Sjevernoistarska staza jednim dijelom prolazi lokalitetom važnim za povijest rudarstva
Minjera ili - nomen est omen: Stopama rudara pored najstarijeg rudnika boksita na svijetu
(Snimila Gordana Čalić Šverko)
Pješačka staza Minjera, jedna od sjevernoistarskih outdoor uspješnica, jedinstvena u svjetskim razmjerima, od naselja Most u Buzetu, dolinom rijeke Mirne vodi do Petohlebi, Podrebra, Maruškići i nazad na početnu poziciju, a jednim dijelom prolazi pored vodoravnih iskopa rudnika boksita, kojem pripisuju titulu najstarijeg na svijetu.
Tvornice i inovacije
Prije petnaest godina, stazu su očistili i pripremili članovi buzetske podružnice Hrvatskog planinarskog društva Planik i tako ljubiteljima prirode poklonili jedanaest kilometara dugu kružnu rutu srednje težine, poznatu po Minjeri, povijesnom lokalitetu podno Sovinjaka koji je dobio ime prema talijanskoj riječi miniera, rudnik. U njemu se od 16. do 20. stoljeća s kraćim prekidima odvijala intenzivna rudarska djelatnost.
Od piritnog boksita koji se iskopavao u unutrašnjosti strmih brežuljaka kanjona rijeke Mirne, dobivali su se razni proizvodi: alaun (stipsa), vitriol, berlinsko modrilo i drugi. Posebno je bila značajna stipsa koja se koristila za lijepljenje papira, štavljenje kože, a u medicini kao antiseptik i protuotrov kod trovanja olovom. Do sada je otkriveno dvadesetak rudarskih iskopa no zasigurno ih je puno više. Ležišta boksita bila su dosta plitko i bilo ih je puno, ako rudari nakon desetak metara ne bi pronašli ležište, tu bi lokaciju napustili i išli kopati na drugo mjesto.
Kod skretanja za Sovinjak, u dolini rijeke Mirne, ruševni su zidovi nekadašnje tvornice, a rudarski put uzbrdo vodi do mjesta gdje su koncentrirana čak četiri rudarska rova. Samo je jedan pristupačan, ostali nemaju dobar prilaz ili su dijelom urušeni. Taloženjem kalcijevog karbonata iz kapljica vode u njemu su se formirale naslage pa je više nalik na špilju. Ponese li se sa sobom ručna svjetiljka, moguće ga je istražiti.
Rudarska aktivnost na Minjeri svoj je vrhunac dosegnula krajem 18. stoljeća zahvaljujući poduzetničkom pothvatu Pietra Turinija, poručnika mletačke vojske. U podnožju brežuljaka iz kojih se ruda vadila, sagradio je veliki pogon za preradu rude u kojem je radilo više od sto radnika. Tvornica je počela s radom u travnju 1784. godine. Sve sirovine za pokretanje proizvodnje bile su u blizini, ruda, voda i drva za ogrjev, pa je to bio pravi pogon predindustrijskoga doba. U proizvodni proces Turini je uveo mnoge inovacije koje su kasnije primjenjivane u tvornicama diljem Europe. Među najvažnijim inovacijama u proizvodnom procesu bili su način pripreme, izluživanja i koncentracije rude. Ruda se odlagala pod nadstrešnicom u hrpe nalik piramidama i konstantno polijevala. Voda se crpila iz rijeke Mirne te cijevima dovodila iznad rude. Cijevi su bile gusto izbušene, što je omogućavalo da se ruda zalijeva tankim mlazovima i postupno otapa njezine sastojke. Takav sistem polijevanja bio je jedinstven.
Znanstvene studije
Na Minjeri je 1790. godine sagrađena prva, probna, zidana peć. Tu je inovaciju, nakon što je prethodno isključio postojanje boljega rješenja, osmislio Giovanni Arduino kojeg nazivaju ocem talijanske geologije. Vijeće desetorice dekretom od 16. veljače 1790. godine potvrdilo mu je autorsko pravo ovog izuma.
