Nakon četrnaest mirnih godina ove godine ponovo se "probudila" inflacija koja sve više raste. O tome što to znači, koje će biti posljedice, kako je došlo do inflacije, je li se mogla izbjeći i kada bi se mogli nadati smirivanju svoja razmišljanja iznio nam je prof. dr. sc. Marinko Škare, redoviti profesor u trajnom zvanju pri Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, Fakultetu ekonomije i turizma "Dr. Mijo Mirković".

- Kako komentirate ovu podivljalu inflaciju?

- Vrlo jednostavno, tijekom prezentacije na znanstvenoj konferenciji u Poljskoj 2018. i u Milanu 2019. iznio sam podatke i prognoze o tome da se tijekom 2022./'23. može očekivati povratak inflacije i nova kriza. Naravno, nisam znao da će se dogoditi pandemija i rat u Ukrajini koji su bili okidači za inflaciju, ali i bez tih događanja najavio sam povratak inflacije. Financijska su se tržišta otela kontroli, monetarna politika i institucije u potpunosti podredile kretanjima na financijskim tržištima i špekulantima, otkupu vlastitog duga radi stabilizacije financijskog tržišta nauštrb ekonomskih fundamenata i realnog sektora i posljedično je došlo do povratka inflacije.

- Je li se inflacija mogla izbjeći?

- Uslijed pandemije i rata u Ukrajini nije se mogla u potpunosti izbjeći, ali su se posljedice mogle definitivno ublažiti. Financijska kriza iz 2008. pokazala je da je car gol, razotkrila sve promašaje monetarnih politika diljem svijeta od 1990. godine do danas. Iza svake ekonomske krize stoji uvijek samo jedan čimbenik, a to je ljudska pohlepa, u kojem god ona obliku dolazila - ratno profiterstvo, pandemijsko, dužničko, bankarsko-financijsko, monopolističko, imperijalističko, vi izaberite. Što je pohlepa veća i izvan kontrole, to su ekonomske krize jače, dublje i u konačnici završavaju tragičnije - siromaštvo, glad, ratovi. Takve se stvari ponavljaju tisućama godinama u svim društveno-ekonomskim sustavima što pokazuje da se nismo previše promijenili u posljednjih 5000 godina. Evo plastičnog primjera, od izglasavanja Glass-Steagall zakona (lipanj 1933.) u SAD-u koji je odvojio investicijske od depozitnih institucija, od 1933. do ožujka 1980. (kada je počela deregulacija banaka) u SAD-u ste imali najnižu nejednakost i od 1943. do 1972. niste imali NITI JEDNU banku koja je bankrotirala u SAD-u u tome razdoblju. Zašto? Hoćete investirati, špekulirati kroz svoju banku? Može, ali samo vlastitim kapitalom vlasnika banke (vlastitom imovinom), a ne depozitima građana (tuđim novcem). Deregulacijom 1980. to je ukinuto uz kulminaciju nejednakosti u 2008., bankrotu banaka i krizom 2009.

- Koji su stvarni uzroci inflacije?

- Ljudska pohlepa i divljanje financijskih tržišta (deregulacija i financijski ciklusi). Još dva podatka, kamate su danas na najnižim razinama u povijesti u posljednjih 5000 godina. U razdoblju od 2000. do 2010. svijet je proizveo 23 posto ukupne svjetske proizvodnje ostvarene u razdoblju od 2 tisuće godina prije toga. Znači, u deset godina svijet je proizveo gotovo četvrtinu onoga što je proizveo u posljednjih 20 stoljeća. Kada sagledate trenutak, sve je jasno, zar nam zaista treba toliko stvari? Nije li to konzumerizam na iracionalnoj razini? Sve je to praćeno agresivnom deregulacijom banaka, divljanjem špekulacija na financijskom tržištu, kvantitativnim otpuštanjem (tiskanjem novaca, otkupom vlastitog duga - države i poduzeća iz bilance centralnih banaka) što je dovelo do jačanja financijskih ciklusa i jačanja inflacije uz potpuno odvajanje od realnog sektora i ekonomskih fundamenata (ekonomskih zakona), bogaćenjem pojedinaca i rastom dohotka top 1 posto najbogatijih u svijetu. Ova inflacija i predstojeća kriza ogolit će sve ekonomske devijantnosti i ponašanja u posljednjih 30 godina. Najviše će stradati one ekonomije koje su gazile ekonomske zakone (ljudske i tržišne) i sve pometale pod tepih. To će biti strukturna inflacija koja će svijet jako pogoditi, ali ne bi trebalo doći do nekog ekonomskog armagedona. Nadam se da će 2022./'23. biti mini ekonomski armagedon. Ekonomski armagedon očekujem 2033. temeljem onih istih podataka koje sam gore naveo ako nosioci ekonomskih politika i političke elite ne promjene svoje ponašanje.

