Vlada u Varšavi je potaknula skok bruto plaće Poljaka za 20 posto u dvije godine. Prosječna neto plaća u Poljskoj sada iznosi oko 870 eura. Valja podsjetiti da poljske obitelji već više od tri godine dobivaju od vlade oko 115 eura mjesečno po svakom djetetu nakon prvorođenog, sve do njegove punoljetnosti, što pridonosi boljem životnom standardu i natalitetu

Hrvatski građani žive u neznanju o dramatičnim promjenama u zemljama koje ih okružuju. Našoj javnosti, primjerice, poznato je da je Hrvatska gospodarski zaostala za svim srednjoeuropskih državama, osim Bugarske. Nije joj, međutim, poznato da plaće u tim državama, koje su nam prije tri desetljeća gledale u leđa – u posljednjim dvjema godinama rastu nezapamćenom brzinom, dva-tri puta većom od onih u Hrvatskoj.

Plaće u Hrvatskoj trenutačno iznose 6.400 kuna, odnosno oko 860 eura. Po tome se naša zemlja nalazi negdje u sredini među 11 novih članica EU-a, u kojima se zaposleni masovno osjećaju potplaćenima. Međutim, ako se nastavi sadašnji trend, sve srednjoeuropske zemlje za koju godinu prestići će Hrvatsku i po plaćama, i po životnom standardu.

Masovno iseljavanje

Za usporedbu, plaće su prošle godine povećane 2,6 posto u razvijenim zemljama zapadne Europe, zbog skorih izbora za Europski parlament i straha vladajućih krugova od širenja tzv. populističkih pokreta. U Hrvatskoj, u prošlih pet godina, plaće nominalno rastu po stopi od oko 4 posto. Međutim, u Mađarskoj, Poljskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj plaće napreduju po stopama od 8 do 15 posto godišnje, prema podacima njihovih nacionalnih statističkih službi i prema izvješćima agencija.

Jedan od povoda za nagli rast plaća jest to što spomenute zemlje srednje i jugoistočne Europe imaju visoke stope gospodarskog rasta, od četiri do pet posto godišnje, dvostruko veće od Hrvatske. Međutim, pravi razlog za bolje nagrađivanje zaposlenih u tome je što Poljska, Mađarska, Češka ili Rumunjska žele zadržati ljude u domovini, omogućujući im viši standard. Zbog masovnog iseljavanja proteklih godina te su države danas ostale bez dovoljno radnika, pa je broj nezaposlenih u njima pao na samo tri do četiri posto.

Najdrastičniji je primjer Rumunjska u kojoj je zavladalo svojevrsno izvanredno stanje. Bruto plaće u toj zemlji već dvije godine rastu po stopi većoj od 15 posto, ponajprije u javnom sektoru. Vlada u Bukureštu želi spriječiti raspad zdravstvenog sustava i javnih službi, zbog bijega stručnjaka i kvalificiranih ljudi u razvijene zemlje.

Prosječna neto plaća u Rumunjskoj početkom ove godine popela se na oko 620 eura, što je oko 50 posto više nego prije dvije godine. Samo prošle godine plaće medicinskog osoblja, nastavnika i profesora skočile su oko 30 posto, prema Romania Insideru. Budući da se osjetio i manjak građevinskih radnika, njihove su plaće početkom ove godine skočile za 40 posto, zahvaljujući osjetnom povećanju minimalne plaće. Bruto plaće građevinskih radnika istodobno su porasle samo 13 posto, jer se vlada odrekla dijela poreza.

Po djetetu 115 eura

Međutim, plaće zaposlenih u rumunjskom javnom zdravstvu od ožujka su se povećale za dodatnih 70 (sedamdeset) posto. Medicinska sestra ima plaću od najmanje 556 eura, a ona s višom stručnom spremom najmanje 645 eura, ne računajući obilne bonuse. Liječnici opće prakse primaju najmanje 1.960 eura. Zbog prekovremenih sati i rada u hitnoj službi liječnici mogu mjesečno zaraditi i dvostruko više, tvrdi Romania Insider. Najbolje plaćeni zdravstveni djelatnici primaju više od 4.000 eura mjesečno.

To golemo povećanje primanja liječnika u Rumunjskoj, koji sada mjesečno dobivaju više od kolega u Hrvatskoj, bilo je isprva planirano do 2022. godine, korak po korak. Ali vlada u Bukureštu odlučila je ubrzati stvari, jer je toj zemlji, očito, dogorilo do nokata.

Sličan razvoj događaja zahvatio je ostale srednjoeuropske zemlje, iako stanje u njima tako dramatično kao u Rumunjskoj. Bruto plaće u Mađarskoj u prošlim su dvjema godinama rasle po stopama od 12 posto, a početkom ove godine nastavljaju napredovati tempom od 10 posto, prema državnoj statistici. Tome treba dodati da je svaka žena mlađa od 40 godina, s najmanje tri godine radnog staža, dobila pravo na državni kredit od 32.000 eura za podizanje djece, kojeg neće vraćati ako njezina obitelj bude imala prinove. U Češkoj bruto plaće već dvije godine rastu po stopi od oko 8 posto, a u Poljskoj od 7 posto.

Vlada u Varšavi je potaknula skok bruto plaće Poljaka za 20 posto u dvije godine. Prosječna neto plaća u Poljskoj sada iznosi oko 870 eura. Valja podsjetiti da poljske obitelji već više od tri godine dobivaju od vlade oko 115 eura mjesečno po svakom djetetu nakon prvorođenog, sve do njegove punoljetnosti, što pridonosi boljem životnom standardu i natalitetu.