Minjera je važan rudarski lokalitet, a poznata je i po tome što je boksit iz ovoga kraja znanstveno obrađen 1808. godine u studiji Pietra Turinija "Della preparazione dell'allume nella Miniera di San Pietro nel dipartimento dell'Istria". U svom opsežnom radu objavljenom u Veneciji, Turini je detaljno opisao tehnologiju dobivanja alauna iz piritnog boksita na Minjeri. Ovaj se rad u novije vrijeme smatra prvim radom u kojem je boksit znanstveno obrađen te radom koji, prema mišljenju stručnjaka, ima znanstveni prioritet u odnosu na onaj Francuza Pierrea Berthiera koji je 1821. godine objavio članak u kojemu navodi fizička i kemijska svojstva rude iz okolice mjesta Les Beaux u Provansi.
- Za Buzet i cijelu regiju tvornica je značila puno jer bila je izvor prihoda, mještani su se mogli zaposliti kao nadničari ili prijevoznici. Prevozili su drva do tvornice, a proizvode do obale gdje su se krcali u brodove i distribuirali na tržište. Procjena je da je petstotinjak obitelji direktno ili indirektno imalo koristi od te tvornice koja je kasnije skrbila i o invalidima i udovicama jer znale su se događati nesreće na radu, kazao je Buzećan Matija Nežić, po profesiji inženjer građevine, po vokaciji povjesničar, autor knjige "Minjera - Pregled rudarske i prerađivačke djelatnosti podno Sovinjaka", objavljene 2015. godine u povodu 230. godišnjice otvaranja tvornice.
?Nežićeva monografija
?Nežićeva monografija, prva je na hrvatskom jeziku koja objedinjuje i donosi niz poznatih podataka o Minjeri, ali i mnogih drugih podataka koje je otkrio i zapisao upravo sam Nežić, pet godina studiozno proučavajući arhivskog gradivo državnih arhiva u Veneciji, Trstu, Rijeci i Pazinu i istražujući fondove Gradske knjižnice u Veroni, kao i Nacionalne knjižnice u Beču gdje je otkrio jedini poznati slikovni prikaz Minjere na grafici iz 1820. godine.
"S obzirom na to da je Turinijev savjetnik za Minjeru bio profesor Giovanni Arduino, stručnjak za mineralogiju, kemiju i metalurgiju, za mene je posebno značajan bio pronalazak dokumentacije o Minjeri u njegovom fondu koji se čuva u Gradskoj biblioteci u Veroni. To nije veliki fond, međutim zaista je vrijedan, sačuvani su važni spisi, rezultati njegovih analiza, ali pisma koje je Arduino izmjenjivao s Turinijem i drugim znanstvenicima. Imao sam čast prvi koristiti te materijale pa sam priču o Minjeri mogao upotpuniti dosta živopisnim detaljima poput onih kako je Turini u Veneciji, na Trgu sv. Marka ispred kafića Florijan sreo Arduina. Slučajno je kod sebe imao u kutiji uzorke rude koje je ponio nakon terenskog rada u Istri. Arduino je tada komentirao da bi to bi mogla biti ruda iz koje bi se mogao dobiti alaun i vitriol što su kasnije potvrdili rezultati analize koji su sačuvani", prenio je Nežić.
Jedan je to detalj iz njegove knjige o Minjeri u kojoj je povijesnim činjenicama udahnuo život i ispričao priču o jednom lokalitetu na kojem je prestankom aktivnosti Pietra Turinija počelo opadanje proizvodnje da bi se ona potom potpuno ugasila oko 1863. godine, a zapuštene su zgrade tvornice brzo propale. Boksit se još kraće vrijeme kopao između dva svjetska rata. Minjera doista ima veliki potencijal da se valorizira ne samo kroz planinarsku stazu već i kao turistička, kulturno-povijesna znamenitost.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
