ŽIVOTNA PRIČA BALJANA IZ TRAVNIKA
Miro Plišo opisuje kako ga je Ćiro Blažević "spasio" u Švicarskoj, kako je kupio Stanciju Meneghetti i kako mu je Istra postala dom
Miro Plišo
Ne bi Miro Plišo danas bio to što je i što mu svi priznaju - vrhunski odvjetnik, vinar i hotelijer, stvoritelj luksuznog brenda, hotela i kompleksa Meneghetti, na čemu mu ljubomorni zavide, a dobronamjerni i iskreni mu se dive - da životnu školu, ne toliko vremenski dugu koliko dinamičnu, sadržajnu i baš pravu, zajebantsku, bosansku, usred dozlaboga sređene i posložene Švicarske ranih 70-ih, nije prošao sa Ćirom Blaževićem.
U životu ga je prilično oblikovalo neponovljivo iskustvo drugarskog suživota s Ćirom kroz dva kratka ljetna mjeseca u Sionu, gdje je kao gimnazijalac, s formalnim ciljem unaprjeđenja znanja francuskog jezika i zarade kojeg franka, boravio kod trenera svih trenera, šarmera par exellance, a poslije Tuđmanovog protežea.
Na Plišu je sve što je vidio i čuo u ljeto anno domini 1974. pustilo snažan dojam. Živeći kod Ćire i s Ćirom, što je privilegija rijetkih, usvojio je razna, specifična i za život nužna znanja. Ono što je usred Švicarske naučio, uz mentorsku i prijateljsku ruku Ćire Blaževića, poslije mu je itekako koristilo. Životna priča Travničanina Mira Pliše, sugrađanina ne samo Ćire Blaževića nego i Nobelovca Ive Andrića, pjevača Josipa Pejakovića i Seida Memića Vajte, kao i glazbenika Nikše Bratoša, prepuna je zgoda, marifetluka, bosanskog vica i snalaženja.
U duhu, Plišo je Ćiro: brz, prodoran, inteligentan, bistar. Travničan. Za svoj Travnik Travničani će reći da je grad - slučaj, jer naselje koje ima manje stanovnika nego što londonsko Udruženje filatelista ima članova, dalo je bezbroj znamenitih i uspješnih ljudi. Ne bez ponosa Miro Plišo, ima već koje desetljeće Baljan pripadnošću, reći će da je poodavno otišao iz Bosne i Travnika, ali Bosna i Travnik, sa specifičnim senzibilitetom za ljudski odnos, koji stječeš rođenjem i dobivaš u amanet, ne mogu iz njega. Travnik - Zagreb - Bale savršeni je trokut Plišinog boravka na planeti Zemlji, mješavina tipično balkanskog, austro-ugarsko-agramerskog i talijansko-istarskog.
Ovo je njegov život, ispričan riječima i skrojen mislima u ugodnom ambijentu Plišine vječno otvorene kancelarije kroz čiji unutarnji prozor pogled puca na nedavno otvorenu vinariju iz koje svakog dana poneka boca završi na radnom stolu gdje otvorena nestaje u grlu slasno nadražujući nepce koji traže još ugode i nektara… Ovako, u dahu, zbori travnički Baljan, Bosanac u Istri, Miro Plišo. Baš negdje na stoti dan smrti Ćire Blaževića.
Istarsko utočište
"Prvi put u Bale sam došao dok je još bio živ pokojni Dante Jurman, na neki Uskrs 90-ih godina. Već sam imao stan u Rovinju. Tada sam se upoznao sa Željkom Kutićem, zajedno smo otišli u lovište i poslije na ombolo i kobasice u Betigu, tavernu u Balama. Iako su Bale tada bile zapuštene, na prvu su mi se svidjele. To je razdoblje mog života kada radim u Zagrebu kao odvjetnik, počeo je rat, poslovi su počeli padati, no osobno, nemam se što buniti - moglo je biti i teže.
U Bale sam dolazio povremeno, kod Kancelira, na kvalje, prepelice. Krajem 90-ih prodao sam stan u Rovinju, upoznao sam u međuvremenu puno ljudi i počeo razmišljati da bih mogao kupiti nekakvo imanje. Poanta je bila da kupim staro imanje, transformiram ga u nešto modernije, kao mjesto na kojem ću, pod stare dane, moći zapovijedati, hehe. Misao koja je upravljala mojom odlukom da to učinim baš tako nastala je na bizaran način.
