AUTOR DVIJU KNJIGA O RAŠI
Rinaldo Racovaz: Bez velikog sloja ugljena u podzemlju, naša lijepa Raša ne bi postojala, a vjerojatno ni druga mjesta blizu ulaza u brojne rudnike na periferiji Labina
"Za mene je bila gotovo dužnost opisati naš rudnik, također i zato što bez velikog sloja ugljena u podzemlju, naša lijepa Raša ne bi postojala, a vjerojatno ni druga mjesta blizu ulaza u brojne rudnike na periferiji Labina. U ovoj sam knjizi pokušao opisati sam rudnik i njegove različite faze rada, radnike koji su tamo radili, službe spašavanja, patologije rudara, zdravstvene usluge, radne uvjete i socijalne borbe rudara, mjere gotovo nepostojeće sigurnosti, katastrofu od 28. veljače 1940. u kojoj je bilo 185 mrtvih i 145 ranjenih te koja je također stvorila 93 udovice i 242 siročadi. Htio sam zabilježiti i doprinos žena uključenih u tijek rada u rudniku, ali prije svega njihovu temeljnu prisutnost uz muževe rudare jer su i one udisale ugljenu prašinu"
Rinaldo Racovaz na placi u Raši pored rudarskog vagoneta (Snimio Branko Biočić)
Rinaldo Racovaz, Rašanin je s tršćanskom adresom, autor je dvije knjige o Raši koja je i česti motiv u njegovim slikama. Rinaldo je rođen u Raši 1955. i tu je živio do 1966. kada su se njegovi roditelji preselili u Trst. Prvih pet razreda završio je u Osnovnoj školi I. Batelić u Raši, u Trstu je završio srednju školu, a kasnije Tehnički institut za geodete gdje je diplomirao 1976. godine. Kasnije je radio u nekim važnijim tršćanskim građevinskim tvrtkama kao geodet na gradilištima. Oženio se 1979. i ima sina, a 2019. je ispunio uvjete za mirovinu i konačno se mogao u potpunosti posvetiti putovanjima i slikanju.
Istraživanja o rudniku i rudarima
Nakon određenog životnog razdoblja imao je potrebu promijeniti svoje navike i strasti i odlučio je okušati se u nečemu što mu nije bilo blisko, a to je povijesno istraživanje rodnog grada pa je 2016. godine izašla njegova prva knjiga "Raša, remek- djelo graditeljstva Moderne”.
- S obzirom na moju struku, zaintrigirala me tehnika gradnje kojom je sagrađen cijeli grad, zanimali su me materijali koji su se koristili, njihova nabava, projektant i naručitelj. Ovaj industrijski grad je i arhitektonski uzor koji je projektirao tršćanski arhitekt Gustavo Pulitzer Finali, a izgradile su ga brojne talijanske tvrtke po kriterijima modernosti za ono vrijeme, u vrlo kratkom vremenu. Bio je prirodno opremljen stambenim zgradama za rudare i važnijim ustanovama poput gradske vijećnice, crkve, pošte, vrtića, škole, bolnice, kina, trgovina, sportskih terena i otvorenog bazena. I do danas je najmlađi grad u Istri, govori Rinaldo o svojoj prvoj knjizi posvećenoj Raši. Prošle godine objavljena mu je i druga knjiga "Karlota - Raški rudnik ".
- Za mene je bila gotovo dužnost opisati naš rudnik, također i zato što bez velikog sloja ugljena u podzemlju, naša lijepa Raša ne bi postojala, a vjerojatno ni druga mjesta blizu ulaza u brojne rudnike na periferiji Labina. U ovoj sam knjizi pokušao opisati sam rudnik i njegove različite faze rada, radnike koji su tamo radili, službe spašavanja, patologije rudara, zdravstvene usluge, radne uvjete i socijalne borbe rudara, mjere gotovo nepostojeće sigurnosti, katastrofu od 28. veljače 1940. u kojoj je bilo 185 mrtvih i 145 ranjenih te koja je također stvorila 93 udovice i 242 siročadi. Htio sam zabilježiti i doprinos žena uključenih u tijek rada u rudniku, ali prije svega njihovu temeljnu prisutnost uz muževe rudare jer su i one udisale ugljenu prašinu. Nažalost, nisam mogao dovršiti ovo istraživanje rudnika Carlotta onako kako sam želio i ograničio sam se na opisivanje samo za vrijeme talijanske uprave, dakle do 1945. godine. Kao što znate, rudnik je završio s radom 1966. godine, ali sam od djelatnika Državnog arhiva za uvid u dokumentaciju koja se odnosi na jugoslavensku upravu bio odbijen bez valjanog obrazloženja, kaže Racovaz te ističe da se njegova dva istraživanja temelje isključivo na dokumentaciji pregledanoj u raznim hrvatskim i talijanskim arhivima i knjižnicama. Ta dva istraživanja koja su trajala sedam do osam godina, koštala su ga vremena i truda, ali je to bilo nužno učiniti zbog ljubavi prema Raši u kojoj su njegovi korijeni vrlo duboki.
