TETA SVILA, DAMA SVILENA IZ MOTOVUNA
Dorijana Močibob hobi je pretvorila u profesiju i pokrenula brend svilenih ručno oslikanih šalova i marama
Bila je to ljubav na prvi pogled. Na prvi dodir. Počela sam sama istraživati mogućnosti oslikavanja svile i tada se odlučila otići u Milano na edukaciju kod jedne Indijke. Tu sam nadogradila svoje početničko znanje. Htjela sam naći način kako oslikati svilu da zadrži sve svoje karakteristike, otkriva naša sugovornica
Za svojom Bagaticom (snimio Zoran Vujić)
Svilu nabavlja iz Njemačke, boju iz Belgije, a u Motovunu i obližnjim Močibobima stvara svoja unikatna svilena djela za koja su joj inspiracija i motivi uglavnom boje, okusi i mirisi Istre. Njen Art studio galerija Montaro, smješten je u motovunskoj Ulici Gradiziol, jednoj od dvije glavne ulice koje vode u starogradsku jezgru. Dorijanu Močibob polaznici motovunskog vrtića prozvali su Teta svila, a poznanici je nazivaju Damom svilenom. Profesionalno se bavi ručnim oslikavanjem svile, i upravo je proslavila deset godina od osnutka obrta Montaro, koliko je prošlo otkako je nakon 25 godina rada u trgovačkoj struci odlučila okrenuti stranicu, svoj hobi pretvoriti u profesiju, uploviti u poduzetništvo i pokrenuti brend svilenih ručno oslikanih šalova i marama, modnih dodataka i odjevnih predmeta.
Od Amerikanke dobila vjetar u leđa
Bilo je hrabro napustiti siguran posao i upustiti se u pomalo neizvjesne umjetničke vode, komentiram, a Dorijana Močibob odgovara potvrdno.
- Prilikom prikupljanja dokumentacije za otvaranje obrta na medicini rada u Pazinu moj me sugovornik pitao što ću u stvari raditi. Objasnila sam mu, a on me je pogledao i rekao: "Ajme, jako hrabro". Budući da mi je oslikana svila bila baza, ali i da izlažem slike svoga supruga, likovnog amatera i kćerke, akademske slikarice, obrt sam registrirala kao proizvodno trgovački, za specijalizirane dizajnerske djelatnosti. Prve godine radila sam u Grožnjanu gdje je moj suprug kao samostalan umjetnik držao galeriju, a onda došla u Motovun. Bilo je uspona i padova, ali potencijal je bio takav da jednostavno nisam htjela odustati. Kada smo startali u Motovunu, na kraju sezone, našli smo jedan pomalo zabačeni prostor. Prvog ili drugog dana ušla je jedna mlada Amerikanka, sasvim slučajno, krateći vrijeme dok je čekala roditelje. Oduševila ju je ručno oslikana svila. Htjela si je kupiti, ali nije imala dovoljno novca sa sobom. Dala sam joj popust, a ona mi je rekla da ću uspjeti jer je to što radim naprosto predivno. Za moje samopouzdanje u tim početnim poduzetničkim danima, takva je reakcija bila jako bitna. Pravi vjetar u leđa, prisjeća se Dorijana.
Komunikativna i srdačna sugovornica otvorena je za sve teme. Rođena je u Umagu, kao dijete živjela na moru, u Novigradu, ali onda su se roditelji odlučili vratiti u Škropete. Obitelj je zasnovala u Močibobima, svega nekoliko kilometara od Motovuna, gdje živi već 33 godine. Svoju umjetničku stranu počela je otkrivati devedesetih godina prošlog stoljeća dok su joj djeca bila mala. Bavila se fotografijom, prijavljivala se je na natječaje, dobila i neke nagrade, a onda je slučajno došla u dodir sa svilom.
- Bila je to ljubav na prvi pogled. Na prvi dodir. Počela sam sama istraživati mogućnosti oslikavanja svile i tada se odlučila otići u Milano na edukaciju kod jedne Indijke. Tu sam nadogradila svoje početničko znanje. Htjela sam naći način kako oslikati svilu da zadrži sve svoje karakteristike. Jer, razlika je koje se boje koriste. To su posebne boje za fiksiranje na paru tako da svila ne promijeni teksturu, kaže Dorijana.