U Zagrebu sam, naime, stanovao na Srebrnjaku, a ured gdje sam radio bio je u Smičiklasovoj ulici, kraj Džamije (Meštrovićev paviljon). Svakog jutra, odlazeći na posao, autom sam prolazio kraj jednog parkića blizu Crvenog križa. Tamo sam uvijek vidio nekoliko umirovljenika koji su na kamenom stolu igrali šah. Znao sam, ponekad, i stati. Kao, zapalio bih cigaru, a ustvari me zanimalo što pričaju uz šah i karte.
U vražju mater - pomislio sam nimalo ne podcjenjujući te ljude - ne želim tako proživjeti starost! Shvatio sam da nisam čovjek za zidić i kolektivno igranje šaha i karti! Dakle, moram si nešto kupiti u prirodi, da mogu nešto raditi, uzgajati masline i posaditi vinovu lozu. Bilo što osim klasičnog, stereotipnog druženja umirovljenika s umirovljenicima. Slobodno vrijeme provodio sam tražeći u okolici Rovinja adekvatnu lokaciju za moj životni plan. Tražio sam veliku, zelenu parcelu. Bez susjeda u neposrednoj blizini. Iako sam socijalan čovjek, želio sam imati mjesto koje je samo moje. Nisam želio susjeda odmah preko zida, da on zanovijeta meni, a ni ja njemu.
Tada nisam puno razmišljao o Balama, jednostavno nisam znao puno o njima, osim Kancelira, Jurmana i kvalja. Vrijeme je prolazilo, ja sam svašta vidio, ništa me se nije posebno dojmilo i gotovo sam izgubio svaku nadu da ću pronaći svoje istarsko utočište. Nije bilo zanimljivije parcele koja istodobno nije bila kontaminirana: ili prekompliciranim vlasničkim odnosima, ili susjedima, ili je bila preuska. Odustajao bih i prije no što bih pristupio pregovorima.
I tako, sada već potpuno razočaran, jednog dana dobijem poziv Željka Kutića. Bio je 2. travnja 2000. godine. Prodaje se, kaže mi Željko, Stancija Meneghetti. U 8 me zvao, u 11 smo već bili na terenu. Sa džipom Cherokeeom mog partnera Markovića, jedva smo se probijali do lokacije. Šipražje je kao žiletima isparalo njegov auto.
No, sviđalo mi se na prvu. Unatoč zapuštenosti, to je bilo nešto što sam želio imati. Stara kuća, nekoliko štala i nekoliko građevina van korte. Tu nitko nije živio 15 godina. Smrdjelo je po starom siru koji se ovdje zadnji puta sirio pred desetljeće i pol. Stao sam između dva hrasta, zagledao se u daljinu i zaključio - ovo mora biti moje!
Pregovori s domaćim vlasnicima trajali su neko vrijeme, nije bilo lako, no dogovorili smo se. Kupio sam više nego što sam planirao, ali cijenu nisam spustio ni za cent! Prodavači su bili domaći ljudi, tvrdi, teški pregovarači. No, razumio sam njihovu poziciju. Njima je to bila djedovina, obiteljsko nasljedstvo i zato nisam želio kvariti ljepotu kupnje nečeg tako lijepog zbog 10 ili 20 tisuća eura razlike.
Površina koju sam od njih kupio bila je oko 70 tisuća četvornih metara, uz još pedesetak vanknjižnog vlasništva, i još dosta toga koje sam poslije kupio od drugih susjeda. S vremenom, do današnjeg dana, na taj način skupio sam preko 20 hektara, a još oko 30 hektara imam u zakupu od općine Bale ili države.
Dobro pitanje - jesam li Baljan? Teško mi je reći jesam li to postao, no prestao sam biti Zagrepčanin. I to me, u mojoj glavi, čini sretnim. U kratkom vremenu, zadnje četiri godine, stancija Meneghetti mi je postala pravi dom. U početku, malo sam se svađao i s dragim Bogom jer mi nikako nije dopustio da mi masline rastu kako sam ja htio! Onda sam dragog Boga pitao ne bi li možda podržao moju drugu ideju - da li, dragi Bože, da posadim vinograde? E to mi je podržao. Počelo je uspijevati i moja svađa s dragim Bogom je prestala!
Naravno, Meneghetti ovakav kakav je sada rezultat je vremena, promišljanja, hrabrosti, ideja i vizije, podrške moje supruge i cijele moje obitelji. I naravno, svih drugih ljudi koji su sudjelovali u projektu, bez kojih se nije moglo. Počelo se sa starom kućom adaptiranom u ekskluzivnu vilu, u njoj su bile četiri sobe, restoran s francuskim šefom, vrhunska posluga i dva bazena. No, to je ustvari bila moja kuća koju smo preko ljeta željeli iznajmljivati. Već smo jednu imali na moru, a s najmom ove u Balama namjeravali smo pokriti troškove održavanja imanja.
