Dragutin Lučić, poznatiji kao Luce, jedan je od onih ljudi koji u vlastitoj biografiji, pored imena i prezimena, imaju mnoštvo zarezom odvojenih profesija, ali i poziva. Ovaj Puležan bavi se u ovom trenutku neobičnom vrstom esejizma koji neki svrstavaju u filozofiju, neki pak u poetiku, mada on sam ovu stvar ostavlja neodlučenom, te koristi u tom pogledu zanimljiv neologizam Tina Ujevića – “nedoumičan”! Svojevremeno se legitimirao kao novinar, radijski urednik i kazališni autor, obnašao je i dužnost predsjednika Sindikata novinara Hrvatske i Hrvatskog novinarskog društva. Živi u Zagrebu, ali i sam napominje da se periodički rado vraća u Pulu, gradu i tolikim svojim prijateljima. Na srcu mu je i Lindar, mjesto u samom srcu Istre, u kojemu je s bratom, književnikom i kazališnim piscem Brankom Lučićem, u djetinjstvu i mladosti proživio, moguće, i najsretnije dane.

Kucnuvši na terasi Circola svoju pristiglu kriglu lovranskog s njegovom čašom bambusa, upitam ga koje ga je radno iskustvo najviše ispunjavalo. Lučić, za kojeg ubrzo uviđam da je skroman čovjek koji živih od sitnih, svakodnevnih zadovoljstava, ne ističe kakvu važnu ili intrigantnu epizodu koju je doživio na jednoj od važnih profesionalnih funkcija. Priča mi o vremenu koje je na zalasku karijere proveo kao (su)urednik dvaju radijskih emisija na HRT-u, "Eurostorije" i "Ogledi i rasprave". Tu su i javne tribine koje je - kao radišni čovjek koji u mirovini ne može jednostavno stati i odmoriti se - organizirao u kantini Hine, gdje je okupljao raznovrsne ljubitelje pisane riječi, s fokusom na obične, male ljude koji su se zaljubili u neku knjigu ili im se neka učinila važnom za život. Nižu se anegdote o gimnazijskoj profesorici koja - u predavanju koje Lučić drži jednim od najboljih kojima je ikada svjedočio - velebno predstavlja knjige SF pisca Terryja Pratchetta i povlači paralele između Shakespearea i - matematike. Tu je i žena koja načinje raspravu o tome zašto je Tolstoj natjerao svoju Anu Karenjinu da se baci pod vlak, kada je općepoznato da žene žele izgledati lijepo i poslije smrti. Tu je i slučaj pisce Tahira Mujičića koji recitira pjesmu o svom malom prijatelju Ivici Kišu, kojega su izbacili iz njemačkog vrtića, a “mali” Kiš, kojega je Lučić poslije 65 godina pronašao, sjedi u publici.

Lučić, vjeran svojoj životnoj nedoumici, nedoumičnosti, ne želi izdvojiti jednu od životnih preokupacija kao paradigmu životnog kreda. Doima sam da je ipak najveći trag pustio u novinarstvu. Šest je godina kao vanjski suradnik predavao studentima novinarstva. Začudio se, kaže, kada su mu na početku dodijeljeni studenti treće godine, od kojih većina do tog trenutka nije bila napisala niti jedan novinarski tekst. Sve dok ih nije počeo tjerati da mu svaki tjedan dostave vijest, reportažu, intervju...

Treći mandat predsjednika Sindikata novinara Hrvatske je sam prekinuo kada je imenovan predsjednikom Hrvatskog novinarskog društva, funkcija koju je obnašao u dva navrata. Na inicijativu jednog kolege uveo je pravilo da nitko ne može biti izabran više od dva puta, što ga je spasilo od trećeg mandata, koji bi, kaže, bio poguban za njegovo zdravlje i živce. Pitam ga o tom vremenu, turbulentnim kasnim osamdesetima i ranim devedesetima, ali i o razlici između tadašnjeg i današnjeg novinarstva:

- Zanimljivo je to doba bilo, doba najvećih previranja, političkih pritisaka, borbe za emancipaciju. Ja sam se, koliko sam mogao, borio za emancipaciju novinarstva od politike. Je li borba bila uspješna, teško je reći - mediji u Hrvatskoj danas loše prolaze, novinari još gore, nemamo ozbiljno tiskano novinarstvo, tiraže strmoglavo padaju već godinama, novinari su loše plaćeni, nitko nema vremena za istraživanja, a žutilo prevladava. Ja sam dao onoliko koliko sam mogao, na drugima je da sad skroz potonu ili uspiju isplivati, kroz smijeh poručuje Lučić.