Škare: Nije trebalo ići s uvođenjem Eura sada

- Je li se moglo ranije intervenirati da ne dođe do ovako velikog rasta?

- Naravno da se moglo, imali ste nekolicinu znanstvenih radova i prezentacija koje su na to ukazivale (primjerice Steve Keen). Od bazičnih ekonomskih fundamenata i monetarnih zakona koji su ukazivali na to da je ciljana inflacija preniska i da bi kamatne stope trebale rasti kako bi se spriječila galopirajuća inflacija i posljedično kriza. Međutim, kao što je situacija i kod nas, ugledni ekonomski analitičari (neki i nagrađivani) na spomen inflacije i krize ismijavali su preko medija sve one koji bi se drznuli izgovoriti riječ inflacija ili kriza i proglašavali ih katastrofičarima. Danas, ti isti ugledni ekonomski analitičari u nas i u svijetu su ti koji komentiraju inflaciju, opetovano umanjuju opasnost od inflacije i predlažu rješenja kako bi se ona trebala riješiti. Oni isti koji su govorili da do inflacije nikad neće doći i ako dođe da će se ona riješiti u mjesec dana. Dakle, ništa se nije promijenilo i njih se, na žalost, sluša. Takvi "mainstrem" i "economic hitmen" dominiraju medijskim prostorom i mainstream ekonomskim tijekovima, a za njihove motive trebalo bi njih pitati.

- Što se moglo napraviti?

- Postoje automatske procedure i pravila u borbi protiv inflacije. Naravno da se dio inflatorne spirale pokrenut pandemijom, pucanjem lanaca opskrbe i ratom u Ukrajini nije mogao očekivati. Međutim, do pucanja lanaca opskrbe (manjeg) je došlo i kada se brod zaglavio u Sueskom kanalu gdje je svjetska trgovina na dan gubila 10 milijardi dolara. Ne treba imati doktorat iz ekonomije da bi se predvidjelo što će se dogoditi uslijed pandemije ili početkom rata u Ukrajini. Trebalo se smanjiti kvantitativno otpuštanje (tiskanje novca) postupno, to bi dovelo do narušavanja ekonomskih fundamenata u realnom sektoru (rast nezaposlenosti, usporavanje outputa), ali bi danas imali prostora za borbu protiv inflacije. Kako se to nije napravilo na vrijeme, danas se nalazimo pred teškim izborom: odustati od obuzdavanja inflacije i nadati se da će oluja proći ili ići šok terapijama poput onih koje su bile kod nas 1993. godine, a to je prekinuti tijekove novca (kraj štampanja novca i ograničavanjem potrošnje te prekid kolanja novca koji imamo danas). To bi, međutim, imalo nesagledive posljedice po realni sektor i životni standard građana.

- Što sada možemo napraviti? Postoji li mogućnost da si nekako olakšamo cjelokupnu situaciju (tu mislim na razini društva, ali i na razini pojedinca)?

- Nemamo puno prostora za akciju, pojedinci ne mogu puno napraviti osim toga da se spreme za crne dane i svoju potrošnju prilagode tijekovima svojih financijskih prihoda (svojim plaćama i drugim prihodima ako ih imaju), odgoditi sve neproduktivne investicije ili odluke na razini obitelji (trošiti samo na zadovoljenje stvarno nužnih potreba i odgoditi luksuznu potrošnju za bolja vremena, investirati samo u ono što će im u budućnosti generirati neke nove, veće prihode, a sve ostalo, od zamišljenih ljetovanja na mondene destinacije ili boljeg automobila odgoditi za neko vrijeme). Na razini društva kako sam rekao, opcija je nadati se da će inflacijska oluja proći i ne činiti ništa ili ići agresivnom borbom protiv inflacije koja će realni sektor i tržišta dovesti pred mogući kolaps (stagflaciju). To znači da bi FED i ECB trebali prestati otkupljivati dugove, prestati štampati novac, podignuti kamatne stope što će dovesti do rasta nezaposlenosti, pada životnog standarda, gotovo sigurne stagflacije i strah od ponavljanja scenarija iz 1970-ih.