Odmah sam zaposlio Damira i njegovu obitelj koji se pune 23 godine, od samog početka, brinu o svemu. Supruga i ja tu bi boravili van sezone. Pravilo mi je bilo da svaki drugi četvrtak, kad u Zagrebu završim posao, popodne krenemo u Bale. Tada sam imao ured s preko 30 ljudi, obveza je bilo puno, no volio sam se prepustiti onome što sam stvorio i uživati u okruženju dobrih, pristojnih, vrijednih ljudi Istre koji su najviše zaslužni za Meneghetti kakav danas poznajemo.
U vrlo kratkom vremenu Meneghetti i Bale su mi od drugog doma postali prvi dom. Žena mi se rugala zbog jednog Amerikanca kojem je objašnjavala kako je muž stalno vodi u Bale, ali da je to njoj, ponekad, malo previše. Amerikanac je bio konsterniran! Zapitao se kakva je to žena kojoj je dosta odlazaka na Bali! Pobrkao čovjek cijeli svijet! Bali, Bale… Cijela obitelj je s vremenom osjećala potrebu i zadovoljstvo boravkom u Balama. Kuća se iznajmljivala po ljeti, nosila je neki prihod, pokrivala troškove i nešto bi još ostalo. Postupno, baš onako kako treba biti, zaljubio sam se u Istru, Bale, ovaj mir i staloženost ljudi koji se ne miješaju u tuđa posla.
Ovdje me privukla i zadržala dobra atmosfera. Mir i netaknuto prostranstvo koje sam zatekao motiviralo me da ulažem i ostanem. Bilo je, naravno, i kriznih godina. Sve investiranje u Bale dolazilo je iz mog osnovnog odvjetničkog posla. Odvjetnici nisu bogati ljudi, nego, eventualno, dobrostojeći, i to ako znaju svoj posao. U jednom trenutku su mi došli neki pametni ljudi i rekli neka u Balama prestanem iznajmljivati vilu s četiri sobe te neka otvorim hotel, makar s te iste četiri sobe.
U svemu tome što se ovdje događalo, važna je, možda i ključna, činjenica da je na vlast došao Edi Pastrovicchio. Trebala mi je podrška za razvoj, Općini koju je on vodio pokazao sam svoje planove i želju za gradnjom reprezentativnog hotela, s istom takvom vinarijom. Naišao sam, posebno kod njega, na iznimnu podršku. Tražio sam moguće. I dobio sam to. Izgrađen je hotel sa 60 soba, 40 bazena, suvremena vinarija i deseci hektara maslinika i vinograda. Bez takvog načelnika, kooperativnog vijeća i mudrih vijećnika i građana koji nisu bili protiv toga, ali ne smijemo zaboraviti ni Županiju i ljude koji je kvalitetno vode, projekt Meneghetti se nikada ne bi dogodio, već bi ostao na razini obiteljske kuće za najam, što za regiju i ne bi bio neki dobitak.
Ovo što je danas Meneghetti čini dobro svima, Balama, Istri, meni i svima koji od toga imaju neke koristi. Čak i mojoj ženi koja se više ne ruga s Balijem. Hotel ima 5 zvjezdica, po Forbesu je proglašen jednim od 90 najljepših hotela na svijetu i jedan je od 16 najboljih u Europi. Stalno zapošljavamo preko 75 osoba, od kojih je preko 50 njih iz Istre. Zapošljavamo i moje Bosance, Indijce, Filipince, imamo i dva Tajlanđanina, kao i Srbe. Ove godine bit će ih 90. Uzimamo i sezonce, u vrhu sezone sveukupno nas je oko 150.
I dalje sam odvjetnik, bez obzira na Bale, Meneghetti, uspjeh i zadovoljstvo koje ovdje osjećam. Jednom odvjetnik, uvijek odvjetnik. Kao i policajac, jednom i uvijek. U Zagreb sam došao s 19 godina iz Travnika. Tamo sam završio gimnaziju. Odmah nakon toga otac i ja došli smo u Zagreb, dok su mama i mlađi brat došli dvije godine iza nas. Davne 1978. našli smo se svi skupa u glavnom gradu gdje sam 1982. završio Pravni fakultet.
