Ante Barbarić jedan je od bivših stanara pulskog samačkog doma smješten na pomerskoj adresi, koji nas je ljubazno ugostio i bio spreman reći što on o svemu ovome misli.

Podsjetimo, stanari su ponovo postali tema nakon što su Medulinci, kako pojedini stanovnici tako i načelnik Ivan Kirac, počeli tvrditi da im stvaraju probleme i da bi bilo najbolje da ih se vrati natrag u Pulu.

Bivši stanari samačkog, redom socijalni slučajevi, ostali su bez krova nad glavom nakon što je tu zgradu nekadašnjeg Uljanika preuzeo privatni vlasnik. Grad ih je privremeno zbrinuo u Pomer, a ugovore imaju do studenog ove godine.

- Nikad nisam imao problema s mještanima, svatko radi svoj posao, a ja puno toga, zato što sam gluh i ne čujem. Mi smo tu skoro svi invalidi. Ja sam gluh na jedno uho, a imam i drugih dijagnoza. Popijem tablete za spavanje pa spavam, tako da nisam čuo ako se nešto i događalo. Nas je tu 20, možda je netko nešto i napravio. Kad je neko druženje, možda je netko bio malo bučniji, ali to su pojedinci. I vjerujte mi, iz očaja, kaže naš sugovornik.

Što će sa stanarima biti nakon studenog - nije poznato. Ne znaju ni oni…

- Neki se teško mire da ćemo možda završiti i na ulici. Radije bi u zatvor. Ima u njima bijesa, ne prema drugome, već su sami po sebi bijesni jer se boje ulice, prepričava nam Barbarić, po njegovom mišljenju, dio uzroka problema.

- Tu smo do zime, a onda ćemo se morati snalaziti. Ovdje smo svi malo stariji, bolesni, a teško da se imamo kako snaći jer smo praktički beskućnici. Ako pomažu Ukrajincima, možda mogu i nama, mada nam kažu da smo im velik teret, da skupo plaćaju za nas, i Županija i Grad, veli naš sugovornik.

Na pitanje koje bi po njemu bilo najbolje rješenje, spominje napuštene vojarne koje bi možda mogle poslužiti toj svrsi.

- Možda bi Zagreb tu pomogao ili EU, kako i inače znaju pomoći. Mi sad ispunjavamo neke formulare da bi nas smjestili u nekakve ustanove, bolnicu ili staračke domove. Rade nekakve procjene. Moramo odavde odseliti, a to može biti i ulica, s koje smo i došli. Mi nemamo gdje, jer ovo je opcija bez opcije. Recimo, moja majka živi u malenoj ujakovoj kući od 16 kvadrata, ako se može tako uopće nazvati, gdje je i za nju malo mjesta, a kamoli da ja dođem tamo. Imam mirovinu, ali ljeti, kada dođu turisti, ja sebi stan ne mogu priuštiti jer sve bude skupo, prepričava nam Barbarić, invalid Domovinskog rata, dio svoje životne priče.

Za stambeno zbrinjavanje je, kaže, "na listi, na kojoj je na redu za 100 godina". Za sebe veli da je kreditno nesposoban.

- Jako teško živimo ovdje jer smo oboljeli, a na ulici ćemo još teže. Ovdje uglavnom nisu radno sposobni ljudi, rezignirano će.

Povezane vijesti

• PAT POZICIJA: Iz Uljanik Standarda su decidirani da se rok za iseljenje 30 stanara samačkih domova više neće produžavati. Njih 17 bi za Prvi maj moglo ići na ulicu
• STANARI SAMAČKIH DOMOVA PRESELILI U POMER. Pet ih je ostalo u Puli i ne žele otići, iako je vlasnik najavio da će im sve isključiti
• Bivšim stanarima pulskog samačkog doma, koji su smješteni u Pomeru, za nekoliko mjeseci istječe najam