istarske žene u ratovima
I starica koja plete bičve sudjeluje u borbi
(Arhiva Glasa Istre)
U svim ratovima žene nisu imale sporednu ulogu, iako se muškarci gotovo uvijek stavljaju u prvi plan, jer je uvriježeno da je to "muški posao". Žene u Istri, tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata, podnijele su svu težinu što donose veliki oružani sukobi. U Velikom ratu morale su napustiti rodno ognjište i djecu u gladi i neimaštini odgajati u tuđini. U Drugom ratu i same su nosile oružje, borile se rame uz rame uz muškarce.
Žene su bile osobito potrebne u pozadini. Vojsku je trebalo hraniti, obuti i obući. U jednome ratnom broju Glas Istre je objavio da je pletenje čarapa za borce važan posao u kojem mogu sudjelovati sve žene. "I starica, koja plete čarape, sudjeluje svojim radom prema svojim mogućnostima u borbi i pomaže svome narodu", poručio je Glas Istre.
Potresni zapisi o Ruži Petrović
Na stranicama Glasa Istre objavljeni su mnogi potresni zapisi o stradavanju istarskih žena tijekom rata. Jedan od potresnijih je sudbina Ruže Petrović kojoj su fašisti iskopali oči. Kada je Glas Istre o tome pisao, nije naveo njezino ime. "22. jula upali su banditi u selo Režance, opljačkali 250 kg brašna, 200 kg pšenice i 1 telca, sve to natovarili na voz i naredili jednoj drugarici da to odveze u Sanvičentu. Vraćajući se na putu su susreli jednog starca od 69 godina koji je išao iz sela Bokordići na magarčinu i ubili ga. Žena koja je vozila u grad opljačkanu hranu zadržana je tamo do jutra, a ujutro 7 bandita izveli su je na cestu, izvadili joj oba oka i pustili ju samu", piše u vijesti "Prokleti zločinački duh".
Ruža Petrović (Roža Hrelja, 1911. - 1958.) istarska je heroina, koja je nakon Drugog svjetskog rata utemeljila Udrugu slijepih u Puli. Njezino ime nose ulice, trgovi i parkovi u više istarskih mjesta, Dom za nezbrinutu djecu u Puli. Na cesti koja vodi iz Svetvinčenta u Režance, na mjestu gdje je doživjela tragediju, podignut je spomenik. Spomen-poprsje nalazi joj se i u Titovom parku u Puli.
Zvuči pomalo groteskno kada je starica Tonina M. iz Labinštine, prema pisanju ratnog Glasa Istre, rekla, kada su u Sv. Nedelji uhvatili jednog vojnika neprijatelja: "Neka sam stara, jednako bih išla i na vrh Učke da ga malo istučem, zato što je našem u narodu toliko zla počinio i ukrao uru mog pokojnog sina, koja mi je bila velika uspomena".
Zabilježena je i hrabrost omladinke Ade, koja je kod Grdosela zarobila "švapskog razbojnika", rodom iz Berlina - zarobila i razoružala.
Ženama (ni)je mjesto u šumi
Dina Zlatić-Grgić, predsjednica Oblasnog odbora AFŽ-a za Istru, u jednom svojem prilogu u Glasu Istre, dotakla se aktualne teme: je li ženi mjesto u šumi, partizanima. Ona piše:
"Istranke sve više učestvuju u narodnooslobodilačkoj borbi i ravnopravno sudjeluju u radu NOO-a i drugih naših ustanova. Krvavi švapski i fašistički zločinci, upadajući u naša sela, ubijaju, muče, siluju i proganjaju žene, misleći da će ih tako zastrašiti i odvratiti od borbe, ali zločinci ne uspijevaju. Teror neprijatelja samo pojačava mržnju i odlučnost žena da se još ustrajnije bore. I natražnjaci reakcionari svih vrsta, koji nerado gledaju probuđen narod i probuđene žene u borbi za slobodu i svoja prava, nastoje odvratiti žene od borbe.
U zadnje vrijeme to njihovo nastojanje postaje naročito živo. Ti podlaci ubacuju sve češće laž, da žene, koje sudjeluju u našem pokretu, zanemaruju dom, obitelj, Boga, da su pokvarene itd. Oni nastoje da preko svojih agenata odvrate od rada pojedine žene i omladinke, nastoje protiv njih nahuškati njihove obitelji. Okomljuju se na najaktivnije drugarice znajući dobro koja je važnost njihova rada za naš pokret.