Počeo sam raditi kao vježbenik u civilističkom uredu kod odvjetnika koji me naučio redu, radu i disciplini. Od njega sam skoro pobjegao u JNA, šalim se, imao sam već zadnje godine za odlazak. To što mi je on radio, to više nikad i nigdje nisam doživio. No, za svaku sam mu zahvalan! Nikada od mene ne bi ispao čovjek da kod njega nisam prošao najtežu školu života.
Zvao se Veno Bojanovski, Dubrovčan, uvijek ljut, naopak, stalno je skakao, čupao kosu, svašta govorio. Svaki dan bili smo na rubu fizičkog sukoba. Krvi mi se napio. Poslije vojske sam se zaposlio kod nedavno preminulog Nikice Valentića i Bosiljka Mišetića. Kod njih sam se zadržao nekoliko godina, a puno sam naučio iz drugog poslovnog segmenta, koji tada nije bio uobičajen. Radi se o tome da su se odvjetnici uglavnom bavili klasičnim pravom, građanskim ili kaznenim, neki su to kombinirali, a gospodarskim se bavilo malo odvjetnika, što je bila direktna posljedica komunističkog poretka.
No, krajem 80-ih kreće Markovićev zakon i mogućnost otvaranja privatnih firmi, na čemu sam intenzivno radio, pripremljen, u najdoslovnijem smislu, kod Vene Bojanovskog, a utreniran od Nikice i Boška. Došla je 1987. godina i trenutak mog poslovnog osamostaljivanja. Zajedno sa Zoranom Markovićem kupili smo minimalan ured. Šalili smo se da je malen kao japanski kanistar u koji ne znaš kako, ali stvarno stane 40 litara. U 25 kvadrata tako su nam stala dva ureda i čekaonica. I još WC.
Krenulo nas je. Bili smo vrijedni. Već u drugoj godini rada imali smo više od 10 zaposlenih. Vrijeme je to kada odvjetnički uredi nisu bili veliki. S tom brojkom bili smo među većima: Hanžeković, Žurić, Vukići u Rijeci… Najviše smo imali preko 30 zaposlenih, s cijelim servisom. Bili smo korporativni odvjetnici u punom značenju i smislu te riječi. Radili smo za najveće firme, s puno prihoda iz inozemstva i zato sigurno neću reći da sam kao odvjetnik potratio karijeru.
Cijeli život bio sam ljut na svog oca jer mi, kad sam krenuo u peti razred, nije dao da učim engleski jezik. On je u Travniku bio direktor srednjoškolskog centra koji je imao gimnaziju, ekonomsku, učiteljsku i tehničku školu. Sveukupno je to bilo 1.500 učenika. Vodio ju je čvrstom, ali pravednom rukom. Upisujem peti razred i kažem mu: 'Tata, ja bih učio engleski jezik." Ni govora, ne dolazi u obzir - kaže on. "Možeš ruski, ali ti ne preporučam, možeš njemački, preporučam, možeš francuski, sam odluči". Stari je bio pametan čovjek. "Tata, ovo što ne preporučaš, ruski, ni ja ne bih. Njemački, nije mi drag. Francuski, što ću s time." To je jezik koji se tada (kao ni sada) nije puno upotrebljavao van francuskih granica.
Uglavnom, tada je kod nas u Travniku dominirao engleski: muzika, filmovi, travnička rock scena koja je bila jaka i prštala na sve strane, sve je bilo na engleskom. Travnik je imao i hipi pokret, hipi pleme, imali su svoju komunu i svoju kuću. Svi su se međusobno znali. Engleski je živio svuda oko nas, a meni ga stari ne da i ne da. Francuski? Razmišljao sam kako ću ga naučiti. Njega je nemoguće naučiti u školi. Gdje ću ga ja onda svladati kako treba? Takva su mi se pitanja vrzmala glavom, a pravog odgovora nigdje. Engleski?
Zašto mi ga stari nije dozvolio učiti? Zato jer je profesor, kako mi je on to objasnio, bio kreten! I neće kreten njegovog starijeg sina učiti engleski jezik! Borio sam se za svoje mišljenje, stav, mama je pokušala utjecati na oca, ali nije išlo. Nije bilo druge nego uzeti francuski.
