(Snimio Branko Biočić/Glas Istre)
Marina Baša iz malog sela Bečići pored Labina, od 1. travnja ove godine zaposlena je u Nastavnom zavodu Hitne medicine Istarske županije kao vozačica sanitetskog prijevoza u ispostavi Labin. Nedavno je od jednog pacijenta dobila javnu pohvalu za prijevoz i medicinsku pomoć, ali i za odnos prema njemu na putu iz Labina za Pulu
- To je bio uobičajeni radni dan. Bilo je puno posla, ne samo za mene već za cijeli tim sanitetskog prijevoza koji uključuje ostale vozače, medicinske sestre i tehničare. Ne znam što je našeg pacijenta potaknulo da me pohvali u vašem listu, ali mu od srca zahvaljujem, ja sam samo radila svoj posao kao i svaki drugi dan. Koristim ovu priliku da kažem da se kompletno osoblje sanitetskog prijevoza ispostave Labin prema pacijentima ponaša profesionalno i empatično. Ima tu smijeha, zafrkancije, ali i suza i muke, to je naš posao. Svi smo mi, kao tim, ovdje radi pacijenata.
Ja sam imala sreće da me je pacijent pohvalio javno, ali da budem iskrena, nama svima su pohvale i zahvale svakodnevne i znače nam puno, daju nam snage da budemo još bolji i da nam posao predstavlja zadovoljstvo, govori Marina o tome danu.
- Pohvale je uvijek lijepo čuti i za mene je to dodatna stimulacija i potvrda da dobro radim svoj posao. Na kraju svega, bitno mi je da su pacijenti zadovoljni. Ponovit ću, pohvale pacijenata su svima nama svakodnevna stvar. Ova se ističe, jer je javna i molim zadovoljne pacijente da češće javno pohvale djelatnike hitne jer je to jedan od načina da "ne izgorimo" na radnom mjestu, poručuje Marina te kaže da otkako radi, nije doživjela neugodnu situaciju prevozeći pacijente iz Labina za Pulu ili Rijeku, navela je Marina.
- Ne vjerujem da ima mnogo neugodnih situacija, ali teških ima svakodnevno i vrlo teških i tužnih ljudskih sudbina kojima svjedočimo. Čovjek zaista nije svjestan koliko je sretan dok je zdrav. Stalno smo na cesti pa je promet otežavajuća situacija. Bili smo pozvani i da prevozimo unesrećene u masovnoj nesreći koja se dogodila u Labinu početkom ljeta. Svega ima, ali to je posao koji volimo i idemo dalje, kaže naša sugovornica koja ističe da iako zvuči kao klišej, ona je na kraju dana ispunjena poslom koji radi i bude zadovoljna kad uspije obaviti sve prijevoze, govori Marina.
- Labin je mali grad, ali osjećam da pozitivno doprinosim potrebnima i to me zadovoljava. Ne znam bih li išta bitno mijenjala, ali znam da nam je potrebna adekvatnija, nova i modernija oprema. Bilo bi puno lakše, nama i pacijentima, da imamo novija vozila s platoima za ukrcaj, sada svih dižemo ručno, što je nama fizički teško, ali je i pacijentima nezgodno. Dobro bi nam došao "gusjeničar" da lakše i ugodnije prevozimo nepokretne pacijente koji imaju mnogo stepenica ili zapreka do svoga doma. Vozila su nam istrošena jer dnevno u prosjeku vozimo tristotinjak kilometara i malo je reći da bi nam dobro došla nova. Čujemo da se radi na tome, jer smo tek od ove godine u Nastavnom zavodu za hitnu medicinu, a to je zaista ustanova koja se brine za svoje djelatnike, za razliku od dosadašnje u kojoj se nalazio sanitetski prijevoz pa je sve poprilično zapušteno. Ovih dana nam treba stići nova radna odjeća i obuća, informira nas na kraju Marina Baša.