Koristi i jadransku morsku sol
Oslikava posebnom tehnikom kojom postiže neponovljive efekte i koju sama razvija već godinama. U oslikavanju koristi jadransku morsku sol i velika je razlika oslikava li za sunčanog dana ili je to neki kišni ili magloviti dan. Kaže kako na svilu prenosi svoju emociju.
- Teško je to objasniti, ali mene ponese emocija nekog proživljenog trenutka. Tako to uvijek krene, na što se onda nadovezuju i nižu sjećanja i vraćaju se slike koje onda budu "ovjekovječene" na svili, a kada otputuju u svijet, s njima otputuje i djelić mene i moje strasti u kojoj neizmjerno uživam. Jer, oslikavanje svile za mene je strast koju živim. Cijeloga života okružena sam prirodnim ljepotama, bogatstvom okusa i mirisa, spojem kopna i mora ispod beskraja nebeskog plavetnila i odvažila sam se u pokušaju da te ljepote prenesem na svoja unikatna svilena djela. Boje kojima moji šalovi odišu ponekada su boje onih najmanjih cvjetića sakrivenih u travi ili su to boje lavandinih polja i maslinika, boje mora i polja, boje kamena i Motovunske šume, boje loze i tartufa ili terana i malvazije, boje Istre. Radim uglavnom velike motive. Oslikavam ih s kistom i solju dobivam posebne oblike. Svaki šal ima svoju priču. Želim da turisti sa sobom ponesu djelić Istre koji će ih uvijek podsjećati na Motovun, na mene. Volim si tepati da sam promotor Istre. Moje su kreacije jedinstvene i mogu se nositi na različite načine. Može ih se koristiti kao ukras, ali se isto tako samo vezivanjem mogu pretvoriti u neki odjevni predmet, što je posebno interesantno mlađim generacijama, prenosi nam Dorijana.
Razdoblje koronakrize bilo je, kaže, nešto najgore što joj se je dogodilo. Bez državnih potpora teško bi ga premostila. Pet puta je u posljednjih deset godina promijenila poziciju. Upravo kada je opremila jedan prostor na novo i otvorila ga, došao je lockdown, a turistička sezona u potpunosti izostala.
- Moji kupci su individualni gosti, američko tržište jako cijeni moj ručni rad, a u koroni su izostali upravo aviogosti. Lani su se američki turisti počeli vraćati laganini, a onda je krenulo. Ove godine nismo ni imali zimu. Stvarno je puno posjetitelja u Motovunu. Jedan, jedini dan uzela sam si slobodan i otišla posjetiti sina Tonija koji s obitelji živi u Engleskoj. Nedavno sam dobila unuka, rodio se na Valentinovo. Kćerka Elizabeta je u Njemačkoj, tako da se moja putovanja svode na to da posjećujem djecu. To je moje jedino slobodno vrijeme koje si uzmem, prenosi nam sugovornica.
Šivati naučila od none
Dorijana nije stala samo na šalovima i maramama. Usudila se je upustiti i u izradu nakita od svile. Upravo razvija novi proizvod, prekrasne ljetne haljinice, spoj kukičanja i svile. Šivati ju je naučila nona Valerija u Škropetima. Kao djevojka upisala je potom tečaj šivanja i krojenja. Bagaticu, tada Mercedes među šivaćim mašinama, kupila je na rate, kao naučnica, da ima za koredo. Još je uvijek dobro služi.
U duši je, kaže, sportašica i bajkerica, a tu emociju je proživjela kroz svoju djecu.
- Nikad se nisam bavila sportom, ali kćerka mi je igrala odbojku, a sin rukomet i pratili smo sve njihove utakmice. Sada sam najveći fan hrvatske reprezentacije, i to u svakom sportu. Za zadnje nogometno prvenstvo oslikala sam crvene i bijele kockice na svilenom šalu i s takvim rekvizitom strastveno navijala pred televizorom. Tek sam nedavno shvatila da bajkerski duh nisam dobila od sina, već dok sam kao malo dijete iz Novigrada u Škropete dolazila s roditeljima na vespi, a da toga nisam ni bila svjesna, reći će u šali.
Svoju zaraznu energiju Dorijana prenosi na sve oko sebe. Nasmijala je tako nedavno grupu njemačkih turista u prolazu, objašnjavajući šaptom da je zbog prehlade ostala bez glasa, na što joj vremešna Njemica uzvratila da je njen suprug najsretniji kada se i njoj to desi!
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
