najveće selo u istri
Ususret 500. rođendanu, Rovinjsko Selo ubrzano se preoblikuje u turističko odredište
Igralište Kunfin i Rovinjsko Selo s istoka (Foto: Maistra)
S 1.400 stalnih stanovnika u gotovo 500 domaćinstava Rovinjsko Selo najveće je selo u Istri, pa po naseljenosti premašuje brojne istarske općine. Ako se ubroje i Nepalci, kojima je boravak u Rovinju preskup, pa mahom borave u ovom naselju, broj stanovnika dostiže 1.500 žitelja. S turistima ovdje ljeti boravi i do tri tisuće ljudi.
Zadnja proizvodna oaza
Zanimljivo je da unatoč tome Rovinjsko Selo nema ni pizzeriju pa se po pizzu odlazi u susjedne Putine. Uz kafić Lucky bar, odnedavno Selo ima konobu Kafana, prvi turistički objekt u Istri u koji dolaze izvođači čiji se gastronomski i glazbeno izričaj temelje na balkanskoj tradiciji.
Prvi stanovnici Rovinjskog Sela su iz zaleđa Zadra u zbjegu od Osmanlija 1525. dospjeli pred zidine Rovinja. Zbog brojnog stada i umješnosti obrade zemlje nisu prihvatili da ih se smjesti u grad, već su tražili da im se dodijeli komunalno zemljište gdje će se nastaniti. Budući da su Rovinjci imali puno zemlje smjestili su ih iza svojih posjeda, šest kilometara istočnije od grada gdje se nalazila velika lokva Laco di Verzo, kasnije narodski nazvana Lakuverča. Kroz stoljeća stanovništvo naselja je uz nekoliko ekstrema variralo od 500 do 700 žitelja, koje je živjelo u 200 domaćinstava.
Početkom Domovinskog rata došlo je do novog vala naseljavanja, uglavnom izbjeglih Hrvata iz središnjeg dijela Bosne i Hercegovine, ali i pojedinačnih obitelji iz Srijema, Slavonije, Hrvatskoga zagorja i Međimurja. Došlo je i podosta Bošnjaka, koji se ponajviše bave građevinom. Doseljeni žitelji Rovinjskog Sala osnovali su niz malih građevinskih tvrtki i obrta i time oplemenili gospodarsku snagu sela koji sve više dobiva atribut grada.
Zbog velikog broja dioničara i još više rentijera, moderni Rovinj doživljava dekadenciju jer se mladi zbog lakog stjecanja sredstava za život umjesto školovanja odaju rentanju i hedonizmu. Stoga je postojanje nekoliko obiteljskih proizvodnih obrta i tvrtki u Rovinjskom Selu važno da Rovinj ne izgubi zadnju metaloprerađivačku bazu turističkog grada s četiri zvjezdice, kako mu tepaju.
Na zapadnom kraju Sela, u Vičanima djeluje obiteljska tvrtka Hidraulika Cvitić oca i sina Vlade i Nikole Cvitića, specijalizirana za projektiranje, izradu, servisiranje i održavanje hidrauličnih sistema. Uz sam zapadni ulaz u Selo djeluje tvrtka njegovog brata Čeda, koji sa sinom Ivicom vodi tvrtku Euro flex za proizvodnju hidrauličke opreme, dok drugi sin Igor ima modernu radionu s CNC strojevima za proizvodnju drvene stolarije. Tu je potom tvrtka Duranka Lorisa i Manuela Perkovića koja proizvodi žljebove i drugu građevinsku limariju. U središtu Sela posluje jedna od prvih istarskih tvrtki za proizvodnju aluminijske i plastične stolarije AGP, oca i sina Gina i Mauricija Perkovića. Na istočnom ulazu u Rovinjsko Selo je proizvodna hala Obrade metala Pokrajac, oca i sina Darija i Tonija Pokrajca, poznata po izradi svih vrsta zupčanika i zupčastih spojki. Ove su tvrtke osnovali majstori koji su svoja umijeća izgradila u nekadašnjim rovinjskim tvornicama.
