- Medijska slika o tatama pomalo je jednostrana. Često nas se promatra kroz slučajeve nasilnih očeva i kroz neplaćene alimentacije, a većina očeva ne spada u te kategorije, ustvrdio je na početku emisije Aleksandar Stanković.

Tu tvrdnju komentirao je gost Dalibor Talajić:

- Logično je da je to tako, iz razloga što smo mi fizički poprilično nadmoćni nad suprotnim spolom. I onda kad se desi neki incident, on je stvarno ozbiljan. Međutim, sami ste lijepo rekli, to su zapravo rijetki slučajevi, iako je i jedan previše, da se razumijemo. Ja ne spadam u takve, ali tate su uglavnom tihi. Ja neću nikad zaboraviti svog oca koji nikad za živu glavu o svojim problemima ne bi govorio. Pravi muškarac šuti i trpi sve to skupa, ali s druge strane, on je imao nadimak "gospođa tata" jer kako je mama putovala, dugo je bila odsutna, on je apsolutno sve oko mene radio. Nikad nije ništa bilo problem. I uglavnom tate jesu takvi, rekao je Talajić.

Stanković je iznio i zanimljiv podatak da čak svaki četvrti tata prolazi postporođajnu depresiju nakon porođaja supruge ili partnerice, a da zapravo toga nisu ni svjesni.

Daliborovom sinu je s četiri godine postavljena dijagnoza poremećaja uz spektra autizma, no, kako njegovi prijatelji ističu, Dalibor je u teškim životnim trenucima uspio je zadržati hladnu glavu, te da kod njega nema linije manjeg otpora. Zahvaljujući Daliborovoj posvećenosti i ogrmnom angažmanu, sin je danas završio srednju školu.

- Tada je bila potvrđena, odnosno postavljena dijagnoza, a pretpostavljala se puno ranije. Iako prije svega moram reći nešto: ja nisam samohrani tata. Mama je puno s njim, odnosno on je puno s njom. I mama sudjeluje isto tako, istaknuo je Dalibor.

Komentirajući to što o njemu kažu prijatelji, potvrdio je da uvijek ide glavom kroz zid.

- Ja ne stajem. Situacija je takva kad imate djecu s posebnim potrebama. Roditelj nema prava na ponos. Kod mene jednostavno nema - ne. I moj posao je takav da si ja stvarno vremenski mogu priuštiti apsolutno biti podređen u tom slučaju, napominje Dalibor.

- Malo okrutniji ljudi koji komuniciraju autizam će reći čak "obitelj s autizmom" jer to doista utječe na sve. Recimo, ako ima starijeg brata ili sestru, kako će ono gledati na dijete s posebnim potrebama, koja se ponaša stvarno nepredvidivo i jako dramatično. Ako imate mlađe dijete koje ne zna za drugo, a onda vidi kroz svoje odrastanje djecu bez problema, kako će onda gledati na tu situaciju? Što to znači za odnos supružnika koji su i onako iscrpljeni i kad djeca nemaju problema, a kamoli u ovoj situaciji, kaže Dalibor.

Napisao je dvije knjige u kojima se bavi problemima života s djetetom s autizmom. U jednoj od njih je, među ostalim, istaknuo da je djetetovo ponašanje u jednom trenutku poput divlje zvijeri, a u drugom trenutku kao biljka. Je li se ponekad bojao svog djeteta?

- Da, jer ako ga ne dirate, sve je okej. On negdje čami, u nekakvom kutu, vrti svoje autiće ili gleda prstiće pred očima ili već nešto. Imali njega, imali biljku, sve je isto. Ako ga pokušate izvući u bilo kakvu komunikaciju, to je tako ekstreman otpor koji često uključuje i samopovređivanje. I naravno da vas je strah. Prvo, strah vas je njega, jer ne znate ništa. A to je do te mjere ekstremno da vi, ako ćete napučiti usne, da ga poljubite, on će se rasplakati u užasu. Vi ne znate zašto. Tek poslije ćete shvatiti, u doslovnosti tog uma, što se dogodilo. Vaše lice se izobličilo i to niste vi, i on se boji. Vi to sve upoznajete korak po korak s vremenom, godine prolaze dok se vi učite nositi s tim. I naravno da se bojite, i bojite se narušavati ono malo mira što ima. I ne želite da ide u ta svoja ekstremna ponašanja u reakcije, a zapravo morate, kaže Dalibor.

Cijeli prilog dostupan je na poveznici.