Prijedlog izmjena Zakona o radu i novog Zakona o suzbijanju neprijavljenoga rada upravo je na javnom savjetovanju. O tome što novoga donose razgovaramo s Marinom Cvitić, predsjednicom Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije.

- Opet fleksibilizacija radnih odnosa? Radnicima se diže kosa na glavi na spomen te riječi.

- Prvi Zakon o radu usvojen je 1996. i od tada svaka njegova izmjena išla je u korist poslodavaca, fleksibilizacije radnih odnosa i na štetu radnika. I upravo zbog toga opravdamo sumnjamo da će i ove izmjene ići na štetu radnika. Ni prvi Zakon o radu, pa i nekoliko dosadašnjih izmjena, na papiru i nisu izgledali tako loše. Međutim, u pitanju je primjena Zakona o radu i neučinkovit inspektorat koji bi sankcionirao kršenje te neučinkovito i sporo pravosuđe koje radne sporove rješava 10-ak i više godina, zbog čega mnogi radnici, iako znaju da su u pravu, ne pokreću radne sporove jer do pravomoćne presude od nečega treba živjeti.

- Što se tiče izmjena koje su na javnom savjetovanju, osim u dijelu koji se odnosi na uređivanje radnog vremena, i nisu tako loše, odnosno djelomično idu u korist radnika. Međutim, razlog zbog čega se išlo s izmjenama, a ne s novim Zakonom o radu kako je planirano, leži u tome što je postojao prevelik jaz između zahtjeva poslodavaca za dodatnom fleksibilizacijom rada i nastojanja sindikata da se dodatno zaštite radnici. S obzirom da se usvajanje određenih izmjena vezuje uz dobivanje sredstava iz Europskog socijalnog fonda, za što se Vlada obvezala kroz Nacionalni plan oporavka i otpornosti, ali i radi obveze usklađenja s europskim direktivama, Izmjene Zakona o radu trebalo bi usvojiti do konca godine, s primjenom od 1. siječnja 2023. Najavljuje se da će ubrzo nakon toga započeti pregovori o novom Zakonu.

- Ima li kakvih novosti o radu na određeno, što nam je bolna točka? Ugovor na neodređeno vrijeme jednak je dobitku na lotu, a to vjerojatno najviše i tjera mlade iz zemlje.

- I dosadašnji Zakon regulirao je ugovor o radu na određeno vrijeme kao iznimku koji se mogao sklapati samo u određenim iznimnim situacijama, pa ipak je do pred par godina 90 posto novosklopljenih ugovora o radu bilo sklopljeno na određeno vrijeme. Držimo prvo mjesto u EU-u po udjelu radnika zaposlenih na određeno vrijeme do tri mjeseca - takav ugovor ima svaki četvrti zaposleni u Hrvatskoj i svaki drugi radnik mlađi od 29 godina. Međutim, da se samo primjenjivao članak 12. Zakona o radu, podaci o zaposlenima na određeno vrijeme bili bi drugačiji. Naime, sadašnjim Zakonom utvrđeno je da se ugovor o radu može IZNIMNO sklopiti na određeno vrijeme, za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen rokom izvršenja određenog posla ili nastupanjem određenog događaja.

S obzirom da se zloupotrebljavao institut rada na određeno vrijeme, dobro je da se išlo u malo rigoroznije uređivanje ugovora na određeno. Pooštravaju se uvjeti pa se tako ne smije sklopiti više od tri ugovora na određeno vrijeme bez prekida čak unutar povezanih društava, što su do sada poslodavci jako često koristili. Ugovori na određeno stvaraju izuzetno veliku nesigurnost kod radnika i jedan su od bitnih razloga zbog čega radnici iseljavaju. Radnici ne mogu planirati svoju obitelj, svoju budućnost u takvim nesigurnim uvjetima, a kada je to povezano i s niskom plaćom, ne trebamo se čuditi zašto se u Hrvatskoj u 10 godina za 20 posto smanjio broj stanovnika.

- Izmjene ZOR-a predviđaju mogućnost smanjivanja plaća u izvanrednim okolnostima. Što sve to podrazumijeva?

