povjesničar
Ante Nazor: Stvarati dojam kako se bez HOS-a Hrvatska ne bi obranila nije primjereno
(Snimio Duško Jaramaz/Pixsell)
Gledajući strogo formalno, na početku postojanja Hrvatske obrambene snage (HOS) bile su paravojni sastavi Hrvatske stranke prava (HSP). Imale su svojeg glavnog zapovjednika, koji je ujedno bio čelnik HSP-a, i Ratni stožer s načelnikom.
Na temelju oskudnog arhivskoga gradiva o HOS-u može se pretpostaviti da su osnovane krajem lipnja 1991., te da su postrojbe HOS-a različite jačine postojale gotovo svugdje gdje je postojala i neka podružnica HSP-a, primjerice, u Bjelovaru, Bogdanovcima, Jastrebarskom, Koprivnici, Makarskoj, Novskoj, Ogulinu, Osijeku, Vinkovcima, Vukovaru, Zagrebu i Županji, rekao nam je povjesničar Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.
Oružane formacije
Kako kaže, najveća i najpoznatija postrojba HOS-a, s najmanje četiri satnije, bila je IX. srednjodalmatinska bojna HOS-a Rafael vitez Boban sa sjedištem u Splitu. Dio pripadnika HOS-a, a posebice tadašnje vodstvo HSP-a, u ideološkom smislu pozivao se na Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH) i nosio odore sa simbolima te države, zbog čega je HOS dobio mnogo veći prostor u medijima no što je značio na hrvatskom ratištu, dodaje, i to posebice u srbijanskim medijima čiji je cilj bio kompromitirati Republiku Hrvatsku i onemogućiti njeno međunarodno priznanje.
S obzirom na to da postojanje bilo kakve vojne formacije izvan sustava OSRH nije bilo politički i vojno prihvatljivo HOS se nastojalo ukinuti ili uklopiti u sastav ZNG-a i HV-a, što je 1992. realizirano, podsjeća.
– Međutim, premda su kao oružane formacije organizirane u okrilju HSP-a, tijekom najžešće agresije JNA i srpsko-crnogorskih snaga na Republiku Hrvatsku od ljeta 1991. postrojbe HOS-a sudjelovale su u njenoj obrani tako što su na terenu djelovale u sustavu zapovijedanja lokalnih zapovjedništava OSRH, koje ih je raspoređivalo sukladno potrebama obrane i logistički pokrivalo.
Znači, "de facto", pripadnice i pripadnici HOS-a dali su svoj doprinos obrani Hrvatske 1991. boreći se na gotovo svim bojištima u Hrvatskoj. Između ostaloga, 1991. sudjelovali su u blokadama vojarni, te u obrani Mejaškog sela u Karlovačkoj županiji, zapadne Slavonije, Vukovara, Bogdanovaca, Nijemaca, Vinkovaca, Gospića i Dubrovnika.
Nakon što su 1992. postrojbe HOS-a bile integrirane u postrojbe HV-a, pripadnici HOS-a sudjelovali su u borbama na Južnom bojištu, potom u Škabrnji početkom 1993. i u operaciji "Zima '94" krajem 1994. godine.
Dio njih zadržao je ambleme HOS-a sve do kraja rata. Sve to znao je i predsjednik Tuđman, koji je crne odore, odnosno znakovlje i pozdrav HOS-a, kao i pozivanje na NDH, opravdano smatrao neprihvatljivim i štetnim za budućnost RH, no razumio je ratne okolnosti u kojima se tada nalazila Hrvatska, ističe Nazor.
Kaže da izvori, primjerice transkripti s početka 1994., a potom i uvođenje "kune" kao službene valute, usprkos žestokom protivljenju dijela hrvatskoga društva, istog onog koji danas traži zabranu uporabe amblema HOS-a, pokazuju da je predsjednik Tuđman bio svjestan dubokih ideoloških podjela u hrvatskom društvu nakon tragičnih razdoblja Drugog svjetskog rata i totalitarnog komunističkog režima te je tražio način na koji bi zadovoljio i žrtve komunističkog režima, čiji su potomci dali značajan doprinos obrani Hrvatske u Domovinskom ratu.
Udruga bojovnika
Uz to, treba naglasiti da je Udruga bojovnika hrvatskih obrambenih snaga (UB HOS) legalna, registrirana je 3. travnja 2001., s grbom u kojem piše "Za dom spremni" i koje počinje prvim bijelim poljem, rekao nam je. Također, dodaje da se u Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i njihovih obitelji od 1. siječnja 2005. HOS navodi kao sastavni dio OSRH, a prijem Udruge HOS-a "u punopravno članstvo Svjetske veteranske federacije" dopisom od 29. studenoga 2005. podržao je i Savez antifašističkih boraca i antifašista RH.
S obzirom na to da niti jedna hrvatska vlast neće zabraniti amblem hrvatske postrojbe iz Domovinskog rata, sadašnje inzistiranje nekih da se amblem HOS-a zabrani može se protumačiti i kao pokušaj destabilizacije hrvatske države, smatra Nazor.
