Željeznički kolodvor Kanfanar, otvoren 1857. s puštanjem u promet austrijske Istarske državne željeznice (Istrianer Staatsbahn) na pravcu Divača - Pula, posebno je dobio na značaju 1876. godine, izgradnjom odvojka pruge do Rovinja. Iako veleban, s brojnim skladištima i napuštenim prostorima te posebno vrijednim ostacima složenog sustava koji je do stanice dovodio vodu za parnjače iz umjetne akumulaciji u Limskoj dragi. Sve to, s tragovima pružnog odvojka za Rovinj, koji je zbog nerentabilnosti ukinut 1966. godine, danas djeluje kao zapušteni muzejski dragulj nekadašnje prometne žila kukavice Istre. Njegov je društveni i prometni značaj minoran, kao uostalom i Istarskih željeznica, slijepog crijeva tromog i zaostalog sustava Hrvatskih željeznica.

Mijenjale se ili ne mijenjale nove s grafitima išaranim prastarim garniturama vlakova, koji zbog granice sa Slovenijom voze do Buzeta, ne uspijeva se ispuniti ni jedan vagon putnika. Drugi krak Istarskih željeznica, udarnički izgrađen poslijeratnim radnim akcijama od Raše do Lupoglava, gdje je trebao biti probijen tunel kroz Učku, neslavno je propao zatvaranjem ugljenokopa i drugih industrijskih pogona na Labinštini, pa je nakon najboljih 80-ih godina prošlog stoljeća, zatvoren 2009. zbog klizišta kod Kožljaka. Ovim klizištem istarske željeznice su odavna zacementirale svoj »status mortus«.

Po prastaroj opremi cjelokupne Istarske željeznice djeluju nadrealno, a na mjestu klizišta kod Kršana zbog nagiba i urušavanja terena nastala je izvitoperena »pijana pruga« prava turistička atrakcija. Nakon propasti Uljanika i izgradnje Istarskog ipsilona izvjesno je da jedino preostaje turistička revalorizacija željezničke bogate povijest, prelijepih vidika i sela i gradića kojima prolazi. Kako bi to moglo biti pokazat će dokumentarac planetarno poznatog voditelja BBC-ja Michaela Portilla, promotora spore vožnje željeznicom, upijanja panorama i upoznavanje ljudi koji žive od i za željeznicu. Ove dokumentarce samo u Velikoj Britaniji prosječno prati devet milijuna gledatelja. Bit će zanimljivo kakvu će reakciju izazvati dokumentarac koji je prošlog ljeta sniman na Istarskim željeznicama.

Važna rola

Ako se ostvari ovakav scenarij, kanfanarski kolodvor, na kojem nije mogao preživjeti ni posljednji kafić Joy, trebao bi imati značajnu rolu. Naime, s njegovog platoa, na visini od 276 metara, otvara se jedan od najljepših istarskih vidika na more, posebno za zalaska sunca. Nedavno uređena pješačka i bike staza po napuštenoj pruzi prema Rovinju, nazvana Štrika Ferata, po istarskom i istrovenetskom nazivu pruge. S blagim jednopostotnim padom, ova staza, široka i do pet metara, blago vijugajući 21 kilometar završava u rovinjskoj uvali Valdibora, gdje je, tek stotinjak metra od mora kolodvor s najljepšom lokacijom od svih austrijskih pruga. Može se zamisliti kakav bi bio spektakl reakcija kakav bi to bio event, kada bi do Kanfanara dolazile željezničke kompozicije pune bikera iz cijele Europe.

Takav scenarij kao da navješćuje jedna mala poduzetnička inicijativa, kojom je kanfanarski kolodvor od pred nekoliko dana, prvi na sjeverozapadu bivše Jugoslavije i južnije od Beča, u mreži nekadašnjih austrougarskih željeznica, dobio brijačnicu i frizerski salon. Sve zahvaljujući Mišelu Mošnji, jednom od sve rjeđih istarskih brijača, kojima su posao preuzeli mali trimeri. Više od 20 godina simpatični i nadasve popularan Mišel, kojem usprkos nedaćama ne silazi osmjeh s lica, radio je na nekoliko neuglednih lokacija, dok mu se nije pružila prilika da uredi i otvori salon po svom guštu.

