbenika je nakon poslijeratnog egzodusa završio diljem Italije i svijeta.
Srećom, Rovinjci koji su završili u Trstu osnovali su zbor Arupinum koji je nastavio njegovati rovinjski folklor i tradiciju, ukorijenjenu u Rovinju i dijaspori. Zbor je pod vodstvom maestra Publia Carniela i Giorgija Cecchinija dostigao nacionalnu slavu gostovavši diljem Italije, a 1957. je pobijedio na natjecanju RAI-ja Primo Applauso. Zaslugom Gregorija Bosazzija u Rimu je osnovan zbor Coro Istriano, čiji su nukleus opet činili Rovinjci.
Očuvani narodni napjevi
Rovinjski Talijani su u prosincu 1947. osnovali Radničko kulturno-umjetničko društvo »Marco Garbin«, koje je preuzelo ulogu koju su u drugim sredinama imali Talijanski kulturni domovi (Circoli). KUD je nazvan po mladom borcu narodnooslobodilačkog rata koji je svoj kratki život posvetio glazbi. Potekavši iz glazbene obitelji Marco Garbin je pjevao, skladao i dirigirao, a uz to bio je i vrstan multi instrumentalist. Bio je zborovođa prvog talijanskog partizanskog zbora osnovanog 1944. u Gorskom kotaru. Zbog bolesti i brutalnog napada fašista, kada se pred kraj rata došao liječiti i Rovinj, umro je u srpnju 1945. u 27. godini života. Tako nije uspio doživjeti praizvedbu svoje zborske pjesme »Inno dei partigiani istriani« (Himna istarskih partizana).
Zborska skupina koja je 1944. osnovana u partizanima prerasla je u zbor »Marco Garbin«, najvažnije i najvitalnije sekcije kasnije osnovanog Circola. Velika kriza zbora i Circola nastupila je nakon potpisivanja Mirovnih ugovora koji su ovdašnjim Talijanima dao mogućnosto optiranja, što je razultiralo masovnim odlaskom u Italiju, što je u potpunosti rascijepilo rovinjsko društvo. Budući da je u egzilu završio veći dio rovinjskih intelektualaca, valjalo je krenuti ispočetka.
Nakon ponovnog osnivanja novooformljen zbor je nastavio njegovati bogatu tradiciju pučkog pjevanja. Sačuvano rovinjsko glazbeno blago bazira su na pjevanju dva ili tri vokala praćenih klapom ili zborom. Pjevalo se u crkvama, kalama, na moru i u poljima, danju, prateći radne aktivnosti i noću. Tako su nastajale bitinade, arie da nuoto, arie da contrada i canti eccleciastici.
Identitet Rovinja
Najpoznatije među njima su bitinade - način pjevanja kada solist ili solisti u duetu intoniraju odabranu pjesmu, a bitinaduri, kako se definiraju pjevači toga skupa, koji se sastoji od petnaestak ili više članova, koriste sve svoje vještine u imitiranju zvukova instrumenata hipotetičnog orkestra. Pojedina izvedba je najčešće neponovljiva, jer je karakterizira improvizacija.
Bitinada kao pjesma a capella postala je najznačajniji fenomen identiteta Rovinja. Kao takvu prepoznalo ju je Ministarstvo kulture, uvrstivši je u Registar kulturnih dobara kao vokalnu glazbenu vrstu talijanske zajednice i kulturnog prostora grada Rovinja.
Arie da nuoto su polivokalne noćne serenade koje su se pjevale po kalama, posebno pod prozorima djevojaka kojima su se udvarali mladi pjevači. Arie da contrada pjevale su se na manjima gradskim prostorima, dvorištima i poljanama. Pjevali su ih djevojke i mladići, obično u tri ili četiri glasa. Canti ecclestiatici su u stvari pjesme inspirirane religijskom tradicijom. Pjevale su se uglavnom uz vjerske svečanosti, ponajviše uz Božić i Uskrs.
Na temelju prikupljene dokumentaciju sačuvano je stotinjak bitinada, četrdesetak napjeva arie da nuoto i dvadesetak arie da contrada.