Profesor se zvao Boro Todorović. Učili smo francuski s bosanskim naglaskom. Sve je jasno… Završio sam školu s francuskim koji učiš četiri godine, i ne znaš ga i stvarno ne znaš što ćeš s njime! Krenuo sam u prvi gimnazije. I opet ne mogu učiti engleski! I opet francuski! Jednog dana uslijedi razgovor s ocem. Kaže: "Sine, razgovarao sam sa Ćirom Blaževićem, pitao sam ga da li bi te uzeo raditi u Švicarsku, da poboljšaš francuski." U gimnaziji sam, ipak, naučio više francuskog nego u osnovnoj. Temelji su bili sve bolji, znanje solidnije.
Ćiru, kao tatinog prijatelja, nisam poznavao. Znao sam tko je, ali nije on kod nas tada bio previše popularan. Tata je Ćiri napravio neku sitnu uslugu i znali su se dugo. Završila je druga godina gimnazije, započelo ljeto, a ja sjedoh na vlak, i sam, samcat, bez pameti, ali prepun snalažljivosti, krećem iz zabačenog Travnika u gospodsku Švicarsku! Kod Ćire! On je tamo već osvojio par prvenstava. No, Švicarska je u ondašnjem nogometu bila nezanimljiva, rang druge, treće hrvatske lige. Nogometaši su bili poluprofesionalci koji su radili minimalno četiri sata.
Put je izgledao ovako: krenuo sam vlakom iz Travnika prema Lašvi, uskotračnom željeznicom. Pa do Zenice, pa presjedanje u Vinkovcima, pa ne znam opet gdje… Dolazim u Zagreb, ulazim u Simplon expres koji je vozio Istanbul - Pariz! To je trajalo… Nikad kraja! Dolazim u Brig, prvo mjesto iza Simplon tunela, opet presjedanje, blizu smo, I konačno odredište - Sion! Švicarska! Eto malog Bosanca u zemlji čokolade, neutralnosti i potpune posloženosti! Za one učenije, od tamo su "Protokoli sionskih mudraca".
Uglavnom, iskrcam se s nekim malim koferom… Da se razumijemo, u Bosni tada nije bilo velikih kofera. Naravno, nije imao ni kotače. Na papiriću sam imao adresu - Ulica Malog lovca broj 4 (De Le Petit Chasseur). Tražim ja, kružim po Sionu, gradiću od 30, 40 tisuća stanovnika. A ono, sve uredno, svugdje dječja igrališta. Impresivno. Zaboravio ja na Bosnu u sekundi. I tako hodam, ali nema tog broja 4. Nigdje. Što ću, kofer u ruke i do prve govornice. Nakon svega, hodao sam još četiri kilometra. Uzrujan, zabrinut, bila mi je puna kapa svega.
Zadnji franak ubacio sam u telefon. I dobijem Ćiru. Gdje si mali - pita me. Rekoh što sam sve prošao… "Ma reci što vidiš oko sebe", kaže Ćiro. Nije prošlo par minuta i… Evo njega! Crveni mercedes, S klasa, 280. Uletio je na benzinsku pumpu k'o Fitipaldi. Izlazi Ćiro i odmah zaje….. "Šta je Bosanac, nisi ni doš'o i već si se izgubio." Prvi puta ušao sam u Mercedes. Pravi, crveni. Ha ha!
Dolazimo kod Ćire u stan. Prekrasno uređen, pravi šok je uređeni haustor, ne smrdi kiseli kupus. Razina. Švicarska. Bio sam šokiran, kulturološki. "Sine, ovo ti je soba, ovo WC, drži sve urednim. Odmori se malo." Malo, pomislio sam, malo… Čovječe, danima putujem, u stresu sam, propješačio sam pola Siona tegleći kofer. Treba mi mira.
No, drugo jutro, buđenje! Urla Ćiro iz kuhinje. "Sine, vodimo te na posao." I odvede me u neku radionu. Šef se zvao Ništavić. Švicarac! Mo'š mislit. Dao mi u ruku neku burgiju. Ja to nešto režem, brusim te aluminijske profile kojih kod nas još nije bilo. Dva mjeseca sam ih rezao na razne dužine, zamatao ih ljepljivom trakom i slagao na hrpu. Onda dođe viličar i pokupi ih. Dosadno, zamorno. Tražio sam neki drugi posao. Ako može. Rekli su mi da mogu čistiti nakon radnog vremena. Ma pusti, pomislih.
