Prognoze o vrućoj jeseni u hrvatskoj politici nisu se, barem zasad, ostvarile. Ova jesen, a vjerojatno i zima, ne razlikuje se nimalo od prošle ili neke iz godina koje su iza nas; afera mijenja aferu i ništa se poslije toga ne događa. HDZ i dalje čvrsto drži poluge vlasti, a razjedinjena opozicija nema baš nikakvu strategiju da ozbiljnije ugrozi vladajuće. Novost je možda samo gotovo karikaturalno nesnalaženje novih lica u hrvatskoj politici, što se može vidjeti od ministara do gradonačelnika.

Zagreb tu ima posebno mjesto. Gradska vlast valja se iz problema u problem, pokazujući i dokazujući da se bez iskustva ipak ne može voditi ni mala općina, a kamoli glavni grad. I dok Možemo! iz dana u dan pokazuje da ništa ne može, osim stvaranja kaosa, ništa bolje nije ni na ministarskom planu kad nas Ivan Paladina uvjerava da obnova Banije napreduje, o Zagrebu da se i ne govori.

Zemlja za loš život

Ipak, rezime popisa stanovništva nakon objavljivanja konačnih podataka ukazuje da je ova jesen drukčija od drugih. Demografski trendovi su tako strašni da se lako može zaključiti da Hrvatska nije mjesto dobrog života. Mladi ljudi, koji su budućnost svakog društva, davno su odustali od jalove politike koja se kod nas vodi i otišli u potrazi za pristojnim životom. Ako se ovaj trend nastavi, a nastavit će se, za deset godina imat ćemo još goru situaciju. Imamo Hrvatsku, ali nemamo Hrvate.

Upravo rezultati popisa stanovništva više nego išta pokazuju svo siromaštvo politike koja je vođena u Hrvatskoj, politike u kojoj nije bilo ni vizije ni hrabrosti za istinskim promjenama. Jer, koja korist i od uvođenja eura i ulaska u Schengen ako ljudi loše žive i jedini je cilj mladima da što prije spakiraju kofere. Egzodus s Banije tek će nastupiti, a tada će svima biti posve jasno da i taj dio Hrvatske, poput Like i još nekih, postaje siva zona u kojoj pravog života nema.

Za ozbiljnu politiku rezultat popisa stanovnika, bez obzira što se nismo iskazali ni u organizaciji tog posla, bio bi poziv na uzbunu. Kod nas, ništa. Objavljeni su podaci, nekoliko dana smo se prepucavali oko nepreciznosti koje su proizašle iz popisa, a o nestanku 400.000 ljudi u deset godina nitko nije nešto ozbiljno rekao. Ni aktualna Vlada, ni opozicija, ni akademici. Udruge koje okupljaju mlade ljude ionako ne postoje ili se o njima ništa ne čuje, čak su i srpske organizacije i stranke prešutjele katastrofalne podatke iz popisa, koji ukazuju da Srba u Hrvatskoj gotovo više i nema. Kao da su svi digli ruke od Hrvatske. Zanimanje javnosti okrenuto je samo i isključivo kad netko zamrači milijune kuna, ali koga briga što smo izgubili bivši Agrokor, Inu, što stranci većinom vode i naš turizam. Sve smo predali drugima, jer smo očito sami nesposobni da se nosimo za izazovima.

Priče o hrvatskim strankama već su dosadne svima. HDZ uporno vodi u anketama, jer u svom stranačkom sastavu ima one kojima je itekako stalo da se ništa ne promijeni. Interesi su iznad ideologije, a HDZ je danas duboko infiltriran u sve pore hrvatskog društva. Ima isreću što je na čelu stranke Andrej Plenković. Oko SDP-a ne treba trošiti riječi, pa ni kada se grčevito šlepa uz Možemo!, nadajući se nekom čudu koji se neće dogoditi. Hrvatska desnica je razjedinjena, nema više ni glavnu metu svog djelovanja, napade na Srbe, jer njih ionako nema. Oko svih drugih tema desnica ionako nema jasan stav, a papagajsko ponavljanje da su u HDZ-u lopovi ionako nikoga ne uzbuđuje.

Nereprezentativni ministri

Uz sve to što ova jesen neće donijeti nikakve posebne i dramatične događaje za hrvatsku politiku, početak sljedeće godine bit će mnogo izazovniji. Premijer, ako zadrži ovu reprezentaciju ministarskog sastava, imat će ogromnih problema, jer mnogi u Hrvatskoj žele promjene, a svjesni su da ih Beroš i društvo nikada neće realizirati. Sada već imamo Vladu u kojoj je polovica ministara posve nepoznata javnosti. A na prste se jedne ruke mogu nabrojati oni koji uživaju neki ugled stečen radom.

