u selu bez stalnih stanovnika
FOTO / Posjetili smo obitelj Božić koja je u Rašporu otvorila kuću za odmor. Jacuzzi s peći na drva, u prirodi, s pogledom na srne na obronku. Neprocjenjivo!
Obitelj Božić u Rašporu otvorila kuću za odmor
"U ponudi imamo i jacuzzi. Ponekad i s pogledom na srne na obližnjem obronku. Grije se na drva, što je u ovakvom brdsko planinskom kraju čak i simpatično. Gostima pripremimo drva i oni sami nalože peć. Jedna je grupa mladih Nijemaca pregrijala vodu pa su nas u panici zvali. Poručili smo im neka zamu sić, neka vodu hite van i drugu mrzlu natoče", prepričavaju supružnici Vilo i Venka Božić svoja početna turistička iskustva u Rašporu u kojem su lani otvorili kuću za odmor. Prve su goste, obitelj s dvoje djece iz Njemačke, primili u srpnju.
Selu na 693 metra nadmorske visine, u bespuću istarskog Krasa, na Ćićariji, turizam se dogodio slučajno. Rašpor - poznat po Prvoj oblasnoj konferenciji AFŽ-a za Istru i spomen obilježju s uklesanim stihovima "One su se borile, hodile i nosile…", a među speleolozima po rašporskoj jami, najvećem speleološkom objektu na području istarskog poluotoka - rodno je selo 70-godišnjeg Vila Božića. U njemu je živio do svoje desete godine, a onda se s roditeljima preselio u Mihotiće kod Matulja. Danas živi u Jušićima, i dalje s druge» strane Učke, a u Rašporu se je prošlog ljeta počeo baviti turizmom.
Kuća obnovljena tri puta
- Kad je stariji brat krenuo u srednju školu, naši su kupili kuću u Mihotićima. U Rašpor se godinama dolazilo, sadilo krumpir, kosilo, a sedamdesetih godina prošlog stoljeća kuća koju je sagradio moj nono se urušila. S time da su sve seoske kuće pa tako i naša, u Drugom svjetskom ratu dva puta zapaljene i ponovo su građene na novo. Negdje 1997. godine odlučio sam kuću obnoviti treći put, da se, kad dođemo u Rašpor, imamo gdje skloniti. Napravili smo prvu ploču pa potom dignuli kat.
U međuvremenu smo od susjeda kupili ruševnu kuću. Ponovno je ideja bila samo urediti konobu pa smo ipak dignuli kat da nam u prizemlju bude suho. Sin Valent i ja smo elektro struke, supruga je trgovačke, nevjesta Jelena je ekonomistica i nikad se nismo bavili turizmom. No, upravo su nevjesta i sin rekli da se svugdje u takvim selima na osami razvija turizam i upitali zašto ne bi probali i mi, prepričava Vilo kako su se odlučili na otvaranje kuće za odmor.
Božići, Vilo i Venka i njihov sin Valent, gotovo su 70 posto kuće za odmor sami izgradili. Pored toga, drvenarija, kreveti, ormari, stolovi…, ručni su rad sina Valenta. Sve je od drva iz kraških šuma. Pomogao mu je Vilo, a stolaru su povjerili samo izradu vrata. Kuća za odmor puna je starina, ima čak i zanimljivih rješenja. Svjetiljke su od jarma za stoku, potkove su pretvorene u vješalice za odjeću.
- Kod ognjišća je kotal za sirit, za sir delat. Saka kuća ka je imela krave i ovce je sirila. Kotal bi se stavio u veli šparget. Iman i postolarski alat, kopito, specijalni batić, brukvice ke su se nekada stavjale na postole, pohvalio se Vilo.
Pripreme su trajale pet godina, odvuklo se je s potrebnom dokumentacijom pa su s otvaranjem kuće za odmor «Rašpor", dva apartmana kapaciteta devet ležaja, lani malo kasnili, ali je zato bila popunjena od srpnja do rujna. Gotovo svi koji su boravili u njoj poslali su odgovor na Booking.com i ocijenili ih s desetkom. Preko zime Božići su je zatvorili, ali 15. ožujka ili početkom travnja ponovo otvaraju vrata.