A Ćiro kao domaćin… Vodio me svugdje. U Crans Montanu, Davos, Materhorn. Švicarska je bila i ostala simbol neobičnog bogatstva. Ne toliko luksuza, nego bogatstva. U toj državi ništa nije preluksuzno, no puno je toga prebogato. Ćiro je u Sionu bio kao Bog. Ljudi su trčali za njim, grlili su ga, ljubili, molili autogram. Mali provincijalni klub je doveo do švicarskog vrha. Pričao mi je, u pauzama naših izleta, o sebi, vožnji kamiona, nogometnoj karijeri. S njime sam išao i na utakmice. Počasna loža. Top razina. To je Švicarska, nema improvizacije. Toga nije bilo u Travniku. Sjedio sam na natkrivenim tribinama, dok se u Travniku od kiše braniš kišobranom!
U Crans Montani me vodio na večeru u Ambasadour. Dan danas je to ekskluzivni hotel. Zlatni beštek, kristalne čaše. Naučila mene mama kako se jede, fino sam odgojen… Ali ovo… A Ćiro: "Pič.. ti materina, da ne bi nešto ukr'o, nemoj me brukat, sine." Prvi mjesec nisam shvatio gdje sam došao. Prilagođavao sam se. Sedam sati dnevno je bilo obavezno, no mogao si raditi i više, što je bila snažna sugestija. Imao sam satnicu 5 franaka. Samo u prvom mjesecu, ni ne shvaćajući da ne radim dobro, zaradio sam više nego moj otac u tri mjeseca. I još nisam imao gdje potrošiti novac. Smještaj mi je bio besplatan, frižider pun, Ćiro me stalno vodio okolo, kud' on, tud' i ja. Još sam i motorić dobio. Za posao i s posla, i da mi se nađe…
E, ali taj prvi mjesec smanjili mi satnicu s 5 na 4 franka. Jadam se ja Ćiri, a on meni: "Odi kod glavnog, Betrizoa, i pitaj ga što ne valja." Odoh ja, a on mi kaže da mi je radni učinak preslab, na što sam ga pitao zašto me nije ranije upozorio. "Upozorio sam te na vrijeme, kad si dobio plaću." Završena rasprava. Nema dalje.
Drugi mjesec sam zapeo, odrađivao sam devet sati dnevno, i još subote. Zamisli ovo: korektni Švicarac mi je vratio minus od jednog franka po satu koji mi je uzeo, a za drugi mi je mjesec cijenu sata obračunao po 7 franaka! Znači: kompenzacija plus povišica. Imao sam 17 godina i shvatio sam kako život funkcionira. Zapni, i imat ćeš. Radi, dokazuj se, nagradit će te. To je bila i Ćirina filozofija.
Ma on je svjetski čovjek! Preko njega sam upoznao čuda ljudi. Jedan od zanimljivijih je bio Đovani, Giovanni, iz Trsta. To je dućan, trgovina u Trstu, i dva brata, Giovanni i Antonio, ustvari Ivan i Ante, Čolići. Iz Bugojna. Zbog sukoba s režimom nakon 45. morali su otići. Što dalje. Stacionirali su se u Italiji, otvorili dućan. Antonio je bio fin, ugodan čovjek, a Giovanni… taj je bio neopisiv, ali i neopisivo bogat Nakon nekog vremena, Ćiro me prebacio u Giovannijev stan u centru Siona. Top lokacija, savršeno uređen. Kaže mi Ćiro: "Ova soba će biti zaključana. Pokazat ću ti zašto." Otključa, a unutra Cezanne! Pravi Cezanne, hej.
Slušao sam i upijao. I naučio francuski! Propričao sam. No, još je važnije da sam upoznao svijet i vidio kako stvar funkcionira u sređenom sustavu. Na primjer, već tada se, u prvom dijelu 70-ih, u Švicarskoj razvrstavalo smeće. Ne dao ti dragi Bog da to ne napraviš, da staviš staklo u krivu kantu. Sve je ograđeno, imaš svoj ključ. I Ćiro je to prihvatio. On je pedantan, Švicarac. Znao bi, iz zajebancije i malo zbog fore, odstupiti od pravila. Recimo u vožnji. Imao je iznimnu duhovitost. Znao je sve marifetluke cijelog svijeta. Frajer. Je… lik.
Pun dojmova kod povratka u Travnik mojim prijateljima sam prepričavao svoje dogodovštine s Ćirom. A oni meni: "Vid' Pliše što laže." Pa sad ti njima objašnjavaj kako je meni stvarno bilo u Švicarskoj. A mi živimo u Travniku! Kupio sam prijateljima britvice za brijanje, upaljače... Učio sam od Ćire. On bi u Travnik donio parfeme, satove i dijelio to pun šarma. Meni je na odlasku, uz sve ostalo, dao i pun kufer cipela. Bile su mi malo tijesne, no nije smetalo. Nakrcao mi je kofere i poklonio mi je puno toga. Rekao bi mi: "Nosi ti to mali odavde, ja sam to iznosio." Onda bi rekao da mi to neće stati u kofere, a ja bih mu odgovorio: "Pusti Ćiro, stat će, već će to ne'ko od mojih nositi."
