U Snowboard klubu "Goofy", sa sjedištem u Poreču, iz godine u godinu okupljamo sve veći broj snowbordera svih uzrasta iz cijele Hrvatske, ali i šire. Svake zime organiziramo tjedne i vikend kampove na skijalištima u inozemstvu sa školom snowboarda za sve razine vožnje, od početnika pa do naprednijih freestyle grupa. Osim klasičnih kampova, posljednjih nekoliko godina odlazimo i na freeride kampove. Tako smo već dvaput bili u Japanu, prošle godine u Gruziji, a ove smo se godine ponovno odlučili vratiti u Kirgistan. Ekipa od desetak, mahom Istrana krenula je na izazovno desetodnevno putovanje 12. veljače.

Priroda, hrana, gostoprimstvo

Nekoliko članova "Goofyja" već je bilo u Kirgistanu prije tri godine i ta nas je zemlja zaista oduševila prirodom, hranom, ljubaznošću ljudi te svakako odličnim snijegom. Ovog puta bilo nas je jedanaestero. Letjeli smo preko Istanbula za Bishkek, glavni grad Kirgistana. Na aerodromu su nas dočekali vodič i vozač kombija koji su bili s nama tijekom čitavog puta. Prvi dan proveli smo razgledavajući glavni grad. Jeli smo u lokalnim restoranima te sudjelovali na radionici izrade tradicionalnih kirgistanskih tepiha od prerađene ovčje vune, a imali smo i priliku izraditi svatko svoj tepih.

Drugi dan bordali smo na "novom" skijalištu po imenu Norus na kojem se nalaze dva stara tanjurića iz doba SSSR-a. Iako smo prošli puno skijališta diljem Europe i svijeta, ovo je bio prvi tanjurić na kojem smo se vozili a da je u sredini vožnje bio zavoj pod kutom od 90 stupnjeva te kameni most prekriven tankim slojem snijega, širok tek 30-ak centimetara. Uglavnom, kada bismo se popeli na vrh planine, žičničar bi ugasio tanjurić, a kad bismo se spustili, ponovno bi ga upalio. Znači cijelo skijalište samo za nas.

Nakon ručka lokalci su nam se pridružili na stazi te smo čak dali i intervju za međunarodnu azijsku televiziju. Vozili smo se ratrakom te tražili netaknute terene za još bolji užitak vožnje.

Posjetili smo i Orlovku koja je malo veće skijalište s ukupno pet staza te Karakol koje je najveće skijalište u državi. Skipass u Karakolu košta 14 eura na dan, a žičare voze do 3.040 metara nadmorske visine. Orlovka je jedino skijalište u državi koje ima noćno skijanje, dok je Karakol nešto razvijeniji od drugih po broju staza, ski rentova te restorana na stazi, a sve to zahvaljujući njegovoj lokaciji iznad grada Karakola. Iako je skijalište dosta razvijeno u odnosu na druge ("razvijeno" znači nešto kao Platak), do njega svejedno vodi osam kilometara duga neasfaltirana cesta. Lijepo je vidjeti kako drugi ljudi žive i uživaju u onome što imaju.

Provjera lavinske opreme

Osim skijališta, ono što nam se najviše dopalo i radi čega smo se zapravo i vratili u Kirgistan je Jyrgalan Valley. Dolina iz koje se uzdižu visoke planine prepune lijepih netaknutih padina koje su prekrivene svježim snijegom. U Jyrgalanu smo proveli tri dana i baš smo uživali. Bordali smo od jutra pa sve do kasnog poslijepodneva uz dva vodiča te vozača ratraka koji bi nas odveo na vrh pa zatim sačekao na dnu spusta, dok bismo mi uživali bordajući nizbrdo.

Svako jutro počelo bi provjerom lavinske opreme koja je obavezna na freeride terenima, a sastoji se od sklopljive lopate, lavinskog odašiljača signala te sonde. Na sreću, ta nam oprema nije zatrebala, iako je na zadnjem spustu ispod vodiča krenula lavina, no sve je prošlo bez ozljeda i problema. Nakon nekoliko spustova imali bismo ručak na planini koji bi nam svakog jutra pripremile tete iz kuće u kojoj smo spavali te smo za piće obavezno imali čaj. Kirgistanci piju čaj više nego vodu, uz svaki obrok, a najčešće crni i zeleni čaj.

Jedne večeri otišli smo do novootvorenog ali i jedinog restorana u Jyrgalanu u kojem su nas dočekala nasmijana djeca iz lokalne škole koja su za nas priredila predstavu s tradicionalnim plesom i pjesmama. Na kraju smo svi zajedno zaplesali njihov ples.

Što se tiče hrane, pretežno jedu meso u kombinaciji s raznim povrćem. Svaki obrok imali smo i juhu te salatu, a općenito je hrana bila dosta začinjena, ali preukusna. I naravno, pili smo čaj. Nekad bismo jeli u restoranu, a nekad u kućama kod ljudi koji bi nas ugostili. Tako smo jedan dan jeli oromo u kući kod jedne obitelji u selu Bokonbayevo. Većini nas je baš oromo bio najbolji ručak koji zapravo podsjeća na velik burek punjen mesom i povrćem, zamotanima u rižino tijesto.

Poslušni konji i seoski orlovi

Taj smo dan prije ručka jahali i konje. Napravili smo krug od dva sata po obližnjem brdu i selu. Bilo je vrlo zanimljivo, a konji su većinom bili jako poslušni. Prije jahanja gledali smo kako orao lovi zeca, a imali smo i priliku, svatko od nas, držati velikog orla u rukama. U prošlosti je svako selo imalo jednog orla koji bi lovio hranu za cijelo selo. Većinom bi lovila ženka orla koja ima jako oštar vid, a teži nevjerojatnih šest kilograma i ima raspon krila preko jednog metra.

Kući smo se vratili prepuni dojmova, a napravili smo i video koji se može pogledati na YouTubeu na linku https://www.youtube.com/watch?v=igRoz79SXsc "GOOFY goes to Kyrgyzstan".

Snježnoj sezoni nije kraj

"Goofyji" sezonu nastavljaju kampom na talijanskom Ravascelttu, a više informacija o budućim kampovima i slike iz Kirgistana mogu se naći i na njihovoj Instagram i Facebook stranici. "Nadamo se da ćete baš vi jednog dana s nama na bordanje!", poručuju.

Organiziraju i dječje kampove za djecu od sedam do 18 godina. Djeca na kamp dolaze sama, bez roditelja, te imaju organiziran i popunjen cijeli dan: sve obroke, cjelodnevnu školu snowboarda u malim grupicama s licenciranim učiteljima, pa sve do popodnevno-večernjih aktivnosti na bazenu ili u dvorani. Ponosni na svoj rad, u klubu ističu da je sve više djece i odraslih koji se žele oprobati u ovom atraktivnom sportu.

Povezane vijesti

• Svađe oko zaposlenja u gradskoj upravi Poreča
• Grad pečenim volom časti sugrađane i goste
• Porečki turizam na pragu apsolutnog rekorda