Postolar, stočar, mornar, direktor ciglane i saborski zastupnik, Milan Stranić još je vrlo bistar i dobrog zdravlja za svoje godine

Velika obitelj slavi jubilarnu obljetnicu (Privatni album)

Stoti rođendan proslavio je proteklog tjedna Milan Stranić iz Boruta, a svečanosti je prisustvovala rodbina i prijatelji, ali i lokalni muzikanti koji su uveselili ovaj jubilej. Još je vrlo bistar i dobrog zdravlja za svoje godine, a tome zasigurno umnogome pridonosi i 97-godišnja životna družica odnosno supruga Celestina s kojom se oženio još davne 1942. godine.

Milan je rođen 1923. godine u Borutu, kao jedno od desetero djece majke kućanice i oca postolara koji je godinama radio u Americi. Odande su se vratili 1911. godine kako bi majka, koja se ondje razboljela od tuberkuloze, na čistom "austrijskom" zraku koji je zasigurno bio zdraviji od onog u Washingtonu tih godina, poživjela još koju godinu, a poživjela je još 12 godina nakon povratka, kako svjedoči Milan. Ovdje su imali gostionicu koju je vodila majka, zatvorili su je 1936. godine, a otac je čitavo to vrijeme naukovao zanatu mnoge mlade šegrte.

Vividna sjećanja

- Kao dijete me otac učio zanatu postolara, imali smo radionicu cipela kod kuće, ali smo i šili postole po kućama na ruke. Jedan dan nam je treba za napravit par cipela, ako si to moga, onda si bi kvalificiran kaligar. Za to biš dobi žurnadu, a ona je bila 4-5 lira. Bio je to vrijedan zanat, ali je to industrija poslije promijenila, prisjeća se Milan.

Milan Stranić i njegova vječna ljubav, Celestina Stranić (Privatni album)

Kao dijete iz mnogobrojne obitelji živio je i kod rodbine godinu dana čuvajući krave, kod druge obitelji je naukovao mladića od 20 godina kako bi završio školu da bi se mogao zaposliti kao kondukter na vlaku, kod stočara u Brdu kod Šušnjevice, zatim je radio u ciglani u Borutu… Planirao je da se kao mornar (položio je "matrikulu") dočepa željene Amerike, ali tada je započeo Drugi svjetski rat i biva regrutiran u talijansku vojsku u Bresciu, pa u Torino, pa u Rim, Sardiniju, Korziku (gdje je ranjen), pa na kraju završio u Francuskoj…

Milan je u talijanskoj vojsci vrlo brzo postao instruktor mladim regrutima, a u međuvremenu je stigla odluka da njegova jedinica mora na pogibeljni grčki front. Ta je odluka opozvana prvo zato što je potopljen brod kojim su trebali putovati ondje (trebali su onda ići kopnenim putem preko jugoslavije), a drugo jer su nadređeni mislili da je Stranić u rodbinskim vezama s tada moćnim talijanskim industrijalcima Stranichima iz Milana.

Samo mjesec dana prije regrutacije, na Uskršnji ponedjeljak 1942. godine, zaručio se s Celestinom iz imućne zemljoradničke obitelji sa sedmero djece. Ljubav se dogodila i traje do danas. U listopadu 1945. se vraća u rodni Borut. Saznaje tada da mu je brat poginuo u partizanima i bio pokopan u Mirogoju, te konačno sklapa željeni brak s voljenom Celestinom. Nakon Drugog svjetskog rata, ciglana u Borutu je nacionalizirana, a proizvodni kapaciteti ujedinjeni i modernizirani, za što je posebice zaslužan upravo Milan Stranić, njen dugogodišnji direktor koji je ondje odmah 1945. počeo raditi s mjesta radnika. Ubrzo je postavljen za zamjenika direktora (vojnog službenika), a potom i direktora. Iz godine u godinu, pa iz desetljeća u desetljeće, podizali su standard te tvornice i proizvodnju.

Još uvijek zaljubljeni (Privatni album)

Uspjesi rada

Između mnogih Stranićevih funkcija može se izdvojiti to da je između 1953. i 1958. obnašao funkciju zastupnika u Saboru Narodne Republike Hrvatske. Teška predratna ekonomska situacija nastavila se i tijekom pedesetih godina, ali uslijedile su šezdesete i sedamdesete godine kada se realno osjećao napredak, i taj je period zapamtio kao najprosperitetniji i najproduktivniji.

Danas Celestina i Milan sami žive u kući koju je još davno izgradio njegov otac, i u kojoj su zajedno od 1949. godine. Kćerka im živi u Rijeci, imaju troje unučadi, šest praunuka i dva prapraunuka.