- Izmjenama Zakona o radu regulirano je da ako je do prekida rada došlo u slučaju nastanka izvanrednih okolnosti nastalih uslijed epidemije bolesti, potresa, poplave, ekološkog incidenta i sličnih pojava, radnik ima pravo na naknadu plaće u visini od 70 posto svoje prosječne plaće u prethodna tri mjeseca, osim ako kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije određeno.

Znači, legalizira se upravo ono što se dešavalo za vrijeme pandemije Covida-19, kada radnici nisu radili radi prekida rada za što nisu bili krivi, u ovom slučaju nisu bili krivi ni poslodavci, i ostvarivali su pravo na naknadu plaće, a ne na plaću. Posebno je to bilo aktualno u sektoru ugostiteljstva gdje su naknade bile i niže od sadašnjeg prijedloga, odnosno mnogi poslodavci su isplaćivali minimalnu plaću. U tom smislu dobro je da je došlo do takvog uređenja, što ne znači da se u taksativnim slučajevima koje se navode automatizmom isplaćuje naknada plaće u iznosu od 70 posto prosječne plaće, već se socijalni partneri kroz kolektivni ugovor mogu dogovoriti i za drugačiji iznos, recimo viši, na primjer 80 posto.

- Povećava se mogućnost duže radne satnice, kome to donosi dobro a kako se može zloupotrijebiti? Zar neke zemlje i kompanije u svijetu ne skraćuju radni tjedan?

- Od plaće koje se isplaćuju većina radnika ne može osigurati egzistenciju svojoj obitelji, odnosno rijetki mogu osigurati dostojanstvenu egzistenciju. Zbog toga sve više radnika pribjegava dodatnom radu izvan kompanije u kojoj radi. Zakonom o radu iz 2014. godine omogućen je dodatan rad radnika kod drugog poslodavca do 8 sati tjedno, uz suglasnost matičnog poslodavca.

Predloženim izmjenama radnik može raditi do 16 sati tjedno kod drugog poslodavca i o tome je dužan samo obavijestiti matičnog poslodavca, a ne tražiti njegovu suglasnost. S jedne strane, pozitivno je što radnik može legalno zaraditi dodatni prihod. Međutim, što to znači u praksi? Radnik na ovaj način radi svaki dan sedam dana u tjednu, bez dana tjednog odmora. Ili radi dnevno više od osam sati pa se postavlja pitanje koliko takav rad utječe na zdravlje radnika, na njegovo psihofizičko stanje, koliko je takav radnik opasnost za sebe i druge na radnom mjestu s aspekta zaštite na radu.

S jedne strane ograničava se prekovremeni rad na maksimalno 10 sati tjedno, a s druge strane dodatno se omogućuje 16 sati dodatnog rada. Da se razumijemo, nitko ne ide raditi dodatno jer voli raditi, već zato da bi zaradio, jer od svoje plaće ne može normalno živjeti. Međutim, čak kad bi s aspekta zaštite na radu bilo sve u redu, na takav način radnik se prekomjerno troši pa prije ili kasnije dolazi do ugrožavanja zdravlja uslijed premorenosti i prekomjernog rada. I to nije dobro. A da ne govorimo da takav radnik kod matičnog poslodavca ne može biti produktivan kao kada ne bi radio u dodatnom radu.

I upravo radi toga u mnogim kompanijama u Europi išlo se na skraćivanje radnog tjedna uz zadržavanje plaće, a sve kako bi radnici bili odmoreniji i zadovoljniji, a samim tim i produktivniji na poslu. Stoga, umjesto da se i poslodavci, ali i Vlada potrude da se stvore uvjeti da radnici imaju dostajnu plaću i uvjete rada, pribjegava se dodatnom opterećenju radnika.