U novije vrijeme i Selo je zahvatila apartmanizacija, pa se ubrzo grade stanovi za prodaju i resorti s bazenima. Tako je nastao hibrid preostalih ostataka kapilarnog ruralnog naselja, nekadašnji puteva, sada uskih ulica koje se slijevaju na glavnu uzdužnu arteriju te kontrastnih, često i kič arhitektonskih uradaka, posebno kada se u jednu stilsko prepoznatljivu sredinu interpoliraju moderne ostakljene kuće s ravnim krovovima. Tek se sada vidi ljepota starih, praktičnih i energetski održivih kamenih kuća, koje su materijalom iz obiteljskih kamenoloma, zemlje s vezivima od gašenog vapna i pijeskom iz uvale Veštar, podizale ovdašnje obitelji pod vodstvom pokojeg majstora zidara. Njihova je struktura bila određena poslom kojim su se bavili, ratarstvom i stočarstvom. Domaćinstva su obično u kamenom ograđenom dvorištu imala stambenu kuću, cisternu, staju, pećnicu s ognjištem i krušnom peći, kokošinjac i praščak za svinje. Rijetko se još mogu primijetiti ostaci nekih danas već etnoloških elemenata.
Posljednjih godina Rovinjsko Selo je dobilo novu komunalnu infrastrukturu s kanalizacijom, što već generira daljnji razvoj. Na istočnom ulazu u Selo iz pravca Kanfanara izgrađeno je lijepo nogometno igralište Kunfin, na kojem je trenirala i nogometna reprezentacija Hrvatske boraveći na pripremama u Rovinju. Na istočnom ulazu u Selo je i novi vrtić, koji je već premali za rastući broj djece. Dižući se uzbrdo u Selo na zapadnom rubu puca divni pogled na Rovinj i koridoru prama moru oivičenom maslinicima posađenim na brdima koja su nekad služila za ispašu stoke.
Samosvojni od početaka
Autohtoni Seljani, kojih je po prilici polovine ukupnog stanovništva, s radošću očekuju skoro obilježavanje 500. obljetnice osnivanja svoga naselja koje je za vrijeme Austrije i Italije nosio naziv Villa di Rovigno, sličnog značenja ali nekako zvučnijeg u vremenu u kojem se Selo ubrzano preoblikuje u turističko odredište. Posebno stoga što se ovaj naziv sve više koristi u nazivlju kojim se reklamiraju turistički kapaciteti.
Vraćajući se u prošlost, nakon što im je rovinjski Kaptol dodijelio komunal na većinom brdovitom zemljištu, s nekoliko plodnijih udolina, stanovnici novog naselja su zatražili da im se postavi župan. Vijećnici tadašnjeg Gradskog vijeća Rovinja su prihvatili prijedlog Seljana, pa je prvi župan Rovinjskog Sela na godinu dana, koliko će trajati i budući mandati, izabran Nikola Zorzić. S porastom stanovnika prema praksi venecijskih područja Istre župan je dobio svog pomoćnika i dva vijećnika – suca. Prvi župani nosili su prezimena Zorzić, Brajnović, Čupić, Vratović i Pokrajac. Uz najbrojnije Pokrajce, kojih je i danas najviše, među sucima se spominju prezimena Rudelić, Zović i Dobrović.
Do 1593. Rovinjsko Selo je bilo pod nadležnosti rovinjske župe sv. Eufemije. Tada je započela izgradnja župne crkve i grobne kapele. Stanovnici su se tada bavili isključivo ratarstvom i stočarstvom, pa su izgradili vrlo jednostavnu crkvu bez zvonika i fresaka, karakterističnih za venecijansku dob. Sama župa je ustanovljena 1596. godine nakon dovršetka izgradnje crkve, kada su Seljani od općine Rovinj zatražili da im pronađe slavenskog svećenika koji dobro pozna jezik i ilirsko pismo, hrvatski jezik i glagoljicu. Za zaštitnika Rovinjskog Sela izabran je sv. Anton Pustinjak, zaštitnik domaćih životinja, koje su Seljanima život značile.