Valja upozoriti da podatke o plaćama u različitim zemljama, koje ovdje objavljujemo, treba uzeti informativno. Najveći dio podataka o visini plaća odnosi se početak ove godine, ali neki potječu iz prošle godine. Precizna slika za cijelu Europsku uniju teško se može dobiti zato što su Europska komisija i njezina statistička služba Eurostat potpuno nezainteresirani za neto plaće. Ne zanima ih ono što stotine milijuna zaposlenih svakog mjeseca prima od poslodavaca, ono što je presudno za njihovu egzistenciju.

Radnik je trošak

Eurostat objavljuje uglavnom podatke o bruto plaćama, odnosno o troškovima rada po satu ili mjesečno. Tko god želi dobiti podatke o neto plaćama, mora pretraživati nacionalne statističke zavode ili Wikipediju, ali ni tu uspjeh nije uvijek zajamčen. Mnogi nacionalni zavodi također su prestali objavljivati podatke o neto plaćama, kao da je to najmanje važna stvar na svijetu. Hrvatski Državni zavod za statistiku, na sreću, i dalje ih objavljuje.

To slikovito pokazuje da europske i mnoge nacionalne institucije tretiraju radnika isključivo kao trošak za poslodavca i za ekonomski sustav. Mnogi kritiziraju Europsku komisiju i ostale institucije tvrdeći da su se udaljile od građana i da služe ponajprije međunarodnim korporacijama i bankama. Nezainteresiranost tih institucija za neto plaće potvrđuje opravdanost tih optužbi.

Današnje starije generacije na Zapadu i u našoj zemlji bile su odgajane i školovane u vjeri da u ekonomskom sustavu treba postati socijalno partnerstvo između poslodavaca i zaposlenih. Zahvaljujući tom partnerstvu, u kojem su sindikati imali važnu ulogu, kapitalizam na Zapadu doživio je poslije Drugoga svjetskog rata preporod i »zlatno doba« u višestoljetnoj povijesti. Gospodarstvo je raslo po najvišim stopama, a usporedo s njim rasli su profiti poslodavaca i plaće zaposlenih, što je stvorilo države blagostanja.

Njemačko stezanje remena

Međutim, u posljednja tri desetljeća stvari su krenule naopako. Otkako je svijet globaliziran i otkako je kapital dobio gotovo neograničenu slobodu kretanja preko granica, države su se počele natjecati u tome koja će poslodavcima, odnosno investitorima, što više smanjiti poreze kako bi mogli povećati profite. Istodobno, države se natječu u tome koja će investitorima ponuditi što jeftinije radnike.

Zbog toga je udio plaća u bruto domaćem proizvodu (BDP) razvijenih država Zapada od 1970. do danas smanjen s oko 70 na oko 45 posto, dok je dio koji preostaje poslodavcima povećan, prema istraživanjima europskih sindikalnih organizacija. U srednjoeuropskim zemljama udio plaća pao je još više, na prosječnih 35 posto BDP-a, što potvrđuje da su njihovi radnici zaista potplaćeni. Ta preraspodjela gospodarskog kolača na štetu radnika dovela je do rastućih socijalnih nejednakosti, tzv. populizma i do zaključka kako gospodarski sustav služi interesima kapitala i manjine, a većinu ljudi ostavlja na cjedilu.

Taj je negativni trend najočitiji u Njemačkoj, u kojoj su prosječne plaće nakon uvođenja eura smanjene nominalno i realno. Tek 2011. godine prosječna njemačka plaća dosegnula je visinu iz 1999. godine. Budući da se radi o najvećem europskom gospodarstvu, jasno je da su zbog kretanja u Njemačkoj svi ostali u Europi prisiljeni ljudima pritezati plaće, kako ne bi »izgubili konkurentnost«. Najveći dobitnik takvog »štedljivog« sustava na kraju je upravo Njemačka, koja svoj demografski manjak pokriva uvozom stanovništva iz ostatka Europe.

Dok se povećanje profita smatra uspjehom, povećanje plaća zaposlenih najčešće se tretira kao grijeh. I danas brojne europske institucije, zajedno s vladajućim ekonomistima, predbacuju srednjoeuropskim zemljama da će zbog skoka plaća izgubiti konkurentnost. Europska komisija, štoviše, nedavno je upozorila Rumunjsku da će zbog široke ruke prema zaposlenima povećati proračunski deficit i javni dug. To je zasigurno točna procjena. Međutim, očito je da štednji na radnicima i stezanju njihova remena polako dolazi kraj. Zemlje poput Rumunjske, po svemu sudeći, odlučile su da im prioritet nije stanje u državnim financijama, nego spašavanje vlastitih ljudi, gospodarstva i javnih službi.

Prosječne plaće starih članica EU-a

Danska 3.270

Njemačka 2.360

Britanija 2.350

Francuska 2.225

Nizozemska 2.152

Italija 1.878

Austrija 1.848

Španjolska 1.789

Portugal 925

Grčka 890

Prosječne plaće na istoku EU-a

Estonija 1.193

Slovenija 1.115

Češka 1.003

Slovačka 877

Poljska 873

Hrvatska 855

Letonija 794

Litva 751

Mađarska 742

Rumunjska 618

Bugarska 478

Prosječne plaće u ostatku Europe

Švicarska 4.502

Crna Gora 512

Rusija 495

Srbija 462

BiH 460

Kosovo 374

Albanija 393

Turska 363

Ukrajina 269

Moldavija 242

Povezane vijesti

• Hrvatska pri vrhu u EU po rastu plaća
• POČELA BORBA ZA VEĆE PLAĆE: Sindikati javnog sektora, pod prijetnjom štrajka u rujnu, traže povišicu
• Zbog odlaska radnika plaće u Hrvatskoj porasle 10, a u Rumunjskoj čak 54 posto