Današnji problem vidi u tome što kod nas nema relevantnog medija kojemu se vjeruje. Nije to slučaj, kaže, u Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji, gdje su činjenice koje čitatelji pročitaju u glavnim listovima tih zemalja svete i neosporne, a interpretacije ovakve ili onakve. Napominje kako smo danas zagušeni količinom neprovjerenih informacija od kojih više ni sami ne znamo razaznati koje su od njih vjerodostojne. Dotiče se i misli koje je nedavno iznio književnik Miljenko Jergović, koji kaže da "je u Staljinovo doba opći muk bio forma opće neslobode, u Zuckerbergovo je doba opće brbljanje forma slične neslobode. Svijet u kojem bi svi ti 'fejsbuci' ugušili ili nadglasali tradicionalne medije (…) bio bi na jednak način neslobodan kao i svijet koji je stvarao Staljin". Pitam ga je li neminovno da umirovljeni novinar bude ogorčen i razočaran na svijet, pogotovo nakon što mi poručuje da više ne čita novine i ne bavi se dnevnom politikom, no on se od toga se ograđuje. Pušta me u nedoumici – kaže da uopće nije razočaran; drži da se svijet jednostavno stubokom mijenja, teško ga je razumjeti…

Premda je Lučić, po izboru Puležan, Lindar kao toponim također igra važnu ulogu u njegovu životu i stvaralaštvu, idilični zavičaj iz djetinjstva u kojem je s bratom kao školarac provodio najbezbrižnije dane. Danas, kaže, najviše poznanika ima na Lindarskom groblju, a on i brat Branko jedni su od posljednjih govornika Lindarskog cakavog, kojega su vjerno prenijeli i na kazališne daske. Nedavna predstava njegovog brata Branka, "Operacija Pašareta", odlično je prihvaćena na Kaštelu te je bila ponovljena i u INK. Od suradnje Lučićevog dua najviše se ističe “Katina Gvardijanka med Vrati od Markata", svojevrsna inačica crne komedije Vlahe Stullia “Kate Kapuralica međuu Vratima od Peskarije”, koja je više puta nagrađena, a glumici Elisabetti Kukić osigurala je nagradu hrvatskog glumišta za glavnu žensku ulogu. Danas Lindarski cakavski umire, a ja na Lučića reflektiram vlastite strahove i nedoumice i pitam misli li da ima smisla boriti se za jezik koji će uskoro nestati.

- Za čovjeka je uspjeh i ako otmjeno propadne, boreći se za nešto što je unaprijed osuđeno na propast! Uvijek govorim svom bratu, koji je šest godina mlađi od mene, da će možda biti zadnji govornik lindarskog cakavog. Osjećat će se kao zadnji Starogrk, zadnji govornik starogrčkog . S njim će umrijeti govor. Kasnije će se o tome naći podaci, ali ne i živi govornik koji će govoriti živim jezikom, okrećući na šalu poručuje Lučić.

Filozofija kao inspiracija važna je stavka u Lučićevom životopisu, aktivnost na kojoj je marljivo ustraje i dan danas. Njegov mi je brat već mnogo pričao o njegovoj velikoj studioznosti i konciznosti. Lučić i sam za sebe kaže da je "strpljiv ko' konj, a možda i više od konja" te da se voli u potpunosti posvetiti vlastitim spisima, "glancati" ih sve dok ih ne podigne na najvišu moguću razinu. Biti potpuno zadovoljan njima je, čini se, za ovakvog perfekcionista ipak nemoguća misija. Pitanje dovršenosti teksta nameće se samo po sebi - treba li autor teksta u određenom trenutku jednostavno stati i svoj tekst smatrati gotovim, ili je tekst nešto živo što bi autor trebao konstantno dorađivati? Gdje je kraj? Priča će biti bolja svakim njenim sljedećim pisanjem, rekao bi Gabriel Garcia Marquez, kojem bi se odmah usprotivio Jack Kerouac, pisac koji je pisanje smatrao spontanom radnjom koja je, poput jazza, najbolja u svom prvom, improviziranom obliku.

