hrvatske slastice
Rovinjska gianduja, vrsarski amareti i riječka čokolada - slatko za početak nove godine
Rovinjska gianduja
Velika riječka Tvornica kakaa i čokolade otvorena je 1896. godine,a proizvodila je do 1918. godine. Neki spominju da je to bio prvi pogon za industrijsku proizvodnju te vrste proizvoda na području Hrvatske, što nije točno, ali ne umanjuje njezinu vrijednost i značaj. Prvu manufakturnu tvornicu čokolade u Hrvatskoj, po svemu sudeći, otvorio je u Varaždinu 1789. godine izvjesni Daniele Dagnese, Talijan, porijeklom iz okolice Venecije. Zagreb je tvornicu čokolade dobio 1911. godine.
Slon i Jadran
Riječki pogon izrade čokolade bio je u velikoj trokatnoj zgradi podignutoj uz prometnicu koja se u to doba nazivala Via Serpentina. Riječ je o lokaciji uz današnju Zvonimirovu ulicu, nekoliko stotina metara zapadno od sjedišta Novog lista. Tvornicu je u Rijeci pokrenuo bečki ogranak obitelji Rothschild, a godišnje je proizvodila do 300 tona čokoladnih bombona, 155 tona čokolade, 1.750 tona kakaa, 120 tona kakao-mase i 150 tona džema. Tvornica je isporučivala čokoladne table i bombone, kakao u prahu, tortice, šnite i slične slatke zalogaje. Da bi kupci lakše upamtili njene proizvode osmislili su dvije proizvodne marke: marka Slon i marka Jadran.
Na omotima se našla ilustracija s motivom slona, ponekad slonice s tri slonića, što je kupcima jamačno trebalo kazati kako im u ruke stiže proizvod uistinu posebnog, prekomorskog, egzotičnog podrijetla. Tko je poželio kakao u prahu, da bi ga u svom domu koristio za pripremu ukusnog napitka ili slasnih kolača, mogao je u prodavaonici kupiti okruglu kutiju na kojoj je bio otisnut naziv Riječki kakao Slon ili Riječki kakao Jadran. Neki drugi proizvodi Tvornice čokolade također su završavali na trgovačkim policama pod posebnim nazivima, primjerice, Riječka tortica i Adria šnita.
Vodstvo Tvornice mnogo je ulagalo u reklamu. Tiskani su plakati u boji, na kojima se često mogao vidjeti sugestivan prizor: žene i djecu uživaju u čokoladnim zalogajima. Žene i djeca zato jer su za onodobno poimanje slatkiši nisu smatrali prikladnim zalogajem za prave muškarce. Tiskane su i reklamne razglednice s maštovitim motivima. Na njima su naslikani šumski patuljci dok pripremaju na vatri kakao napitak, pustinjski razbojnici koji vrebaju karavanu s teretom kakaa, anđeli koji donose u djevojački san velike kutije Riječkog kakaa. Zanimljivo, Ljuštionica riže i tvornica štirke, otvorene 1882., najveća ljuštionica riže u Monarhiji i jedan od najvećih pogona te vrste u svijetu, imala je kao zaštitni znak crtež (bijelog) slona.
Mijenjajući vlasnike, Tvornica je s vremenom promijenila naziv. Od 1919. do 1944. godine radila je kao Tvornica čokolade Gerbaud. Na lokaciji uza Zvonimirovu ulicu danas gotovo da i nema tragova rada najslađega riječkog industrijskog objekta s kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća. Na tom je terenu u drugoj polovici 1960-ih podignut niz stambenih zgrada, spominje Velid Đekić na portalu Mojarijeka.
Rovinjska gianduja
Marco Antonio Bazzarini, rodom iz Rovinja, osmislio je 1813. godine i patentirao slatkiš gianduju, deliciju od čokolade i badema. To je prva u svijetu objavljena receptura gdje se kakao miješa s orašastim plodovima te je kao takva preteča slavnog čokoladnog klasika – gianduje.