Evo jedan takav slučaj: Muž, koji sudjeluje u našem pokretu, nahuškan od nekih pojedinaca zabranjuje svojoj ženi, članu ONOO-a, da vrši svoju dužnost i prijeti joj se, da će je napustiti i oduzeti joj dijete. Mi se moramo boriti protiv te neprijateljske propagande. Suzbiti ćemo je pojačanim radom među ženama preko AFŽ i ostalih naših organizacija. Najbolje ćemo dokazati potrebu i važnost sudjelovanja žena u borbi, što ćemo još više privući najbolje žene i omladinke u NOO-e i druge naše ustanove. Popaljeni opljačkani domovi govore najbolje o tome, da sudjelovanje žena u NOB-i ne udaljuje žene od njihovih domova, nego naprotiv to čini okupator i da baš sudjelujući u NOB-i žene se bore za očuvanje svojih domova i svoje porodice. Tek u oslobođenoj, demokratskoj domovini, učestvujući i one u narodnoj vlasti i odlučujući ravnopravno o svemu onome, što se tiče naroda, njihove djece i muževa, žene će se posvetiti svojim domovima i svojim obiteljima".
Bijeg drugarice Milke iz logora
Ratni Glas Istre gotovo da je više bio časopis, revija, koji je objavljivao eseje, životopise, potresne događaje. Jedan od takvih zapisa drugarice Milke, pod naslovom "Sretna i vesela stigla sam opet k vama". Glas Istre je pojasnio: "Naša drugarica Milka, koja se još u prvim danima ustanka borila i radila u Istri, a kasnije bila uhvaćena i odvedena u Njemačku, uspjela je pobjeći krvnicima, želja za slobodom i nevjerojatna hrabrost pomogle su joj da svlada sve teškoće i sretno stigne u domovinu, gdje opet neumorno radi za slobodu naroda".
Evo zapisa "drugarice Milke" u cijelosti.
"Ujutro 8. marta 1943. godine otvore se vrata Coronea (zatvor u Trstu) i iziđemo na ulicu. Čuvali su nas mitraljezima. 500 nas zatvorenika išli smo ponosno ulicama Trsta i pjevali hrvatske pjesme. Odveli su nas na kolodvor i strpali u marvinske vagone. Drhtali smo od glada i zime, ali za nas nije nitko imao srca. Vlak se uputi, još jednom tužno pogledamo dragi slovenski kraj.
Vlak juri dalje i dalje i nitko ne zna kuda nas vode. Konačno nas iskrcaju u nekom austrijskom gradu. Tu su odredili neke za koncentracione logore, neke za rad u fabrikama, a neke od nas na poljski rad njemačkih bogataša. Onaj grozni dan neću nikad zaboraviti! Da znate drugovi, što Nijemci rade od slavenskog naroda. Strašno je to. U XX. vijeku ljudi se prodavaju kao blago na sajmu. Njemački gospodari i njihove žene došli su po roblje. Među nama su birali tko im se više svidio, baš kao kad se na sajmu gleda koji vol je bolji za teglenje.
O, braćo, kad bi vi znali kako je u Njemačkoj, ne bi se sigurno više nijedan od vas pustio njima u ruke. Ja sam radila na jednom imanju. Pasji je to bio rad. Radilo se bez počinka 16 sati i to pod bičem. Ko bi sustao bio bi batinan ili bačen u zatvor. Ruke su mi bile žuljave i krvave. Nisam mogla više podnijeti ovo mučenje, vrijeđanje i laži njihove propagande na koje nismo nikad smjeli reći ni riječ. Konačno se odlučim u dogovoru sa još dva druga Slovenca da pobjegnem a ma što se dogodilo. Sa partizanima nismo imali vezu, ali smo znali da se tamo prema jugu nalazi naš kraj.
Rano u zoru pobjegli smo iz ropstva. Žurili smo. Kasno u noć došli smo do obale rijeke. Bila je to Drava, brza široka rijeka. Nismo znali kako da ju pređemo. Noć je bila hladna. Išli smo dugo uz obalu i na koncu naišli na čamac, kojim se teškom mukom prebacimo na drugu stranu. Kad sam htjela skočiti iz čamca sklizne mi noga i ja se nađem u hladnoj vodi Drave, koja me je nemilosrdno vukla sa sobom. Drugovi me teškom mukom izvuku napolje. Produžili smo put. Dugo je još bilo do našeg cilja. Trebalo je preći visoke snježne Alpe. Ali naša volja bila je jača od svega.
Poslije drugih 17 dana napora i glada sastali smo se sa prvim slovenskim partizanima. Sretan je to bio i nezaboravan čas. Drugovi su otišli u svoj kraj, a ja sam preko veze stigla u moju dragu Istru, gdje ću se opet boriti i osvetiti se njemačkim krvnicima za sve patnje i poniženja".
Nepismena meštrica ki piše
Još je jedan zapis višestruko zanimljiv: pismo Marije Zgrabljić koja je prisustvovala Prvoj Oblasnoj konferenciji AFŽ-a na Krasu. Tada je rekla da prvi put piše poslije 27 godina. Hrvatski je jedva sricala, a Glas Istre nije ispravio njezin stil i rječnik.