- Čovjek jedanput mora reći dosta! Ja kad vidim svoj objavljeni tekst, ako ga moram gledati, uglavnom pomislim kako bih ga htio napisati još jednom. Volim dodavati fusnote, izvore, potkrijepiti to što pišem argumentima iz literature, volim se i disciplinirati kad to radim, moguće, baš zato što sam beskonačno strpljiv. Nekada uživaš u pisanju, osjećaš punoću toga što činiš. No ponekad nije tako. Kad mi ne ide, sposoban sam po sedam dana jednu rečenicu okretati, prevrtati u prazno. Mučiš se i po mjesec dana, osjećaš se nemoćno, tjeskobno, a nemaš se komu potužiti: 'Kako to ne možeš, a mogao si do prekjučer', pomisliš. Stojiš nad rječima što si ih sam ispisao i misliš da si totalna budala. Gledaš i misliš – pa ti si kreten!

Zanima me njegovo mišljenje o ultimativnom cilju pisanja. Što čovjeka tjera na taj mazohistični čin, na stvaranje teksta koji će malo tko pročitati. Je li to slava, potreba da čovjek ostane negdje zapisan, da živi u nečijim mislima?

- Težnja je da budeš ispunjen, da nekako iskupiš I opravdaš svoj život. Ili jesi ili nisi. Svakom godi slava, godi kad te tapšaju po ramenu, ljudi smo od krvi i mesa. Ali presudno je – što je kad ostaneš sam, kad ti i papir ostanete sami sa sobom. A ako papir ne razgovara, uzalud tapšanje po ramenu, i sve promocije knjiga na kojima ti svi kažu da je to jako dobro, da je genijalno, iako 99 posto tih ljudi to čemu komplementiraju uopće nisu čitali.

Trenutno priprema zbirku dužih eseja koja će ubrzo biti objavljena. Među njima su i dva ogleda relacijama Tina Ujevića i Friedricha Nietzschea, odnosno načina na koji je njemački filozof utjecao na mišljenje i poetiku hrvatskog pjesnika, pritom uzimajući u obzir i način na koji je Ujević "probavio" Nietzchea. Čini mi se kako je teško vući paralele među njima, ali Lučić me razuvjerava. Premda je danas uglavnom smatran boemom koji na rukavu vlastitog kaputa promatra utrke buha, Ujević je bio vrlo obrazovan, govorio je klasične i moderne jezike, čitao je i pisao eseje o najvećim pjesnicima i intenzivno prevodio. Prepričava mi i anegdotu prema kojoj je Ujević u šetnji s pjesnikom Salihom Alićem zastao pred izlogom knjižare u kojemu se kočio njegov prijevod “Vlati trave" Wolta Whitmana, da bi mu rekao: “Vidiš Salko, da je Whitman napisao ‘Vlati trave’ onako kako sam ih ja preveo sad bi bio nobelovac.”

Nietzsche je bio usamljenik u švicarskim Alpama jednako kao što je Ujević bio usamljenik u ljudskim masama, u birtijama, u “univerzalnoj birtiji”, kako sam kaže. I jedan i drugi držali su da su u svojoj samotnosti nadahnuti od neke moći više od ljudske i u tom su pogledu njihova stajališta vrlo bliska. Ujević je o njemu napisao tekst "Reinkarnacija Dionizija i metamorfoza postulata" (postumno objavljen”; bio je to prije nekakav nacrt, nabačaj za veći ogled o Nietzscheu. Nakon Prvog svjetskog rata Ujević pokapa sve svoje mladenačke ideale, oslobađa se utjecaja Kranjčevića, Baudelairea, Leopardija i Schopenhauera, na neki način postaje “ničeanac”, premda i sam kaže kako nije čovjek jednog utjecaja, kako je probavio množinu različitih utjecaja. U svakom slučaju, Nietzsche mu je pomogao da se oslobodi kumira svoje mladosti. I dok, recimo tako, Miroslav Krleža rušeći idole, ipak zadržava vjeru u Lenjina, pa makar taj Lenjin u njegovu opusu bio tek mitska figura, Ujević više uopće ne vjeruje u poratnu vrijednost (bez)životnog svijeta u kojemu se našao. Štoviše, on svaku aktivističku, angažiranu umjetnost drži neodrživom, jer, kako kaže, svaka umjetnost sadrži u sebi neku vrstu praxisa koju ne treba dodatno potencirati ili, u slučaju Krleže, politizirati. Jedan i drugi su se smatrali iznimkama i usamljenicima s misijom, Ujević s isključivom pjesničkom misijom.

