Ivica Puljanik (Paun PAUNOVIĆ/Cropix)
U politici čovjek doživi jako puno neugodnih situacija, a jedna od najlošijih je ta da vidi da se ljudi s kojima se susrećeš zaista boje. Naše cijelo društvo se boji i zaista se susrećete s ljudima kojima je egzistencija u pitanju, koji ne mogu izraziti slobodno mišljenje. U Hrvatskoj ljudi nisu slobodni, a to je najtužnija spoznaja koju sam doživio u politici. Ljudi se boje i to s pravom, jer će im se stvarno netko osvećivati, pokušati uništiti egzistenciju njih i njihove djece radi svojih sitnih političkih interesa. A to su kreirali HDZ i SDP zajedno
Ivica Puljak član je Predsjedništva stranke Pametno, fizičar, "maratonac", optimist i svašta još, ali za ovaj susret možda je od presudnog značaja bila činjenica da je odrastao u splitskoj četvrti zvanoj "Siromašna", koju zgradu dalje od nižepotpisanog novinara. Iz Siromašne do CERN-a, može se, eto, i to.
Elem, 23 su sata, jedino doba kad se dalo pričati. Puljak je na razgovor došao ravno s aerodroma, doletio iz Helsinkija gdje je sastančio s kolegama glede europskog projekta. U Zagrebu će prespavati da bi zorom pošao u Split i otrčao svoj prvi polumaraton. A onda će tjedan započeti novom turnejom po osnovnim i srednjim školama, gdje će držati predavanja o znanosti, da bi koji dan nakon opet u inozemstvo, u Ženevu. Teško i za pratiti, kamo li tako živjeti.
- To je moj izbor. Cijeli moj život je moj izbor. Nikad se ne žalim, uvijek dajem sve od sebe i svaki dan se trudim sve više i više. Pitate me je li pametno. Mislim da je pametno.
Puno je toga kod vas mimo osnovnog posla, pa i mimo političkog angažmana. Zapravo, dovela me k vama informacija da i vi trčite. Zašto?
- Cijeli život igram košarku, igram je često i volim je. Doduše, trenirao sam nogomet u Hajduku četiri godine, nikad košarku, ali svugdje u svijetu je igram. Nažalost, kako često putujem, u zadnje vrijeme nemam baš puno vremena. A moram biti aktivan i želim biti aktivan. Pa sam počeo trčati, ja koji sam mrzio trčanje iz dna duše, ne možete ni zamisliti koliko. Skužio sam sljedeće; prva dva kilometra svakih sto metara poželio bih stati jer ne mogu, a nakon dva kilometra dogodi se nešto da mi je odjedanput gušt i onda mogu trčati 5, 10, 15 kilometara. Stavim slušalice, pustim neke znanstvene podcaste, slušam znanstvene knjige i nakon nekog trenutka uđeš u neku vrst nirvane i možeš trčati koliko hoćeš. Pa dođeš doma cijeli ponosan.
- Zvuči kao metafora života, to da valja izdržati prva dva kilometra, a dalje noge idu same.
- Da, da. Čini mi se da moraš sam sebe pobijediti i kad sam sebe pobijediš, onda ti to postane na neki način gušt. Puno je ljudi kojima se dogodilo da im je trčanje postalo neka vrst ovisnosti. Kad sam zdrav, trčim svaki drugi dan. Gdje god idem, nosim sa sobom opremu. Trčim u Ženevi, Zagrebu, Bruxellesu...
- Ima li razlike trčati u Ženevi, Zagrebu ili Splitu?
- Ima. U Splitu mi je nekako lakše. Ja sam pomalo freak od mjerenja, svu opremu nosim i mjerim sebi tlak, puls i vidim da mi je u Splitu lakše trčati. Ne znam zašto, možda je do sentimenta.
- I na trčanje ste se, očito, bacili temeljito, onako kao svemu pristupate.
- Ja sam i gitaru naučio svirati za jedno ljeto, kao srednjoškolac. Cijelo ljeto sam svirao i sam naučio svirati gitaru.
- Nije tipično za one koji se bave politikom da imaju toliko interesa. Takvi se pamte, recimo Tonči Tadić, također fizičar i iznimno svestran čovjek. Nego, sjećam se kad bismo kao djeca igrali mali balun da ste bili strašno ozbiljni i da niste voljeli gubiti.
- Zanimljivo je da sam u školi uvijek bio ozbiljan, dobar učenik, ali u Crkvi ne. U Crkvi sam bio malo divlji. Moj svećenik nije mi vjerovao da sam dobar učenik. Valjda sam sebi tamo dao malo oduška. I da, na nogometu sam bio ozbiljan. A gubiti ne volim ni danas. Kad igram nešto s djecom, želim pobijediti i nikada nikom ne popuštam. Mislim da je to iskaz poštovanja prema ljudima, ako uvijek daješ sve od sebe i na puštaš nikome.