Na Wall Streetu su cijene dionica oštro pale, jer središnje banke povećavaju kamate da bi suzbile inflaciju

- Što će biti s našom štednjom, bila ona u čarapi, banci, fondovima...? Isplati li se uopće štedjeti u ovakvim vremenima?

- Štednja, ako postoji, u ovom slučaju ima isključivo ulogu zaštite našeg životnog standarda. Štednja nam u ovim uvjetima ne može osigurati neki dobitak ili profit već samo zaštititi nas od pada životnog standarda koji će se, prema izračunima, ovisno o prihodima obitelji, kretati između 30 i 50 posto što je veliki udarac za sve nas i naše obitelji. Štednja se ne isplati, nego ona postaje nužnost ako želimo zaštititi naš životni standard u slučaju da država i središnje banke ne učine ništa ili država ne indeksira plaće i mirovine na način da prate stvarnu inflaciju i pad kupovne moći.

- Kakvu ulogu imaju središnje banke?

- Najveću. Međutim, vraćamo se na početak priče. Središnje banke su glavni krivci koji su doveli do sadašnje situacije pa se postavlja pitanje kako vjerovati onima koji su krivi za današnju situaciju da će moći, htjeti i znati riješiti ovaj problem. Zna se da su poluge moći u borbi protiv inflacije u monetarnoj sferi, dakle, središnjim bankama. Da bi središnje banke bile u stanju boriti se protiv inflacije trebale bi za 360 stupnjeva promijeniti svoju modus operandi, a siguran sam da to nisu spremne ni željne učiniti. Središnje banke trebaju odlučiti, da li prepustiti građane na vjetrometini i da sav teret inflacije padne na nas i poduzetnike ili teret podijeliti s najbogatijima i financijskim sektorom te špekulantima. Potez je na njima i nosiocima ekonomskih politika te političkim elitama. Mi građani ne možemo puno učiniti po tom pitanju.

- Koliko će sve to trajati, kada se možemo nadati olakšanju?

- Ako su moji izračuni točni, nadam se ekonomskom mini-armagedonu (stagflaciji koja će trajati jednu do dvije godina) i koji bi se trebao postupno smirivati od proljeća 2023. pa sve do kraja iduće godine. Tijekom 2024. inflacija bi se trebala nakon stabilizacije energetskih šokova i uspostavljanjem lanaca opskrbe stabilizirati i polako ići prema umjerenim stopama ispod 5 posto. Ukoliko dođe do eskalacije u Ukrajini ili novog pandemijskog udara, slijedi nam pravi ekonomski armagedon koji radije ne želim komentirati. Prema mojim izračunima, vjerojatnost da se takav ekonomski armagedon (najcrnji scenarij) ostvari je između 15 i 20 posto i da nam pravi ekonomski armagedon slijedi 2033. godine (ako se ponašanje banaka i političkih elita ne promjeni) a dotad imamo dovoljno vremena pripremiti se, ako ne da ga izbjegnemo, ali barem da ga maksimalno ublažimo.

- Koliko će nam pomoći ili odmoći članstvo u EU, odnosno koliko će nam pomoći ili odmoći uvođenje Eura?

- Odmoći će nam na način da ćemo potencijalno imati najgori udar inflacije u odnosu na druge zemlje EU. Članice Eurozone proći će lošije od onih koji nisu u ovom udaru inflacije i krize. Nije trebalo ići s uvođenjem Eura sada, to je neizvjesnost i rizik i posljedice takve politike dugo ćemo osjećati. Kao što je bilo s krizom 2008., postoji velika vjerojatnost (na razini 80 posto) da će Hrvatska zbog promašenih ekonomskih politika u posljednjih 30 godina i forsiranja ulaska u Eurozonu baš sada, potencijalno najgore proći od zemalja članica EU. Sada će doći na vidjelo sve posljedice zimmer frei ekonomskog modela rasta i svega nakaradnog što se u ekonomskim politikama radilo. Posljedično će upravo o kretanjima u turizmu kod nas ove i druge godine najviše ovisiti moguće posljedice inflacije i krize u konačnici.

Povezane vijesti

• Trebaju opstati općine koje znaju oploditi novac
• Dr. sc. MARINKO ŠKARE: Nekretninski biznis opet bi se mogao urušiti kao kuća od karata
• DOK SVE PROPADA, ONI USRED KORONAKRIZE RADE BOLJE NEGO IKAD. Posjetili smo tvrtku u Puli koja ne stigne proizvesti koliko se traži!