Radi toga jer oko 50.000 radnika ne mogu živjeti od minimalne plaće od 500 eura, još stotinjak tisuća radnika koji primaju do 4.000 kuna mora dodatno raditi da bi prehranili svoju obitelj - praktički polovica radno aktivnog stanovništva koji primaju plaću ispod medijalne od 6.500 kuna prisiljeni su se nečim baviti. Ali zabrinjavajuće je da smo zaboravili kako su davne 1886. godine u radničkim demonstracijama u Chicagu radnici tražili upravo ono što danas olako gubimo: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati rekreacije.

U borbi za te tri famozne osmice mnogi su izgubili živote. Ustvari i u Puli 1920. godine također je nekoliko radnika izgubilo život prosvjedujući upravo zbog teških uvjeta rada. Onda se zaista moramo zamisliti i postaviti pitanje: zašto su se borili, zašto su izgubili svoje živote i hoće li se povijest morati ponoviti? Umjesto da radimo da bismo živjeli, danas radnici žive da bi radili. To nije dobro.

- Uvodi se kategorija izdvojenog mjesta rada, što to znači? Rad od kuće upoznali smo s ovom pandemijom, a sad se spominje i skrb o bolesnom članu obitelji kao moguć razlog za rad od kuće.

- Rad na izdvojenom mjestu rada reguliran je i sadašnjim Zakonom o radu, ali je sve do ove pandemije bio manje zastupljen. Međutim, bili smo prisiljeni da se promijenimo i prilagodimo drugačijim oblicima rada, rada od kuće, na daljinu i slično, koji nisu bili regulirani kako treba, pa u tom smislu je dobro da se takav rad regulirao. Naime, treba znati da se na rad od kuće ne može nikoga prisiliti, jer jednostavno nemaju svi uvjete da rade od kuće. Samo u iznimnim slučajevima kao što je to bilo u slučaju pandemije, poslodavac smije radniku "narediti" rad od kuće do najduže 30 dana, a ukoliko bi takve okolnosti potrajale, dužan je radniku ponuditi izmjenu ugovora o radu u kojem bi se utvrdile sve pojedinosti takvog rada, uključujući i naknadu radničkih troškova koji nastaju uslijed rada od kuće, odnosno izdvojenog mjesta rada.

- Pozitivno je što se izmjenama Zakona omogućuje da radnik predlaže izmjenu ugovora o radu za rad od kuće, a posebno radi zaštite zdravlja uslijed dijagnosticirane bolesti ili utvrđenog invaliditeta, trudnoće ili roditeljskih obveza prema djeci do navršene osme godine života te ukoliko je zbog ozbiljnog zdravstvenog razloga skrb potrebna članu uže obitelji ili osobi koja s radnikom živi u istom kućanstvu. U takvim slučajevima poslodavac bi trebao to omogućiti radniku, osim ako ne postoji poseban opravdani razlog da to ne učini.

- Neki tumače da su digitalne platforme ovim izmjenama oslobođene odgovornosti prema radnicima, da će to preuzeti agregatori, odnosno posrednici.

- S obzirom na činjenicu da sve više radnika, posebno mladih radi putem digitalnih radnih platformi, smatram zaista potrebnim da se ozakoni takav rad jer do sada radnici koji najčešće obavljaju poslove vožnje ili dostave nisu bili u radnom odnosu, odnosno tretirani su kao samozaposleni, ili partneri ili suradnici. Sada će i ti radnici imati svog poslodavca, a to će biti ili platforma ili agregator, odnosno posrednik. Prerano je za zaključak je li ovakvo normativno uređenje dovoljno, odnosno hoće li biti zloupotrebe, ali mišljenja sam da im ne može biti gore nego sada. Sada su potpuno nezaštićeni, nesigurni su im uvjeti rada, a nije regulirana ni plaća, niti godišnji odmori ni dopusti.

- Možemo li se nadati suzbijanju rada na crno i isplate minimalca uz davanje većeg dijela plaće na ruke, što je u nas postalo "normalno"? Novi zakon predviđa velike kazne za takve poslodavce, ali tko će to provoditi u praksi kada imamo premalo inspektora rada?