Ideja miješanja lokalnih namirnica s kakaom nastala je za vrijeme Napoleonove vladavine kada je uvoz kakaa iz Južne Amerike bio otežan. Tada je mladi Istrijan, eksperimentirajući s namirnicama iz okoliša Rovinja, gdje je tada badema bilo u izobilju, otkrio "zamjenu za čokoladu". Svoje otkriće objavio je u brošuri "Piano di sostituzione al cioccolato ed al caffe" (Nacionalna strategija zamjene za čokoladu) uz preporuku za daljnje eksperimentiranje i istraživanje.
Gianduja je dobila ime po poznatoj maski i liku iz talijanske Commedia dell’Arte, popularnog oblika kazališta u Italiji. Noseći trorogi šešir i smeđu jaknu s crvenim rubovima, Gianduja je pošteni seljak pijemontskog sela. Danas se lik smatra službenom karnevalskom maskom u Torinu.
Zanimljivo da Bazzarini nije bio čokolatijer ni slastičar, već filolog i lingvist, autor tada najvećeg talijansko-latinskog rječnika ikada napisanog, koji je kratko ušao u svijet čokolade i zauvijek ga promijenio. Iako je Bazzarini u svojim receptima koristio bademe, njegov recept jednako predviđa i uporabu lješnjaka. Grad Rovinj i Turistička zajednica Rovinja rade na valorizaciji i zaštiti ove jedinstvene rovinjske slastice.
Vrsaranski amareti
Nešto slično događa se u Vrsaru gdje turistička zajednica radi na očuvanju i zaštiti vrsarskih amareta čiji su osnovni sastojci lješnjaci. U ostalim dijelovima svijeta amaretti se pripremaju od badema.
Donedavna su se na području Vrsara prostirale mnogobrojne plantaže lješnjaka. Vrsarski lješnjaci, le nocciole di Orsera, zapisani su u gastrovodiču Italije iz 1931. kao specifičnost ovoga kraja. Posebnost Vrsaranskih amareta je njihov glavni sastojak - lješnjak, dok se u ostalim dijelovima svijeta amaretti pripremaju od badema. Otkrile su tajnu za postizanje ukusnijih kolačića, a to je da se lješnjaci trebaju mljeti u (ručnom) mlincu koji ih neće zagrijati te će oni zadržati svu svoju masnoću.
Koliko je poznato, tradicija pripreme vrsaranskih amareta prisutna je najmanje u tri generacije. To je bilo slatko koje se pripremalo za Božić, Uskrs, svadbe, krizme i prve pričesti. Spravljanje ove slastice Vrsaranke su učile od sestara Antonije i Eufemije Carpeneti s nadimkom Galovice te Ane Tomažini i nona Giovana. Danas o njima uglavnom pripovijeda Karmen Pilat koja je izvorni recept dobila od nedavno preminule Nerine Štifanić.
Recept je jednostavan: koliko lješnjaka, toliko šećera i jaja. I prstohvat soli. S vremenom je došlo i do promjena: korištenje samo bjelanjaka ili samo žutanjaka, dodavanje vanilin šećera, ruma ili gorkih badema. Neke domaćice najprije pomiješaju lješnjake i šećer pa dodaju cijela jaja, jedno po jedno, miješajući rukama, dok neke najprije pomiješaju jaja i šećer pjenjačom pa potom dodaju lješnjake. Od smjese oblikuju se kuglice, veće ili manje, i peku se u pećnici. Pečeni amareti čuvaju se u limenim kutijama ili drugim posudama da se ne bi isušili, otprilike tjedan dana. Prije električnih pećnica, koje su se, dok ih je imalo malo obitelji, znale posuđivati, pekli su se u štednjacima na drva pa čak i pod čripnjom, što je bilo izuzetno delikatno i lako bi zagorjeli.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
