SVATKO TRAŽI SVOJ OSLONAC, čovjeku treba pomoći kad mu je pomoć potrebna

Mislila sam da je vjernicima lakše nego ateistima, jer oni imaju neko sidro za koje se uhvate kad ih snađe nevolja. Ispovjedaonica im zamjenjuje razgovor s psihijatrom i olakša im dušu. Bilo bi razumnije da su vjernicu uputili na medicinsku pomoć, a da su oni kao zajednica kojoj se za pomoć obratila njihova članica bili dodatna podrška u nevolji, smatra Snježana Mekota, inače bivša nezavisna gradska vijećnica

Priča o Porečanki Matei Hohnjec kojoj je policija nakon prijave svećenika izdala pisanu zabranu ulaska u Eufrazijevu baziliku, u Poreču je izazvala čuđenje i podijeljena mišljenja. Djevojku, koja kao vjernica ima potrebu svaki dan ići na misu, svećenici su najprije poslali istjerivaču vraga, egzorcistu u Rijeku, a potom je zbog ispada pred drugim vjernicima prijavili policiji.

Što o tome misle njeni sugrađani koji se pitaju kako je uopće moguće nekome zabraniti ulaz u crkvu teško je bilo doznati, jer se radi o osjetljivoj temi, pa su stoga rijetki htjeli nešto komentirati, čak i anonimno. Neki zato što su vjernici, drugi zato što to nisu i nisu se željeli izjasniti ni miješati, a treći poznaju obitelj pa iz poštovanja ili pak sažaljenja nisu ništa htjeli reći za novine.

Pružiti pomoć

Gradonačelnik Loris Peršurić kaže da nema dovoljno informacija o slučaju, pa se nije želio upustiti u komentiranje slučaja, dok ravnateljica Zdravog grada, psihologinja i psihoterapeutkinja Nataša Basanić Čuš, koju je vijest jučer zatekla na službenom putu, kaže da kao profesionalac iz struke smatra da svakom čovjeku treba pomoći onda kad mu je pomoć evidentno potrebna, bilo da je riječ o institucijama, ili onome što čovjek u nevolji doživljava kao svoj oslonac.

- Ljudi u skladu sa svojim stavovima, znanjima i vjerovanjima koriste razne oslonce, i to je njihovo pravo na izbor. Naravno, postoje razni načini kako se može pomagati u odnosu na samu prirodu teškoće, nekad su za to efikasniji grupni, a nekad individualni susreti i bilo bi važno da osobi koja nam vjeruje to približimo i objasnimo, a onda i primijenimo. Vrlo je osjetljivo i pitanje granica do kojih se osobne ljudske priče mogu ili trebaju predstavljati u medijima te kome takve priče pomažu ili koriste. Jer, medijske priče dođu i prođu, a osoba najčešće ostaje sa svojim teškoćama, ponekad i većim nakon izlaganja javnosti koja čas podržava, a čas osuđuje, prokomentirala je Basanić Čuš.

Jedna od malobrojnih koja je također imenom i prezimenom izrazila svoje mišljenje jest bivša nezavisna gradska vijećnica Snježana Mekota koja je napomenula da nije vjernica te da ne vjeruje u istjerivanje đavola i slične metode.

- Nekad sam išla na vjeronauk, primila sve sakramente, ali sam shvatila da je Crkva zatvorena udruga građana koja ne dozvoljava pretjerano propitkivanje svojih postupaka i da više štiti instituciju, nego svoje članove. Ipak, kada se raspravljalo o religiji, mislila sam da je vjernicima lakše nego ateistima, jer oni imaju neko sidro za koje se uhvate kad ih snađe nevolja. Ispovjedaonica im zamjenjuje razgovor s psihijatrom i olakša im dušu. Međutim, u ovom slučaju sidro nije funkcioniralo. Bilo bi razumnije da su vjernicu uputili na medicinsku pomoć, a da su oni kao zajednica kojoj se za pomoć obratila njihova članica bili dodatna podrška u nevolji. Nije prihvatljivo da itko ometa vjerske obrede svojim ponašanjem, ali to je trebalo riješiti unutar institucije, jer se nije radilo o nekom vanjskom provokatoru, nego o članici vjerske zajednice, smatra Mekota. Dodala je da je za očekivati da svećenici, a pogotovo ispovjednici, znaju komunicirati s ljudima u nevolji i bolje bi bilo da se usavršavaju na tom polju, umjesto što se miješaju u svjetovne stvari i utječu na život i vjernika i ateista svojim pretjeranim utjecajem na društvo, što je, misli Mekota, slučaj Hrvatske.

Duhovne obnove

- Cijela ova priča mi je prebizarna da bih je komentirao. Ženi treba psihološka pomoć i liječenje, a ne medijska pozornost, kazao nam je jedan Porečan koji je želio ostati anoniman. Slično mišljenje ima i starija Porečanka koja nam je kazala da zna priču Matee Hohnjec i sve nedaće koje su je dosad zadesile. Ta nam je gospođa rekla da je upoznata s problemom ljudi koji se bore s vragom u sebi, a, veli nam, takvih u Poreču ima dosta, i oni posredstvom crkvenih zajednica idu na duhovne obnove fratrima egzorcistima koji im nastoje pomoći. Naša sugovornica smatra je, u trenutku kada je djevojka imala ispad, svećenik morao drugačije postupiti; najprije je odvojiti od ostalih vjernika i pokušati je smiriti. Tu nije bilo mjesta policiji, jer bi se takvi problemi trebali rješavati unutar crkve, smatra ova Porečanka.

- Čula sam da Porečani na duhovnu obnovu najviše idu kod jednog fratra u Trst. Bude to jednom mjesečno, i ta duhovna obnova traje po 12 sati. No, nisam sigurna da to pomaže ljudima. Ne znam je li i ova djevojka članica te zajednice ni ide li na duhovne obnove, ali smatram da bi joj puno bolje pomogao klinički psihijatar. Šteta što je njena priča izašla u javnost, jer će sada svi znati s čime se bori. To su ljudi koji imaju jako puno problema, ali tako ih sigurno neće riješiti, zaključila je ova Porečanka. (PIŠE Tanja KOCIJANČIĆ)