Plenković je ovu jesen trebao iskoristiti za rekonstrukciju kabineta, ne kozmetičku, nego pravu. Dobro zna koja su slaba mjesta, a ako ne zna vrlo lako bi od građana mogao dobiti odgovore. Trebao je priliku dati sposobnijim ljudima, a ne samo mladima iza kojih nema ništa. A, ako je suditi po njegovim kadrovima u sadašnjoj vladi koji su došli po kriteriju mladosti, neće ni biti ništa.

S novim sastavom Vlade premijer je mogao lakše dočekati proljeće, pa možda i razmišljati o prijevremenim izborima. Dok se i ovakva, jadna opozicija nekako ne presloži i stekne šanse da upravo na riječi promjena ima neku budućnost. S ovim sastavom Vlade bilo bi čudo dobiti još jedan mandat i to Andrej Plenković mora znati. Bez obzira hoće li ostati u Hrvatskoj ili nastaviti europsku karijeru.

Ozbiljna su vremena i u Europi se sve mijenja doslovno preko noći. Tako je i kod naših susjeda, pa se Hrvatska suočava i sa verbalnim svojatanjem svog teritorija, što se od vremena do vremena pojavi u Mađarskoj, a sada ne bi bilo čudo da se pojavi i u Italiji. Sa Srbijom nismo imali nikada gore odnose, položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini je upitan, tektonski poremećaji u Crnoj Gori ne daju sigurnost da će sve biti mirno i harmonično. Sve to ukazuje da Hrvatska nema samo i isključivo unutarnje probleme, već da će i vanjska politika postati važan segment za pozicioniranje Hrvatske u nestabilnim europskim prilikama.

Odnos predsjednika i premijera još je jedna otežavajuća okolnost. Cirkus je postavljanje onih koje moraju zajednički dogovoriti obojica, od ljudi u diplomaciji do vodećih ljudi u oružanim snagama i obavještajnoj zajednici. Sve stoji, a nije isključeno da će stajati do kraja mandata i Milanovića i Plenkovića. A to je katastrofa za Hrvatsku i dokaz da smo daleko od ozbiljne europske države.

Čvrsto na dnu

Sve u svemu, u jesen ulazimo s bezbroj problema i nejasnom vizijom kako će Hrvatska ići dalje. U dobrim vremenima u Europi mogla se tolerirati naša nesposobnost, ali u kriznim vremenima koja su pred vratima to će biti mnogo teže. Svi pokazatelji jasno upozoravaju da se nismo makli od europskog dna, da ljudi u Hrvatskoj zarađuju tri, četiri ili pet puta manje od Europljana i da se uvijek možemo mjeriti samo s državama Zapadnog Balkana. Slovenci su daleko ispred nas.

A mi stojimo na mjestu, zatvorili smo rafineriju u Sisku, Ina već dugo nije u hrvatskim rukama, imamo najskuplju hranu u ovom dijelu Europe, a socijalni mir kupujemo mrvicama koje mnogima neće biti dovoljne za preživljavanje. Hrvatska nije samo Zagreb gdje se relativno pristojno zarađuje, Hrvatska je i Sisak, Gospić, Vukovar.

Hrvatska zaista vapi za promjenama, a njih ne nude ni vladajući ni oni koji bi sutra htjeli zasjesti na vlast. Politika je postala disciplina u kojoj su političari sami sebi dovoljni, da uživaju u privilegijama bili na vlast ili u opoziciji, a građani koji su ih birali su im opterećenje. Koga briga što mladi ljudi odlaze i što je Hrvatska u opasnosti da ostane bez još pola milijuna građana.

Tako Hrvatsku ne čeka samo ova vruća jesen, čekaju je mjeseci i mjeseci neizvjesnosti, u kojima će se krojiti budućnost države.

Povezane vijesti

• VLADINE MJERE PROTIV INFLACIJE I DIVLJANJA CIJENA: Smanjuje se PDV na neke stvari, evo i detalja
• HRVATSKA - ZEMLJA U KOJOJ VIŠE NE STANUJE OPTIMIZAM: Europska unija je okvir u kojem neki dobro žive, a neki, kao Hrvati, životare
• Marko Rakar: "Na rubu smo ogromne financijske krize, krize kakva nikad nije bila viđena u ovoj generaciji"