Kad sam se vratio, dijelio sam stvari po Travniku. No, trebalo je najprije doći doma. Njegovim Mercedesom, koji je vozio na krajnjem rubu granica i mogućnosti, ali izuzetno sigurno i znalački, najprije smo otišli za Trst. Kod njegovog prijatelja Giovannija. A kod njega, bogatstvo, zlatne pipe! Slike, namještaj. Ma dvorac je to bio! Pravi dvorac! Rek'o Ćiro: "Sine, moramo te obući za Travnik!" Dolazimo do dućana, u izlogu hlače, sakoi, obučena lutka. Giovanni me obukao, Ćiro platio. Nije htio da bilo što potrošim.
Ćiro mi je bio putokaz za život - pokazao mi je kako se dokazivati, prihvatiti nove stvari, prilagoditi se. Malo je ljudi koji su na moj život suštinski djelovali. On je svakako jedan od njih. Najprije otac, koji je iznimno utjecao na mene učeći me radu, poštenju i poštovanju.
Ćiro me naučio raditi. Zahvaljujući njemu, naučio sam francuski. Da je bilo samo to, već je puno. A bilo je puno više od toga.
Onda je Veno Bojanovski, koji mi je dao osnovu za odvjetništvo. Postavio me na tračnice i slikovito naučio me voziti. I Nikica Valentić, on me naučio da od stanice do stanice dođem najkraćim putem i bez posljedica. On me uveo u svijet ravnopravnih odnosa s odvjetnicima. Zahvaljujući njemu sam u odvjetništvu postigao puno toga. Svi ti ljudi, i otac, i Ćiro, i Veno, i Nikica, kapitalci su od kojih možeš naučiti i ja sam puno naučio.
Ćiro je čovjek ljudske topline kakvu ima malo ljudi. Iznimno jednostavno, bez prenemaganja, rješava probleme. I pomaže ljudima. Tako je i mojim roditeljima. Moj otac je, naime, prije 70-ih godina bio član Matice Hrvatske, no 71. je donesen međurepublički dogovor po kojem netko može biti član matice samo u republici u kojoj živi. Otac je, inače, bio uvjereni komunist koji je u tu ideju vjerovao mnogo više nego brojni popovi u Boga.
Kako su ideje Maspoka, hrvatskog proljeća, u Bosnu došle, kao i mnoge stvari, s nekom godinom zakašnjenja, tako je moj stari, onako naknadno proljećarski, 73. ostao bez posla. Izbacili su ga i iz Partije. U trenutku smo ozbiljno osiromašili. Bili smo pod kreditima za gradnju kuće i život se zakomplicirao. Ja i tri godine mlađi brat stalno smo, naravno, nešto trebali. Barem neki dinar, za cure, izlaske. Srećom da sam argatovao (najamnik, šegrt na baušteli), radio zidarske poslove i nosio cigle na tuđim kućama pa se nešto zaradilo. Onda je uslijedio i odlazak kod Ćire u Sion, a poslije i Ćirin dolazak u Travnik.
Za ovu priču važno je to što je moja majka radila Vilerove goblene. I tako, jednog dana za svog boravka u Travniku, dolazi Ćiro kod nas. Znao je da smo bez para, ali i da je stari toliko ponosan da nikoga neće ništa pitati. Ni marke ni dinara. Sreće mamu. "Zrinkica, što su ti lijepi ovi gobleni", Ćiro će njoj. "Je, je, Ćiro, lijepi su, godinama sam ih radila", ponosno mu ona uzvraća. A gobleni, ukrašeni luksuznim okvirima, taman za zabit ih na zidove. Gleda Ćiro poput starog mudrijaša i taktički se obraća majci. "Ma ja bi' ti, Zrinkice, to otkupio. A ti si izaberi jedan, dva najdraža, a ostalih desetak plaćam." Jadna majka se lomi, grči prste, ne zna što bi, ne želi se odvajati od svojih goblena. Remek djela njenih ruku. A i ostat će joj zidovi prazni, kaže ona njemu.