- Kod nas su prošlog ljeta najčešće boravili Nijemci i Poljaci. Rekli su nam da žele pobjeći od gradske vreve i odmoriti se u prirodi. Najviše su se zadržavali u ljetnoj kuhinji, na terasi s ležaljkama, kod jacuzzija na otvorenom, gdje je u planu izgraditi i saunu, također s peći na drva.
Omiljena im je ljetna destinacija bila i ognjišće u konobi. Usred kolovoza širom bi otvorili vrata i naložili vatru samo zbog ugođaja. Ugostili smo i dvije grupe mladih koji se nigdje nisu micali. Drugi bi sjeli u auto i otišli u Rabac ili Poreč na more, prenosi Vilo navike svojih prošlogodišnjih gostiju. Kako Božići u Jušićima proizvode vino i rakiju za osobne potrebe, svojim su gostima poklonili po bocu domaće žestice, počastili su ih kobasicama domaće proizvodnje i domaćim kruhom.
Rašporski gosti znali su obići i obližnji arheološki lokalitet na brežuljku Gradina, oko 600 metara sjeveroistočno od Rašpora. Odnedavno se nalazi na "putu gradina/kaštelira", od slovenskog Krasa preko Ćićarije i do Kvarnera, u sklopu EU projekta "Prapovijesne gradine i etnobotanika za održivi turizam i ruralni razvoj». Na stožastoj uzvisini ostaci su srednjovjekovnog kaštela. Mlečani su ga zbog strateške važnosti nazvali "ključem čitave Istre" (clavus totius Histriae), a borova šuma prekriva teren na kojem je bila smještena prapovijesna gradina. Lokalitet Gradine očišćen je od vegetacije, uređen je i prilazni put koji je bio potpuno zarastao. U sklopu EU projekta provedena su i manja arheološka sondiranja.
Stanovnici od Uskrsa do listopada
Rašpor je danas selo bez stalnih stanovnika. Sedam je obitelji koje češće dolaze nakon Uskrsa pa sve do rašporskog sajma, druge nedjelje u listopadu. Zaštitnik sela je sv. Nikola kojemu je posvećena seoska crkvica. No, datum održavanja sajma, nekad davno, iz prosinca se "preselio" na listopad jer bi se stočari s ovcama nakon toga selili na ispašu na jug Istre, prema Poreču, Rovinju, Vrsaru. Ovce su se u Rašporu brojile na kvarnare. Pitali bi u selu "koliko kvarnari imaš, enega, dva, tri".
Neposredno nakon Drugog svjetskog rata u Rašporu je prema nekim izvorima živjelo sto i osamdesetak stanovnika. Svaka kuća imala je konja ili dva, krave, svinje, ovce. Živjelo se isključivo od šumarstva, stočarstva i poljoprivrede. Rašporci su se bavili i proizvodnjom drvenog ugljena, karbuna u karbunicama. Drva bi slagali u krug, na vrh stavili sjeno ili lišće i završni sloj zemlje.
Ubacili bi u karbunicu žar s gornje strane i otvor hermetički zatvorili. Ovisno o vremenskim prilikama, karbunica bi gorila deset dana, a postepeno bi se iz nje vadio po jedan sloj ugljena. Drveni ugljen vozio se u Trst, a potom najviše u Podgorje, selo na slovenskom dijelu Krasa koje graniči s Jelovicama. U Rašporu se s vremenom od tih tradicijskih djelatnosti nije moglo prehraniti, odnosno školovati djecu, i obitelji su se, kaže Vilo Božić, iseljavale trbuhom za kruhom.
Da li ovakve inicijative poput njihovih, turističkih, u selo mogu vratiti život, pitamo našeg sugovornika, a on kaže kako možda i mogu. Samo što je to sada teže nego je bilo prije dvadesetak godina kada je u selu živjelo deset, dvanaest stalnih stanovnika. U međuvremenu su preminuli, a srušilo se i još nekoliko kuća.
Povezane vijesti
- ŠOK I NEVJERICA! Javili su nam se vlasnici nekretnina u jednoj istarskoj općini koji plaćaju porez na kuću za odmor, iako nemaju kuću za odmor
- PREMANTURA: Provalio u vikend kuću, otuđio mobitele, nakit, računalo..
- Vila dizajnera, slikara i glazbenika Ivice Propadala u selu Foli UVRŠTENA MEĐU 12 NAJLUKSUZNIJIH VILA U HRVATSKOJ
Podijeli: Facebook Twiter