- Prostor nekadašnje oštarije, kasnije kafića na stanici bio je neko vrijeme prazan, pa sam čekao natječaj o najmu jer je riječ o povijesno vrijednoj lokaciji s pričom, koja uz to ima prostrano parkiralište. Kod mene dolaze mušterije iz cijele Rovinjštine, sve do Sutivanca, gdje stanujem. Kanfanar mi je nekako na pola puta, pa mi već dolaze stalne mušterije, koje su mi dolazile i u Rovinjskom Selu, gdje sam kao samostalni obrtnik radio posljednjih 16 godina. Brijanje i šišanje, čime se bavim, puno mi znači jer je riječ o kreativnom zanatu, u kojem se stalno mijenjaju trendovi, na što se posebno furaju današnji tinejdžeri. Ne težim nekom velikom biznisu. Uvijek sam govorio da ću biti zadovoljan kada budem mogao zaposliti jednu frizerku da upotpunim ponudu jednog salona za njegu kose. Nekadašnja oštarija je otraga imala magazin, koji nam je sada dobro došao kao separe za friziranje dama i bojanje kose uvaženih džentlmena, ozareno objašnjava Mišel Mošnja koji je ostvario svoj san o salonu po svom guštu.

Efekt wellnessa

Pokazuje nam svoju zbirku brijaćih britvi, a na mlađahnom Antoniju Sošiću je nakon šišanja pokazao i kako su se »ragači« i starija gospoda nekad brijala, prije pojave žileta. Ritual počinje nanošenje sapuna bogatog shea maslaca na bradu za nježno i potpuno brijanje. Nakon brijanja, za koje treba imati punu koncentraciju, laku i mekanu ruku, brada se dezinficira bezalkoholnim after shave losionom s ekstraktom hamamelisa od vještičjeg ljeska, a na kraju dolazi ulje za bradu bogato hladno prešanim uljima argana i sezama. Prezentacijom smo bili zadovoljni mi, ali i Antonio kojem je to bilo prvo iskustvu brijanja brijačkom britvom.

- Postoji čitav niz brijaćih britava iz raznih krajeva svijete. Od svih koje sam koristio izabrao sam četiri koje posebno cijenim. Između njih najčešće koristim elegantnu japansku britvu Shibumi Kamisori, koja je svjetski brend, sa sloganom »na koju bi i samuraj bio ponosan«. Poput ostalih britvi, i ova je slična klasičnima, ali umjesto sječiva koristi žilete, klasične prepolovljene Double Edge ili dva Single Edge žileta. Izrađena je od plemenitog čelika s površinom od nehrđajućeg teflona. Iznenadili bi se koliko starijih mušterija voli ritual brijanja brade britvom, koji uz ostalo ima terapeutski smirujući učinak. Ja se želim posve posvetiti mušteriji, pa se pridržavam rasporeda koji se uglavnom utvrđuje mobilnim porukama. Prošlo je vrijeme nekadašnjih brijačnica ‘a la Velo misto’ gdje su se kroz ćakule saznavale novosti. Njihovu su ulogu preuzeli mobiteli, a ovo kod mene je jedan pravi mali wellnes, tijekom kojeg se, ako to mušterija želi, može i ležerno popričati, najčešće o hobijima, jer ako razgovaramo o politici, vjeri ili naciji može doći do nepotrebnih tenzija, objašnjava svoje poimanje brijanja i šišanja Mišel.

Očevi dva načelnika

Prije nego je prostor uzeo u najam Mišel je imao ideju kako će izgledati, a njegova je razmišljanja u stvarnost uobličio Boris Ružić, istarski dizajner koji pomiče granice. Mišel i dalje teži savršenstvu i detaljima u svakoj svojoj kreaciji, a teško ih je postići bez ljubavi prema njegovom niskoprofitnom zanimanju. Primjerice, jedno šišanje i uređivanje brade sa skidanjem dlačica iz ušiju voskom, na tragu njegove perfekciju, koje detaljistički potraje i do 40 minuta, s PDV-om košta manje od sata sve traženijih čistačica apartmana, koje većinom rade »na crno«.

Da zaokružimo priču, za izgradnje stanice prostor gdje je sada Mišelov salon je bio namijenjen oštariji s kuhinjom, za željezničare, putnike i prolaznike, što je bio standard svih značajnijih austrougarskih željeznica. Dok su zbog prometnog pravca preko Divače bile pod slovenskom upravom Istarske željeznice su se nekako držale. Preko nje stizali su noćni vlakovi iz Beograda, od kuda je, kada je Rovinj bio jeftiniji, stizalo mnogo turista. Kasnije su poslovnim modernim i urednim brzim vlakovima Arena exspressom, kasnije Zelenim vlakom, kojim se preko Ljubljane do Zagreba stizalo za tada prihvatljivih šest sati.