Sjećam se da je prošle godine zajedno sa kolegom Damirom Barbarićem gostovao na Sajmu knjiga. Predavanju sam i prisustvovao i pitam ga o tome, ali Lučić odmah skreće temu sa sebe i prisjeća se predavanja njemačkog filozofa Petera Sloterdijka. Kao što ribar najviše pamti ribu koju nije ulovio, Lučić s prošlogodišnjeg sajma najviše pamti pitanje koje mu nije postavio, naime o njegovoj knjizi „Pojam srdžbe“.

- Počeo je sa srdžbom i Ahilejem, a odjednom se Ahilejeva srdžba izgubila i pretvorila u mržnju. To su dva potpuno različita ljudska osjećanja i doživljaja. Srdžba je momentalni ugođaj, možeš u trenutku eksplodirati, ali taj se gnjev ubrzo gasi. Ahileju je Patroklo poginuo i on bi ga u momentu htio osvetiti. Mržnja, pak, stalno tinja. Ali Ahilej ne mrzi. Čovjek koji Prijamu predaje Hektorovo tijelo kako bi ga ovaj dostojno pokopao ne može mrziti, poručuje mi veselo, zaključujući smijehom svaku svoju misao.

Lučiću već pomalo dosađujem svojim pitanjima, želi me se riješiti. Revno je, sitnim gutljajima ispio svoj bambus i sprema se na odlazak, ali čini grešku - govori mi kako nakon najavljene knjige eseja razmišlja o knjizi koja bi se imala ticati prije svega onih koje držimo iznad svega literatima, kao što su Ranka Marinkovića, Andersen, Kafka, Shakespeare… Budući da sam veliki obožavatelj Marinkovića, ponajboljeg hrvatskog pisca 20. stoljeća i autora kultnog „Kiklopa“, koji je u jednoj anketi Jutarnjeg lista proglašen najboljim hrvatskim romanom, insistiram da mi prije odlaska ispriča jednu anegdotu o ovom piscu sa Visa. Otok je to kojega dobro poznaje i često posjećuje, budući da mu je žena “Viška”.

- On je na Visu još i danas velika, ali kontroverzna figura, činjenica koju svi moraju nekako prihvatiti, ali nisu svi sretni da tako nešto, uprkos svega, ipak moraju uvažiti. Zamjerio im se u brojnim svojim novelama, u kojima je de facto na novi jezik prepjevao tolike viške „facende“, što bi bile naše „storije i baldorije“, a u tim su se facendama toliki mnogli prepoznati, ne uvijek u najljepšem svjetlu. Pa iako je mladost proveo u Visu, odlučio je – i to je bio njegov završni potez - da ga se pokopa s druge strane otoka, u Komiži. Vjerujem, posve svjestan rivaliteta Visa i Komiže – takav kampanilizam teško da ima para i u kampanilističkoj Istri. Ne treba se onda čuditi da danas na Visu ima tek jednu spomen ploču na kući u kojoj se rodio. „Barba Ranku“, između ostalog, piše na njoj. Šturi spomen ovom velikanu odaje dojam da mu Vis njegovu zadnju bravuru ipak nikada nije oprostio, poentirao je Lučić, zadovoljan što ga napokon ostavljam na miru.

Povezane vijesti

• HND i SNH traže hitne mjere za spas novinarstva
• HND za Svjetski dan slobode medija: Država mora pomoći novinarstvu
• Dodijeljena ''Velebitska degenija'' za najbolje novinarske radove o zaštiti okoliša