"Drage drugarice i drugovi, Na dva juarja sam sve pravo čula za našu vojsku i onaj dan sam se razveselila i počnela novi život. Govorila sam, do sada nije moje pismo vajalo a sada napred će. Nisam pisala 27 godina a danas imamo pravo za raditi kao i muški da dobimo ravnopravnost. Ove godine počnemo novi život. Ja san počnela pisati na 6. febraija, a moja deca su to vidila i smijali se. Sada će naša majka postat meštrica (učiteljica) ki piše a ne zna pisat. Čujete, drugarice, oni so se čudili da so mene vidili pisat. Za pisat po talijanski nisam primila nikad pero u ruke, a čitala sam pisma mog sina. Na žalost su mi ga u kući zeli, još je spa i so ga peljali u Taliju na kompaniju. Kad je propala Talija popejali su ga u Đermaniju, tamo će tužan poginut. Uvijek piše da mu pošeljem pake, da ne moru više od glada i poginut će i ja ne mogu ga pomoć. I on je imao rado našu vojsku. So povedali drugovi ki so bili s nin da on je skočio doli preko okna iz kasarne, a su ga uhvatili. Čekala san dan i noć, i robu san mu na kup stavila da će doć doma i da ću poslat našem narodu jenega partizana. Ali nisam imala ovu sriću. On tužan ne more poć u našu vojsku. Imam dva sina doma, jedan nije sposoban za borbu, jedan je mlad, dakle niman koga da pošaljem u našu zlatnu vojsku. Ja ću pomoći i raditi sve za nju i dati ću sve što mogu. Kad je došla prva Istarska brigada u naše selo nisan imala druge hrane za im nosit pa san šla krumpir kopat i pažul brati. Trgala san i kopala četiri ure za njih. Sam gnala na tuvaru veći broj kila ki san mogla, jer meni su oni dragi kao moje dete. Drage drugarice i drugovi, budimo od danas naipred svi pripravni za pomoć našu vojsku. Ako smo danas malo pomogle od danas napred ćemo još već. Drage drugarice, mi majke i žene smo bile tih toliko godina robovke našim mužima, a skumpa s našim mužim smo bile robovke fašistima. Ja dajen priču da me svi čuju da sam pomogla do danas i pomoći ću i napred našoj borbi našim seljačkim radom. Kad bi svi takav misal imeli bi bija danas svršetak borbe. Drage drugarice, vidite našeg druga Tita, imamo ga sve rada. Toliko dalekega puta smo od svih kraji naše Istrije storijele da posvetimo blagdan naše I. Oblasne konferencije i da vidimo danas kako ćemo moći lipo i dobro raditi za naš novi život. Živio naš rukovodja Maršal Tito Josip Broz! Drage drugarice i drugovi, Z ovin bin stila završit ovo moje pismo i van moran još reć da bin bila i prvo pisala, ma san imela puno dela. San sama žena u kući, došla sam doma i bila sam pripravna za makinat šenica. Ali su došli naši dragi borci pa sam im hrano kuhala i nosila. Su bili četiri dana, smo hi imeli šest. Sada vas još jedanput lipo pozdravljan i Bog! Marija Zgrabljić".
Blagoslov partizanske zastave
Glas Istre je dao dosta prostora osnivanju Oblasnog odbora AFŽ-a za Istru, 23. srpnja 1944., u šumi Gvozd kod Rašpora, kada je za predsjednicu izabrana Dina Zlatić. Svečani dio konferencije završen je krštenjem III. bataljona II. istarske brigade imenom mlade skojevke i istarske junakinje Olge Ban. U ime Oblasnog komiteta SKOJ-a pozvao je vatrenim riječima drug Ljubo Drndić borce III. bataljona da budu dostojni slavnog imena istarske junakinje.
Glas Istre posebno opisuje uzbudljiv prizor blagoslova zastave: "Uzbudljiv i nezaboravljiv bio je trenutak kad je sijedi narodni istarski svećenik po prvi put u povijesti Istre blagoslovio zastavu koju je istarska omladina poklonila svom omladinskom bataljonu "Olga Ban". Sa suzama radosnicama promatrali su prisutni ovaj dirljivi prizor, dok je stari svećenik molio toplu molitvu za nove uspjehe i ratnu sreću istarskih vojnika. On je zatim pozvao žene i sve prisutne da pomognu svoju vojsku osloboditeljicu, jer je to po pravdi i zakonu Boga i ljudi.
Narodu je poželio ustrajnost u borbi do konačne pobjede i rekao: Da sam zdraviji i ja bih pošao s vama."
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