No, Ćiro je uporan. "Ajd može ovako: ja bi' to kupio i pustio neka stoji kod tebe!" Izvadio je i na stol stavio 10 tisuća njemačkih maraka! To je tada bila velika lova, a za nas - ekstra lova! "Idem ja sad u Švicarsku, a ti mi to, Zrinkice, čuvaj, ali ne skidaj sa zida, lijepi su gobleni, neka samo stoje, već ću ja jednom doći po njih."
I ode Ćiro. Nikada nije došao po njih, nije ni namjeravao. Pomogao je. Samo je vješto tražio i pronašao način da to odradi sa stilom. Kao džentlemen, a ne sirovina.
Prolaze godine, Ćiro preuzima Dinamo i čak uključuje mog starog u rad omladinske škole. Uskoro postajem odvjetnik, a on često dođe kod mene, uvijek mu nešto treba. U kontaktu smo, ne preintenzivnom, ali nam se putovi susreću. Ćiro je tada imao stan od Dinama sa stanarskim pravom. Ja sam tada prepoznao određene uvjete po kojima su zaslužni nogometaši i košarkaši mogli otkupiti stanove za male novce. To su iskoristili i Dinamovi nogometaši i Cibonini košarkaši. Ćiro je oko toga zakasnio. "Ajde sine, odi tamo kod Zorislava Srebrića i dogovori da i ja tako kupim stan." Malo poguranca i riješim ja to.
Prođe dulje vrijeme, imam ured u Smičiklasovoj, sjedim u radnoj sobi i čujem, kod ulaznih vrata, od kojih me dijeli jedna tajnica, hodnik, druga tajnica, štenge za dole… Čujem: "Gospodine, gospodine, pričekajte…" No nema toga tko će zaustaviti Ćiru. Ulijeće. Kaže on meni da sam mu napravio puno odvjetničkih usluga. Ja mu uzvraćam: "Ćiro, ti si meni napravio puno više i na tome sam ti vječno zahvalan." Inzistirao je da mi nešto ipak plati. "Sine, evo, pripremio sam ti pet hiljada njemačkih dojče maraka." Nisam htio uzeti. Nikako. No, toliko je tražio da uzmem da bih ga, u suprotnom, imao sam osjećaj, naljutio i povrijedio. "Sine, tri hiljade ti sad dam, a dvije kad se vratim iz Švicarske." I ode.
Prođe mjesec, dva, opet čujem istu buku na hodniku, netko se gura preko reda. To može biti samo on. "Šta je, mali, p…. ti materina, mislio si da ću te zajebat. Evo ti što sam rekao, dva soma, zaslužio si". Spustio ih i ode. Sa smiješkom, pun štosova, kao i uvijek. I kad je vikao, ne znači da je bio ljut. I sad ja to prepričavam nekim kolegama odvjetnicima koji su radili za Ćiru, jer je to bila stvar prestiža. Ali, razgovarajući, na iznos sam dodao nulu. Kao što bi rekao jedan naš novinar - ne smije istina stati na put dobroj priči.
"Dečki, 50 milja maraka će mi Ćiro platiti, 30 mi je već dao", pričam ja njima. A ovi… Razjapljenih usta. Hvataju zrak. Čude se, ne mogu vjerovati. Uglas ponavljaju: "50 milja!" Svi su nešto radili za njega, zastupali ga kad tuži, branili kad ga tuže, a love nigdje. Jednom od njih je rekao - dat' ću ti ono što najviše volim i što mi je najdraže. Odvjetnik je očekivao lovu, a dobio je Toblerone koje je Ćiro obožavao. Zapalio sam ih s tom pričom. Mislim da su mi sve do danas vjerovali.
Francuski jezik, s kojim sam se mučio, nikako mu ne nalazeći mjesto u svojem životu, ali me, srećom, odveo sve do Ćire i švicarskog Siona, odjednom je dobio smisao. Krajem 80-ih u Zagrebu sam imao odvjetnički ured, a nije puno odvjetnika bilo tada koji su znali francuski jezik. Bili smo pokojni Hanžeković i ja. Za mene je saznao francuski ataše za gospodarstvo i svaki put kad bi Francuzi dolazili ovdje, tražeći prilike za posao i ulaganja, javljali su se meni: Peugeot, Renault…
Kažem ja svom starom: "Nisi ti sa mnom imao te namjere s francuskim, al' nam se ipak posrećilo." Taj mi se jezik stvarno isplatio. Danas je opet marginaliziran, no ja sam ga u životu, kad je došao pravi trenutak, dobro iskoristio i naplatio. Ali te sreće kada sretneš Francuza, pa koji i zna engleski i počneš s njim na francuskom, e te sreće nema. Zahvaljujući Ćiri…"
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