Narodni preporod i podizanje nacionalne svijesti u Rovinjskom Selu je pokrenut dolaskom mladog učitelja Stjepana Žiže iz Nove Vasi kraj Poreča 1876. godine. Uz talijanski tada je u školsku nastavu uveden i hrvatski jezik. Već nakon pet godina, iz Kanfanara, pod čiju je općinu Rovinjsko Selo potpalo u vrijeme Austrije, počeli su nasrtaji na popularnog učitelja. Žiža je, međutim, svojim prosvjetiteljskim radom oko sebe okupio veći broj gospodara narodnjaka, pa se preporod nije mogao zaustaviti. Njegovom zaslugom 1898. otvorena su čitaonica, potom i Narodna knjižnica.
Uoči otvaranja knjižnice Stjepan Žiža je premješten na otok Susak ali su njegov prosvjetiteljski rad do dolaska Italije nastavili novi učitelji Hrvati. Za vrijeme učitelja Antona Flega iz Štrpeda osnovan je tamburaški zbor, potom i limena glazba. Za sve njih najdraži nastup bio je 1909. pred kućom Stjepana Žiže u Lindaru, gdje se vratio nakon umirovljenja. Zahvaljujući krahu feudalizma i narodnim posujilicama krenuo je i gospodarski napredak Sela i njegovih žitelja. Stariji Seljani su generacijama prenosili sjećanje ne vrijeme kada je za Austrije vladao red i mir, uz uvažavanje nacionalnosti.
Prvi svjetski rat je, međutim, vratio kotač povijesti unazad. Naime, tijekom rata muškarci su bili unovačeni u austrougarski vojsku, pa su ratovali na ratištima sve do Galicije, istočne pokrajine današnje Ukrajina. Žene i djeca su završili u zbjegu oko Gmünda, grada u sjeverozapadnoj regiji Waldviertel u Donjoj Austriji, gdje su uglavnom služili na perifernim poljoprivrednim imanjima. Iako im je bilo teško jer su morali puno raditi, te su često spavali na sijenu u štalama, bolje su prolazili nego Rovinjci u Wagni kod Leibnitza u Štajerskoj, koji su se često smrzavali i umirali u barakama.
Najteže nakon rata
U Selu je ostala tek nekolicina muškaraca sa županom koji su čuvali ispražnjene zgrade i stoku, ali nisu mogli obrađivati zemlju koja je zarasla u korov. Pred Prvi svjetski rat u naselju je živjelo 837 stanovnika. Po povratku stanovništva u Selu su zavladali glad i boleštine. Zbog toga je na slijedećem popisu bilo tek 672 stanovnika.
Pravi progrom stanovništva nastupio je dolaskom Italije. Dotadašnja hrvatska Pučka škola preimenovana je u novu zvučnog naziva "Principe di Piemonte Umberto di Savoia". U školi je zabranjeno govoriti hrvatski, a učitelji su dolazili čak sa Sicilije, kao što je bio zloglasni Vicenzo Lodato. Novi župnik Biaggio Vattovaz je uz crkvu pred vjernicima spalio hrvatske knjige. Sljedeći župnik Giacomo Filippi je odnarođivanje obavljao taktičnije, bez otvorene represije, ali i podmuklije, za što je dobivao obilate novčane naknade.
Posljednji don Angelo Tarticchio iz Galižane je nastavio otvorenim metodama vršeći pritisak na starije i djecu radi isključivog korištenja talijanskog, a uz to uplitao se i u privatne odnose prema ljudima. Uz asistenciju karabinjera upadao je na omladinske priredbe, prijetio progonom, kontrolirao i popisivao količine proizvedenih žitarica i vina i o tome izvještavao vlasti. Rad tamburaškog zbora i limene glazbe je zabranjen, iz čitaonice i knjižnice su izbačene hrvatske knjige i časopisi. U to vrijeme mnogi su stanovnici izbjegli u inozemstvo, najviše u Argentinu.