- Novim Zakonom o suzbijanju neprijavljenog rada koji je također u javnom savjetovanju želi se stati na kraj radu "na crno" jer se time kontinuirano oštećuje državni proračun, ali i dugoročno ugrožava egzistencija radnika, koji u slučaju bolesti ostaje bez ikakvih prihoda, ili u slučaju djelomične isplate plaće "na ruke", tek na minimalnim primanjima. Također, u mirovinski fond radnika uplaćuje se ništa ili malo, pa kada radnik ode u mirovinu, doslovno pada na prosjački štap.

Prema informacijama koje su objavljene, najviše je takvog neprijavljenog rada u graditeljstvu i ugostiteljstvu. Mišljenja sam da je takav rad više zastupljen kod malih poduzetnika, obrtnika, u kafićima i restoranima, a da ga u pravilu nema u uređenim hotelskim kompanijama. A da toga ima u djelatnosti ugostiteljstva, vidljivo je prostim okom. Prema podacima DZS-a za mjesec lipanj, prosječna plaća u djelatnosti pripreme i usluživanja hrane i pića iznosi svega 5.368 kuna.

Pitam se koji to konobar ili kuhar radi za taj iznos, odnosno za puno manji iznos s obzirom da je to prosjek, a radi se o mjesecu s dva praznika koji značajno diže plaću radnika. Više je nego sigurno da takvi radnici imaju prijavljeno značajno manju plaću, a razlika se isplaćuje na ruke. Apsolutno podržavamo veće kontrole te javno objavljivanje popisa poslodavaca kod kojih je uočen neprijavljeni rad ili neprijavljena primanja radnika. To je dobro i s aspekta nelojalne konkurencije, što takve poslodavce predstavlja "poštenim" poslodavcima, ali dobro je i za radnike koji će moći vidjeti koji su to poslodavci i da ih jednostavno izbjegavaju. Međutim, plašim se da neće biti inspektora koji će provoditi kontrole.

Naime, u 2019. godini, prema podacima državnog inspektorata, provedeno je 10.100 nadzora, što za 250 radnih dana u godini znači 40 nadzora dnevno u cijeloj Hrvatskoj. Prema podacima u Državnom inspektoratu, za područje radnih odnosa sistematizirano je 148 radnih mjesta, a popunjeno je 111, što čini 75 posto potrebe, dok je preporuka međunarodne organizacije rada jedan inspektor na 10.000 zaposlenih, što znači da bismo u Hrvatskoj trebali imati oko 160 zaposlenih inspektora.

- Znači, Državni inspektorat nema dovoljno resursa za kontrolu poštivanja Zakona čak ni na poziv, odnosno prijavu radnika ili sindikata, odnosno radničkog vijeća, a kamoli za redovitu kontrolu poštivanja Zakona. Kada se uzme u obzir da bi ti inspektori trebali biti stručni i kvalificirani, pa i educirani radnici, kada vidimo za koju plaću rade, onda sumnjamo da će ih uopće dobiti za tu cijenu rada, pa nam onda često to ostaje samo mrtvo slovo na papiru, odnosno popis neostvarenih želja.

- Što bi trebalo istaknuti kao pozitivne izmjene ZOR-a koje idu u korist radnika?

- Radnik bi imao pravo na neplaćeni dopust u ukupnom trajanju od pet radnih dana godišnje za pružanje osobne skrbi, s time da ga poslodavac u tom periodu ne smije odjaviti iz obveznih osiguranja. I drugo, radnik bi imao pravo jednom u kalendarskoj godini biti odsutan s posla (uz naknadu plaće), kada je zbog osobito važnog i hitnog obiteljskog razloga nastalog bolešću ili nesrećom, prijeko potrebna njegova trenutna nazočnost.

Povezane vijesti

• MARINA CVITIĆ: Neki poslodavci su se odrekli radnika na kojima su se obogatili, I TO NAKON 10 DANA KRIZE
• TRGOVCI NA MUKAMA Hoće li oni koji budu radili već ove nedjelje prekršiti Zakon o radu ? "RADNICI MORAJU ZNATI RASPORED TJEDAN DANA UNAPRIJED"
• Aladrović: Smanjenja mirovina neće biti, treba bolje urediti rad od kuće