Nakon osamostaljenja Hrvatske i Slovenije ukinute su i te linije, pa je ugostiteljski prostor zbog malog broja putnika koji se zaustavljao na kolodvoru davan u najam. Najduže su ga držali rovinjski Jadranturist, pa je poslovođa bio Gabrijel Modesto, a posljednji zakupac rije dolaska kafića bio Zorko Jurman. Igrom slučaja oni su očevi dva načelnika koji su ostavili najdublji trag od osnivanja općine Kanfanar. Anton Modesto, brodograđevni inženjer u Uljaniku, je kao volonter bio na čelu kanfanarske općine kada se gradila tvornica duhana, uz koju je Kanfanar dobio novu komunalnu infrastrukturu. Sandro Jurman je tada bio općinski pročelnik, a sada je već u petom mandatu načelnik po mnogim pokazateljima jedne od najuspješnijih istarskih općina, koja stalno raste bez ikakvih afera.

Kanfanar je globalno poznat i po Smotri istarskih volova kastrata, koja se na radost Istrijana i turista održava u kolovozu. Zahvaljujući smotri, koju je na poticaj svojih Kanfanaraca izlobirao saborski zastupnik IDS-a Dino Debeljuh, podrijetlom iz Kanfanara. Zahvaljujući smotri, nakon dolaska traktora, od izumiranja je spašeno nekadašnja radna i vučna stoka, među kojima je najznačajniji istarski vol, kojeg komercijalno zovu boškarin, što je međutim najžešće ime volova podolca, koji kastrirani znaju težiti i do 1.500 kilograma.

Brijačnice i frizeraji u vrijeme spore željeznice

Josip Orbanić, kanfanarski zet, rodom iz obližnjih Pucići Dolenji, znanstvenik i profesor na Mariborskom univerzitetu, enciklopedist, publicist i promotor istarskih željeznica, koje su do osamostaljenje Hrvatske zbog jedine veze sa Zagrebom i Beogradom, preko Ljubljane cijelom Europom bile u sustavu Slovenskih željeznica, u kojima je bio pomoćnik generalnog direktora, kaže da je nekad brijačnica bila obavezna na prometnijim austrougarskim kolodvorima.

- Željeznica je u prvom razdoblju bila glavno prijevozno sredstvo. Parnjače su bile spore, pa se puno čekalo na predsjedanje. Stoga su veliki kolodvori pored restorana obavezno imali trafiku i brijačnicu. Nekad su željeznicom najviše putovali poslovni ljudi, muškarci, pa je čekanje veze korišteno za brijanje ili uređivanja brade i brkova. Gradnjom novih pruga i uvođenjem novih linija željeznicom su počele putovati cijele obitelji, pa je na kolodvorima obavezno bio i frizeraj. Danas se sve ubrzalo, više se putuje automobilima i zrakoplovima, pa su »katedrale duha« postali trgovački centri i zrakoplovne luke, gdje se uz šoping može marendati, ručati, pa i uređivati frizure, objašnjava Josip Orbanić, koji ima kuću u Kanfanaru, ali uglavnom živi u Ljubljani i svakodnevno na svojoj Facebook stranci objavljuje nešto iz željezničkog miljea.

Uz ostalo Orbanić je suradnik Istarske enciklopedije, autor kapitalnog enciklopedijskog djela »Promet u Istri – Od Argonauta do Ipsilona«. Postavio je brojne izložbe o povijesti istarskih željeznica, a posljednja u Muzeju grada Rovinja, u vrijeme ravnateljice Katarine Marić, bila posvećena njegovoj obitelji, iz koje je na željeznici službovale tri generacija. S kustosicom muzeja, povjesničarkom Tajanom Ujčić, autor je monografije »Fameja Orbanić«, nastale kazivanjem članova obitelji željezničara, nekad elitne državne službe, i skupljanjem memorabilija, što je jedan od brojnih hobija Josipa Orbanića, sveznadara Istarskih željeznica i općenito prometa na našem najvećem Poluotoku.

Jedinstveni simbol retrostila

Kao estet Mišel Mošnja nije zaboravio ni na svoj PR, pa priprema web stranicu. Originalan je i vizualni identitet čiji je autor Toni Žufić, magistar likovne pedagogije, grafički dizajner i stručnjak za digitalni marketing.

- Zlatni češalj je dizajniran tako da spaja elemente češlja i lokomotive u jedinstveni simbol retrostila. Simbol je simetričan i sastoji se od zlatnog češlja koji postaje dio lokomotive gledan »a face« zbog lokacije samog objekta koji se nalazi na željezničkoj stanici. Logo je jednostavan i lako pamtljiv, a istovremeno prenosi poruku o kvaliteti i tradiciji usluge friziranja. Osim logotipa izrađen je dizajn sveg potrebnog promo materijala kako bi novi salon što prije postao trend, objašnjava Toni Žufić, nova nada istarske dizajnerske scene.

Povezane vijesti

• Nema novca za asfaltno spajanje Sv. Petra i Kanfanara
• Kanfanar osvijetljen novim lampadinama
• Kanfanar od 1811. do 1825 - demografska kretanja i svakodnevica u životu jedne župe