Prije kršćanstva nedjelja je bila prvi dan u tjednu: Dies solis

Nedjelja

Iznova je na društvenoj i političkoj sceni u državi aktualna tema: raditi ili ne raditi nedjeljom. Pritom se prvenstveno misli na rad ili nerad trgovina nedjeljom, stidljivo i ostalih djelatnosti.

Govori se o prilagođavanju radnoga vremena, ne i o zabrani. U nas je to učinjeno samo jednom, u vrijeme premijera Ivice Račana, koji je djelomice zabranio rad nedjeljom, a Ustavni sud 2004. zabranu ukinuo. Aktualni premjer Andrej Plenković ovih je dana najavio da će se rad nedjeljom regulirati.

Mi ćemo se zadržati i pozabaviti značajem i značenjem nedjelje u povijesti čovječanstva.

Prvi dan u tjednu, nedjelja, od davnina je označen kao "dan odmora". Za kršćane je to sveti dan u tjednu, zbog činjenice da je Krist uskrsnuo od mrtvih na ovaj dan. Ipak, naziv nedjelje nema nikakve veze s kršćanstvom, već s još starijim religijama. Stari Grci su znali da je Sunce izvor života na planeti i davali su mu primarnu važnost. Kada su Rimljani kasnije prihvatili sedmodnevni tjedan, naglasili su također svoje poštovanje prema Suncu nazivajući prvi dan u tjednu "dies solis", "dan sunca".

Hrvatska riječ nedjelja upućuje na „neradni dan“ (u praslavenskom ne-delati), u germanskim jezicima ima simboličko-kozmičku odrednicu „dana sunca“ (Sonntag, Sunday), dok u romanskim jezicima ima kršćanski smisao, nedjelja je naime Dan Gospodnji. Ruski naziv još dublje zahvaća smisao nedjelje i naziva ju voskresenje.

Postoji nekoliko praznika koji se tradicionalno održavaju nedjeljom: Majčin dan (druga nedjelja u svibnju) i Očev dan (treća nedjelja u lipnju). Oba su se praznika počela slaviti relativno nedavno, 1914., odnosno 1924. godine. Uskrs je drevni blagdan koji je Crkva službeno odredila 325. godine. Njegovo mjesto u kalendaru stoljećima je zbunjivalo laike: za datum se uzima prva nedjelja nakon prvog punog mjeseca 21. ožujka ili nakon njega.

Židovski narod i danas štuje subotu kao dan posvećen Bogu, podsjeća Židove na stvaranje vidljivog svijeta, subota, Sabat, je posljednji dan tjedna, dan odmora i bogoštovlja. Farizeji su do u sitnice razradili propise o poštivanju subote i vjerno ih se drže.

Poznata je duga povijest i motivacija nedjeljnog počinka ili odmora. Tek u 4. st. nedjelja je postala dan počinka za građane, suce i udruženja različitih zanata. Katolički katekizam poziva se na Božju zapovijed, jer je potrebno da se u čovjekovu životu izmjenjuju rad i počinak. Povijesni razvoj i kazuistički moral previše su individualizirali nedjeljni počinak tako da se više govorilo o poslovima koji su bili zabranjeni tog dana. Tako se u kazuističkom moralu razvila podjela poslova na: opera servilia (robovski ili poslije težački i fizički poslovi) koji su bili zabranjeni; opera liberalia (intelektualni poslovi) koji su obuhvaćali duhovne moći i mogli su se raditi, i opera communa, kao što su igra i sport i koji su bili dozvoljeni.

Donedavno „svetkovanje“ nedjelje bilo je olakšano u zemljama s katoličkom tradicijom samim društvenim ustrojem koji je uključivao nedjeljni odmor kao čvrstu točku unutar tjednog radnog ritma. U samo nekoliko desetljeća dogodio se potpuni preokret vrednota. Zbog čitavog niza čimbenika nedjelja je prestala imati blagdanski karakter. Sociološki i ekonomski kontekst iz temelja je promijenio fizionomiju nedjelje.

Već je papa Lav XIII. u svojoj enciklici „Rerum Novarum“ preporučio da se treba uzdržati od redovitih svakodnevnih poslova, što je ponovio i Ivan XXIII. u svojoj enciklici „Mater et Magistra“.

Katolički katekizam dan odmora usmjerava ne samo osobno već i društveno: “Ustanova dana Gospodnjeg pridonosi da svi imaju dovoljno odmora i slobodna vremena za obiteljski, kulturni, društveni i vjerski život. U nedjelje i ostale zapovjedne blagdane neka se vjernici uzdrže od onih djela i poslova koji priječe iskazivanje štovanja Boga, radost vlastitu danu Gospodnjem ili potrebit odmor duše i tijela”.