Iako se stanovništvo Rovinjskog Sela i dalje uglavnom bavilo ratarstvom i stočarstvom Milan Iskra je 1938. kao sekretar oformio prvu omladinsku grupu, uglavnom od kolega zaposlenih u rudniku Raša, do kojeg se putovalo biciklom. Uz njega su bili njegova braća Viktor i Frane, Antun Dobrović, Ivan Kercan, Josip Barbaro, Šime i Čedomir Ružić, Ivan i Jure Ugrin. Nakon raspačavanja revolucionarne literature 1942. povezali su se s Joakimom Rakovcem i Dušanom Jardasom od kojih su dobivali upute za daljini ilegalni rad. Župnik Tarticchio je noću patrolirao selom s karabinjerima, pa je u povratku iz Rakovci Milan Iskra uhićen i upućen u logor Savonu kod Genove. Preostali članovi ćelije Komunističke partije Italije regrutirani su u talijansku vojsku, pa je od ilegalaca u Rovinjskom Selu ostao samo Ivan Ugrin.
Po padu Mussolinija u Selu je opet oživio ilegalan rad, a nakon povratka s robije Milan Iskra je ponovno preuzeo pokret otpora u okolici. Upadom Romelovih jedinica u Selo na najvišoj koti na Velebiću je smješten njemački garnizon. Članovi pokreta otpora iz Rovinjskog Sela uključeni su u Prvu četu Drugog partizanskog pulskog odreda, a Milan Iskra je preuzeo diverzantski minerski vod u koji su ušli njegovi raški rudari. Kao već iskusni borac Milan Iskra je postao zapovjednik talijanskog bataljuna Pino Budicin, osnovanog na stanciji Bembo.
Pred snažnim napadima tehnički opremljenijih Nijemaca bataljun je krenuo u Gorski kotar, a potom se uključio u borbe za oslobađanje Koparštine i srednje Istre. U Drugom svjetskom ratu poginulo je 29 Seljana, a još ih je 26, među njima dvije žene, položilo svoje živote u njemačkim logorima Mathausen i Auschwitz. Uoči Drugog svjetskog rata Rovinjsko Selo je imalo čak 994 stanovnika, a nakon rata tek 682.
Umjesto prosperiteta poljoprivrednici su u poraću bili pod stalnom represijom prisilnog uključivanja u seljačku radnu zadrugu, ali je 115 stanovnika zaposleno u rovinjskoj industriji, pa su spašavali svoje obitelji od neimaštine. Jedino pozitivno od zadruga je bila izgradnja Zadružnog doma s prodavaonicom i gostionom i posebno popularnim kinom, zgrada u kojima je sada Kulturni dom. Zadruga je propala, a poljoprivreda je gubila trku s industrijom.
Prva izložba vina
Iako je u Rovinjskom Selu 1991. osnovana prva izložba vina u samostalnoj Hrvatskoj Antonja, pokrenuvši natjecateljski duh vinskog vala u Istri, ovo veliko naselja nema ni jednog profesionalnog vinara, a tek ih je nekoliko koji se natječu među kućnim vinarima. Slijedeći trendove podignuto je puno maslinika, ali Seljani danas žive radeći u Rovinju i Kanfanaru, od svojih obrta i tvrtki, a sve više od turizma.
Od običaja koji su se zadržali na ovom području, posebno su poznate Seljanske maškare koje njeguju stoljetnu tradiciju. Za vrijeme Italije su zbog moguće konspiracije bile zabranjene, a su se ipak ilegalno organizirale u manjim grupama. Aktivno je i Kulturno umjetničko društvo Stjepan Žiža, a sportsku tradiciju baštini Nogometni klub Mladost, osnovan 1959. godine, koji se sada natječe i Prvoj županijskoj nogometnoj ligi. Dolaskom novih stanovnika, Hrvata iz Bosne i Hercegovine, oživjela je i ovdašnja župa, kojom upravljaju fratri iz rovinjskog Franjevačkog samostana.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