– Prilikom donošenja zaključaka ne bi se smjelo ignorirati širi kontekst pojedinih događaja i procesa, niti se pozivati na pojedine odluke bez provjere njihove stvarne provedbe. Sukladno tome, hrvatske zakone treba prilagoditi činjenici da su pripadnici HOS-a, noseći amblem koji je, takav kakav je, postao legalan, zajedno s ostalim hrvatskim braniteljima branili i oslobađali Hrvatsku.
Stoga amblem HOS-a treba prihvatiti u kontekstu Domovinskog rata, na isti način kao što je i kuna bila prihvaćena kao službena valuta demokratski orijentirane i ustrojene Republike Hrvatske, premda je imala isti naziv kao i za vrijeme NDH.
Naravno, u postrojbama HOS-a nisu bili samo članovi HSP-a, niti je to bio uvjet za pristupanje, niti su u HOS-u svi bili etnički Hrvati, među ostalima bilo je i Srba. Primarni motiv pristupanja HOS-u najvećem dijelu njegovih pripadnica i pripadnika bila je obrana Hrvatske.
U odnosu na ukupan broj hrvatskih branitelja, njih u RH nije bilo mnogo, sveukupno vjerojatno ne bi popunili jednu brigadu, no bili su hrabri sudionici teških borbi kada većina onih koji danas moraliziraju oko amblema HOS-a i traže njegovu zabranu nije imala ni hrabrosti ni osjećaja ni motiva boriti se za Hrvatsku.
Tu činjenicu treba poštovati, naglašava, dodajući da je prema nekim poslijeratnim izvorima, kroz postrojbe HOS-a u Hrvatskoj tijekom 1991. prošlo oko 3.100 ljudi, ali točno brojno stanje po pojedinim mjesecima nije poznato.
Nazor kaže da HOS, dakle, nije bio presudan za obranu i pobjedu Hrvatske u Domovinskom ratu, kao što su to bile gardijske brigade HV-a i specijalne jedinice MORH-a i policije, pa stoga preuveličavati njegovu ulogu u Domovinskom ratu u odnosu na spomenute postrojbe i stvarati dojam kako se bez HOS-a Hrvatska ne bi obranila nije primjereno.
Niti je primjereno na javnim okupljanjima posvećenim događajima iz Domovinskoga rata isticati samo simbole HOS-a, a ignorirati simbole spomenutih postrojbi. Također, kad je riječ o simbolima i zastavama, može li hrvatskom narodu biti svetija neka druga zastava od one koju su hrvatski vojnici podignuli 5. kolovoza 1995. na kninskoj tvrđavi tijekom oslobodilačke operacije "Oluja"?! To je zastava pobjede, slobode i demokracije, ističe.
Sporan pozdrav
– Najveće prijepore u raspravama o sudjelovanju HOS-a u Domovinskom ratu izaziva pozdrav Za dom spremni (ZDS) u njegovu amblemu. Činjenica je da on izvorno predstavlja izraz otpora velikosrpskoj ideologiji i hegemoniji, i u tom je kontekstu, kao izraz spremnosti na obranu doma i domovine korišten u Domovinskom ratu kad se Hrvatska branila od velikosrpske agresije. Baš kao što se danas, u kontekstu brutalne ruske agresije na Ukrajinu, u parlamentima demokratskih država u svijetu koristi pozdrav "Slava Ukrajini".
Samim time on ne može biti jednoznačan, odnosno isključivo sporan, iako je kompromitiran Rasnim zakonima, logorima i zločinima ustaškoga režima, kao što jednoznačan nije ni pozdrav "Smrt fašizmu – sloboda narodu", ni simbol crvena zvijezda petokraka, pod kojima je ubijeno na desetke tisuća nevinih Hrvata za vrijeme i neposredno nakon Drugog svjetskog rata i pod kojim je početkom 1990-ih Hrvatska razarana, a njezino stanovništvo ubijano.
Stoga je licemjerno i bezobrazno u Hrvatskoj tražiti zabranu jednog, a tolerirati uporabu drugog simbola ili pozdrava totalitarnih režima, te tvrditi da simbol pod kojim je ubijeno na desetke tisuća Hrvata i razorena Hrvatska nije sporan, naglasio je Nazor.
Kaže da jednako tako, prema demokratskim i civilizacijskim standardima nije primjereno veličati režime koji su uz te pozdrave i simbole ubijali ljude zbog njihove različite rasne, vjerske, ideološke ili klasne pripadnosti, niti je primjereno veličati vođe totalitarnih režima, čak i ako su u svom mandatu učinili i neke pozitivne stvari.
Zapravo je žalosno da, nakon što je demokratska Europa posebnom Rezolucijom upozorila da zločine fašizma, nacizma i komunizma treba bezrezervno osuditi, o tome u Hrvatskoj još ne postoji konsenzus, smatra.
– Hrvatsko društvo ne može biti demokratsko i stabilno ako se gradi na ruševinama ideologija iz Drugog svjetskog rata koje su podijelile hrvatski narod i hrvatske državljane. Da to nije ni politički mudro ni civilizacijski prihvatljivo znali su i javno osudili i blaženi kardinal Alojzije Stepinac i prvi predsjednik RH Franjo Tuđman, zaključuje Nazor.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