Zanimljiv multietnički mikrokozmos
Zanimljivo je da je njegov barba Toni Griparić iz Labina zajedno sa Klaudiom Galvanijem i još nekolicinom inženjera pokrenuo osnivanje rudarskog muzeja koji je danas sastavni dio Narodnog muzeja u Labinu.
- U Raši sam proveo svoje lijepo djetinjstvo i mladost, imao sam i imam još uvijek prijatelje, tu sam imao svoje prve ljubavi i strasti. Iako u Trstu živim više od 56 godina, Istra, a posebno Raša su mi u srcu. Zanima me sve o mom rodnom gradu. Vizija Raše ipak je sada potpuno drugačija. Možda zato što su uspomene iz djetinjstva svima najljepše. Šezdesetih godina Raša je bila naseljena, bilo je toliko ljudi, puno mladih, svi veseljaci. Grad naseljen različitim etničkim skupinama ujedinio se i tijekom godina stvorio se zanimljiv multietnički mikrokozmos uz kulturni rast. Imao sam i imam prijatelje Bošnjake i Slovence s kojima sam gledao filmove u kinu, igrao razne igrice i skakao u bazen. Nakon zatvaranja rudnika grad se ispraznio, a samim time i sve više degradirao bespravnom gradnjom. Ali i u rudniku i na površini se odvijala divlja pljačka objekata i opreme. Uvijek sam dolazio u svoj grad nekoliko puta godišnje i uvijek sam ga smatrao lijepim, iako su moji prijatelji bili zadivljeni mojim razmišljanjima. Sada se grad obnavlja, ali sporo, ističe Rinaldo koji je u svoje dvije knjige napisao da Raša, a samim time i rudnik, nakon svoje kratke prošlosti ima i sjajnu budućnost. Smatra da je to nije utopija već je u to uvjeren. Čuo je, kaže, od općinske načelnice da su u tijeku veliki restauratorski radovi unutar i izvan rudnika pa im želi rudarski "sretno".
Slikanje kao omiljena zabava
Rinaldo Rakovaz je i slikar, samouk.
- Slikanje je moja omiljena zabava. Volim slikati, crtanje mi je puno, puno draže od pisanja. Crtam od malena i crtam čim imam slobodnog vremena. S likovne strane sam samouk i slikam na platnima uljanim bojama, a preferiram pointilizam. Volim slikati istarske krajolike, ali posebno rašanske, veli.
Do sada je sudjelovao na više skupnih i samostalnih izložbi. Godine 1980. sudjelovao je na grupnoj izložbi u umjetničkoj galeriji Sydsvenska Dagbladet u Malmou u Švedskoj, godinu dana kasnije na dvije skupne izložbe u umjetničkoj galeriji u Falsterbu i u umjetničkoj galeriji Sofiero Slott, također u Švedskoj.
Na osmoj izložbi samoukih slikara u Labinu 2009. imao je jednu od tri pobjedničke slike, a posebno pamti 2010. i svoju prvu samostalnu izložbu u Raši, godinu kasnije izložbu u Živom muzeju Krkavca u Kopru te 2012. godine i samostalnu izložbu u Zajednici Talijana Giuseppina Martinuzzi u Labinu. Godine 2019. imao je i samostalnu izložbu u G. Negrisin Municipal Art Room u Muggi. Od 2007. sudjeluje na Ex temporeu u Grožnjanu. Rinaldi danas živi u Trstu, a o njemu kaže da je lijep grad koji je iz godine u godinu sve ljepši.
Trst se pretvorio u turistički grad
- U Trstu je ugodno živjeti, mi smo na moru, a u blizini je i Kras. Samo malo dalje su lijepe planine s blagom klimom. Kad nema bure, što se više može tražiti? Kad sam stigao šezdesetih, Trst mi se činio kao ogroman grad s puno prometa i puno zaposlenih ljudi. Sjećam se da je velik dio gradske ekonomije bio baziran na kupcima bivše Jugoslavije ne samo na Ponterossu, nego u cijelom gradu. Oni koji su kupili kavu, nešto traperica i druge odjeće, nešto dijelova za auto i još mnogo toga sve su to na neki način pokušali sakriti kako bi prešli granicu. Svega je toga u određenom trenutku nestalo nakon devedesetih godina kada su se veliki biznisi smjestili u Sloveniju i Hrvatsku. Trst je promijenio svoje lice nakon što je tijekom godina izgubio brodogradilišta i posljedično druge industrije te se pretvorio u turistički grad, zaključuje Rinaldo Racovaz koji, kao i svi umirovljenici, želi da ga dobro zdravlje služi što duže, kao i njegovu djecu i unuke, a sa suprugom želi što više putovati Europom.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
