Pored svih nedorečenosti, Uskrs je lijep blagdan. Pogotovo stoga jer dolazi nakon jedne od najmračnijih stranica ljudske povijesti, nakon Kristove osude, bičevanja, križnog puta i razapinjanja na Kalvariji. Ako je bilo moguće prije dva milenija tadašnjim ljudima iz jednog potpunog mraka i ozračja smrti doživjeti svjetlo života, tko kaže da mi nismo za to sposobni danas?
Dr.sc. Josip Grbac (Snimio Milivoj Mijošek)
"Mir vama" - riječi su koje Isus opetovano upućuje apostolima nakon uskrsnuća. Nije, dakle, teško zaključiti koja je temeljna poruka Uskrsa: budite ljudi začetnici, promicatelji i nositelji mira. Naravno da se ovdje ne misli samo na mir u svjetskom poretku, nego na mir gdje svaki mir i počinje i rađa se, a to je mir u ljudskom srcu. U naravi je ljudskoj težnja za mirom, za životom u miru.
Tako govorimo i osjećamo već dva tisućljeća, od onog dramatičnog jeruzalemskog jutra podno Golgote. Usprkos tome, u ta dva tisućljeća nismo uspjeli postići univerzalni mir niti na jedan dan. Nismo uspjeli taj mir i čežnju za mirom "pretočiti" u svijet. Gdje smo to zatajili?
Možda smo tijekom povijesti Uskrs "reducirali" isključivo na njegov religiozni sadržaj. Uistinu, to i jest njegov prvotni značaj. Uskrs pokazuje kako se Bog ne da okovati smrću jer je On gospodar života i smrti. Bog je htio dokazati da je vjera u Njega sposobna pobijediti smrt i strah od smrti. Čovjek vjernik, nakon Uskrsa, mora vjerovati da on nije usmjeren na smrt, nego na život, onaj život koji se nastavlja i poslije smrti. To je radikalna novost u povijesti čovječanstva i predstavlja svojevrsnu revoluciju u odnosu čovjeka prema smrti.
Kako raste "pandemija" smrti, tako raste i vjera u život, prvenstveno u život vječni. Kada te vjere u život nakon smrti ne bi bilo, preostalo bi nam da se jednostavno pomirimo sa smrću. A čovjek to ne želi. Zato gradi velebne piramide i grobnice pokušavajući već za života stvoriti uvjete života nakon smrti. Svi ti pokušaji, međutim, iza sebe nemaju nikakav dokaz da je život poslije smrti moguć. Čovjek je živio u nadi da će tako vlastitim rukama stvoriti život nakon smrti. Ali nije imao živi dokaz da je to moguće. Sve do Uskrsa.
Uskrsli Krist je dokaz da je moguće pobijediti smrt. Ne radi se više samo o nadi, nego o čvrstoj vjeri da je moguće pobijediti smrt. Ne vlastitim naporima, piramidama i grobnicama, nego Kristovom snagom kojom nam to dokazuje. Eto zašto je Uskrs najveći kršćanski blagdan. On rješava najveću enigmu ljudskoga života, a to je smrt.
Sukladno prvim riječima koje Isus upućuje učenicima nakon uskrsnuća, Uskrs ima i neku ovozemnu "ozdraviteljsku" moć. Ona se sastoji u riječi "mir". Za ostvarenje mira nije dovoljna samo vjera, nego i ljudski razum. Krist dokazuje da je život jači od smrti, ali zadatak ostvarenja mira povjerava nama, ljudima. Našoj odgovornosti i ljudskosti. I to ne samo vjernicima.
Mir se ostvaruje tako što ćemo u svakom čovjeku prepoznati život kojega daruje Krist. Da bi to bilo moguće, moramo "uskrsnuti" od egoizma, sebičnosti, težnje za nasiljem i smrću. Da to nismo uspjeli, dokazuju nedavni svjetski ratovi pa i ovaj u Ukrajini. Kako inače shvatiti ubojstva nevinih ljudi, djece i žena? A uvjeren sam da će mnogi od onih koji ta zlodjela čine na Uskrs paradirati s nekim svijećama, kandelabrima, svakojakim ornatima, uz glasne slavopojke Kristu koji je pobijedio smrt. To je karikatura Uskrsa.
Slično možemo reći za sve one koji se bogate na račun sirotinje, koji korupcijom grade vlastite karijere, koji svoje niske strasti, pa i one seksualne naravi, iskazuju na najmanjima i najnemoćnijima.
Povijesno je vjera u Uskrsloga smogla snage ukinuti ropstvo, graditi hospicije i bolnice, utjecati na poboljšanje životnih uvjeta milijuna ljudi, što i danas čini diljem svijeta. Sve su to trebale biti pretpostavke mira. Ali onaj najteži zadatak koji nam svima nalaže Uskrs jest mijenjanje ljudskih srdaca, egoističnih navika, prikrivenih želja za nasiljem, neumjerenih težnji za moći i vladanjem nad drugima. Taj zadatak ostaje još uvijek daleko od ostvarenja. Zbog toga Uskrs još uvijek ne uspijeva "izići" iz crkava i prodahnuti naš sveukupni društveni život. A to sve ovisi o nama svima.
Ipak, pored svih nedorečenosti, Uskrs je lijep blagdan. Pogotovo stoga jer dolazi nakon jedne od najmračnijih stranica ljudske povijesti, nakon Kristove osude, bičevanja, križnog puta i razapinjanja na Kalvariji. Ako je bilo moguće prije dva milenija tadašnjim ljudima iz jednog potpunog mraka i ozračja smrti doživjeti svjetlo života, tko kaže da mi nismo za to sposobni danas?
Naše obitelji koje se okupljaju na dan Uskrsa, prepune crkve vjernika, i ne samo vjernika, koji slave svjetlo uskrsne noći, naši bolesnici koji će za Uskrs vidjeti neke svoje članove obitelji koji im nastoje uljepšati bolesničke dane, krštenici koji će u uskrsnoj noći postati članovi Crkve, pa i one nebrojene čestitke i dobre želje koje ćemo si međusobno izručiti, zar to nije znak naše sposobnosti da se otrgnemo lancima mraka i uđemo u svjetlost Uskrsa?
U kojem god obliku budemo ovog Uskrsa iskazali svoju humanost prema drugima, bit će to dokaz da Krist nije umro i uskrsnuo uzalud. To su možda maleni, ali svakako prevažni iskoraci u neku bolju budućnost svih nas.
Svima želim sretan i blagoslovljen Uskrs!