Bitinade s koljena na koljeno
U Rovinju se umijeće pjevanja bitinada prenosilo s koljena na koljeno. Još prije Drugog svjetskog rata u Rovinju su djelovali zborovi »Dopolavoro« Tvornice duhana, Oratorijski zbor, franjevačka »Schola Cantorum« i skupina »Cavallini«- Međutim, tak nakon drugog svjetskog rata, stvaranjem KUD-a »Marco Garbin«, počelo je sistematsko njegovanje ne samo stare pjevačke tradicije već i igrokaza u folklornom tonu, na granici sa formom opereta. Ove su se nove forme bazirale uglavnom na tekstovima Giusta Curta i Giovannija Pellizzera.
Na njihovom tragu nastavili su Ersilia Benussi, Riccardo Bosazzi, Dario Massarotto i Matteo Benussi te posebno dugogodišnji skladatelj, glazbenik i zborovođa maestro Vlado Benussi, koji su stvorili prave mjuzikla. Među njima najpoznatija je komedija Vlade Benussija »Ouna miteina Sotolateina«, koja je ovjekovječena snimanjem za TV Koper–Capodistria. Među brojnim pjevačima i pjevačicama najveću karijeru ostvarila je Ljiljana Budicin, vrsna sopranistica, ali i vrlo popularna pjevačica zabavne glazbe. Sa njom je često nastupao i Mirko Cetinski, pa su njihovi dueti uz pratnju bitinadora snimljeni na gramofonskim pločama.
Riccardo Bosazzi i Vlado Benussi su s Domenicom Garbinom i Pierom Sofficijem kasnije stvorili novi nukleus skladbi koje su ušle u repertoar zbora i solista. Zahvaljujući udruzi rovinjskih iseljenika Famia Ruvignisa i rovinjskoj Zajednici Talijana svi ovi pjevački oblici su očuvani. Dapače, njihovu su tradiciju uz KUD »Marco Garbin« i tršćanski Arupinum nastavile vokalne i instrumentalne grupe Le Quattro colonne i Batana.
Nove pjesme u tradicionalnom rovinjskom stilu na lokalnom istriotskom, predmletačkom govoru proisteklom iz latinskog, i venetskom talijanskom gajili su trio Biba, Vlado & Ricky i Piero Soffici u tandemu sa Sergiom Predenom. Najvažnije, tradicionalni napjevi su snimljeni na nosače zvuka a o njima je izdano niz eseja i knjiga čiji je nakladnik rovinjski Centar za povijesna istraživanja.
Grupe Mini, Midicantanti i Cantanti Solisti
U suradnji sa Zajednicom Talijana Rovinj, pri Osnovnoj školi »Matteo Benussi« sedamdesetih godina prošlog stoljeća oformljena je skupina Minicantanti koji su se pripremali za sudjelovanje na festivalu dječje pjesme Talijanske unije za Istru i Rijeku.
S najmlađim pjevačima najviše je radio Vlado Benussi, a pomagali su mu Gianpietro Devescovi, Giannelise Dapas Miletić i Silvana Richter. Iz velike skupine mladih pjevača izrasli su kasnije poznati solisti Patrizia Sfettina, Giorgio Sugar i Kristina Fištrović, koji su nastupali na festivalima i snimali nosače zvuka.
Vlado i Biba Benussi pokrenuli su 1995. godine zanimljiv projekt stvaranja dječjih pjesama, a skladali su i pjesmu »La barchetta di carta« koje je kao najbolja strana pjesma osvojila drugo mjesto na poznatom talijanskom festivalu dječje pjesme »Zecchino d’oro«. Ova i njihove druge uspješnice objavljene su na nosaču zvuka »Sorrido e canto« u produkciji Tv Koper-Capodistria.
Na poticaj Bibe i Vlada minicantanti su kao sekcije počeli djelovati u KUD-u »Marco Garbin«. Iz ove generacije najviše su se istaknule Alessandra Godena i Esmeralda Kresina, koje su sa skladbama Vlade i Bibe Benussi nastupale i na Mikiću, takmičenju za mlade festivala Melodije Istre i Kvarnera.
Biba Benussi je s odraslijom skupinom minicantanata osnovala i grupu »Butemola in canto« koja je 1997. snimila istoimeni nosač zvuka s tradicionalnim i novim rovinjskom pjesmama. Potom je vodila grupe Midi, Midi folk i I solisti, koje su uz tradicionalne njegovala izvedbe recentnih talijanskih i stranih skladbi.
To je dovelo do potpune afirmacije novog naraštaja rovinjskih pjevača i pjevačica. Iz ove skupine najuspješniji su bili Matteo Tromba i opet Esmeralda Kresina, koja je, uz ostalo, nastupila na Dori i Zagrebfestu.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
