RAZGOVOR
MATEJ MEŠTROVIĆ, poznati hrvatski pijanist i skladatelj: Nisam zadrti klasičar koji će reći "isključivo klasika i ništa drugo". Baš obrnuto
U Puli je krajem ljeta opet gostovao i to na Classical Music Festivalu gdje je njegov nastup bio prvobitno zakazan zadnju večer u sklopu glazbenog maratona na Forumu. Ipak, zbog jednog otkazivanja pojavio se prvo u prostoru bivšeg autobusnog kolodvora, gdje je nastupio s kolegicom pijanisticom Kristinom Bilopavlović. Na koncert je uletio kao zamjena jer najavljeni izvođači nisu mogli doći, no to ga nije previše izbacilo iz takta. Štoviše, sudeći prema reakcijama publike, izgleda da mu je prilično dobro sjelo
Classical Music Festival, glazbeni maraton Mateja Meštrovića
Pijanist i skladatelj Matej Meštrović jedna je od osoba koja se svojim stilom, ali i svojom pojavnošću lako izdvaja na klasičnoj glazbenoj sceni, možda baš zato što često namjerno izlazi iz okvira glazbene klasike.
Kada zamjena da gol
U Puli je krajem ljeta opet gostovao i to na Classical Music Festivalu gdje je njegov nastup bio prvobitno zakazan zadnju večer u sklopu glazbenog maratona na Forumu. Ipak, zbog jednog otkazivanja pojavio se prvo u prostoru bivšeg autobusnog kolodvora, gdje je nastupio s kolegicom pijanisticom Kristinom Bilopavlović. Na koncert je uletio kao zamjena jer najavljeni izvođači nisu mogli doći, no to ga nije previše izbacilo iz takta. Štoviše, sudeći prema reakcijama publike, izgleda da mu je prilično dobro sjelo.
- To prvo podrazumijeva da moraš imati nešto u uhu, pod prstima, u programu, a s druge strane, nogometnim rječnikom rečeno, nema ništa slađe nego kada uleti zamjena i da gol u prvoj minuti. Tako sam se osjećao s Kristinom čim smo započeli koncert u nesvakidašnjem prostoru i zapravo nakon prve kompozicije vidjevši kako publika reagira znao sam kamo to vodi, a vodilo je zaista pravom ludilo, što bi se reklo. Moram biti iskren i reći da takvu atmosferu dugo nisam doživio, a iza sebe imam 40 godina umjetničke karijere.
- Ima ljudi koji najbolje funkcioniraju pod presingom. Kako je kod vas?
- Obožavam presing, ne mogu bez njega. Volim nabijeni tempo. Radoholičar sam pa sjedim, vježbam i komponiram desetak sati dnevno i jako volim nabijeni raspored, puno obaveza i kadgod mogu ja ih sam sebi "slažem". Puno više volim rokove nego kada nešto otvoreno visi u zraku.
- Gledajući jedan vaš nastup stekao sam dojam da ste i zabavljač, pa kako to da s jedne strane volite se držati rokova, a s druge strane na bini ste prilično opušteni?
- Ovo vaše pitanje stavit ću u usporedbu s vizualnim identitetom Classical music festivala u Puli koji je apsolutno senzacionalan i koji je na tragu ovoga kako i ja razmišljam o glazbi. Glazba nije samo sjedi i sviraj, glazba mora imati svoj identitet. Ti kao glazbenik moraš imati svoj identitet, ne samo u smislu glazbenog identiteta i onoga što i kako sviraš, nego i kako se odijevaš, kako se ponašaš i kako se publika uz tebe osjeća. To je jedna od najvažnijih komponenti gdje uvijek pokušavam publiku na određeni način zabaviti jer ovisno koju glazbu se svira glazba uvijek može biti malo opuštenija ili malo ukočenija, pogotovo u klasici i pogotovo u ovome što ja radim. S druge strane malo balansiram, ali uvijek dam publici jedan odušak gdje želim da se osjećaju ugodno, da se osjećaju kao da su kod kuće, da ne budu napeti, da slušaju glazbu opušteno, da reagiraju pljeskom i to ako treba u sred kompozicije. Neka izvade mobitele i neka fotografiraju i to kadgod mogu, što prije svakog koncerta kažem publici.
Kineska rapsodija
- Je li bilo i negativnih reakcija na takav vaš način, da se netko uvrijedio što niste dovoljno ozbiljni?
- Baš obrnuto. Reći ću vam podatak koji možda nije jedinstven, ali je vrlo aktualan i apsolutno izuzetak u klasičnom svijetu. Maestro Jonathan Griffith, dirigent iz New Yorka koji me svojedobno pozvao u Carnegie Hall, prije toga je dirigirao Zagrebačkom filharmonijom u velikoj dvorani Lisinski gdje smo praizveli moju kompoziciju "Kineska rapsodija" za klavir, četiri kineska instrumentalista i Zagrebačku filharmoniju. Po završetku koncerta nitko nije znao da sam izvukao mobitel na selfie štapu i s dirigentom, orkestrom i solistima na pozornici napravio selfieje. Čovjek se oduševio, otišao je u New York i uspio dobiti od Carnegie Halla da tamo, u svjetskom hramu glazbe, na pozornici nakon praizvedbe moje "Dunavske rapsodije" s američkim orkestrom, u američkom ciklusu, u rasprodanoj dvorani, napravim selfie. To je strahovito veliki izuzetak dobiti dopuštenje za tako nešto u Carnegie Hallu… Nemam riječi koje bih upotrijebio za to. Prema tome, ako je pozitivno i ako je dobra energija onda će je, vjerujem, svi prepoznati. S druge strane, znamo da što si uspješniji to imaš više protivnika ili kritičara, ali to ide sa svakim, načelno ću reći javnim, poslom. Prema tome, nikada se ne obazirem na zlonamjerne kritike. Na dobronamjerne uvijek, saslušam ih i ako treba nešto ću promijeniti.
- Ponekada se čini da nisu glazbenici toliko uštogljeni koliko je publika previše zahtjevna, ukočena, preozbiljna?
- S četiri godine sam krenuo svirati klavir, majka je bila pijanistica, bio sam u njezinom trbuhu kada je svirala Mozarta s orkestrom. Debelo sam odrastao u klasičnom svijetu i moram nažalost reći da veliki dio publike na klasičnim koncertima ne zna kako se mora ponašati na, uvjetno rečeno, klasičnim pravilima. Često se može primijetiti da ljudi promatraju jedni druge kada ide pljesak, plješće li se između stavaka ili ne. Pritom ne govorim ništa loše nego govorim da klasika ima neka svoja pravila ponašanja na koncertima koja pokušavam svjesno kršiti upravo zato da publici dam trenutak opuštenosti i nekakve slobode gdje nije ona strašna polutišina u kojoj se ljudi boje iskašljati i izvaditi bombone. A ma kašljite ako želite cijeli koncert. Fascinantno je što baš tada nitko ne kašlje i ne vadi bombone.
- Nedavno mi je netko u razgovoru rekao da za razumjeti klasičnu glazbu treba određena zrelost.
- Naravno. Apsolutno s te strane mogu prihvatiti taj način razmišljanja jer jednostavnost je najkompliciranija. Klasična glazba je zapravo vrlo jednostavna iako je apsolutno, beskrajno komplicirana i kompleksna. Međutim, da bi tu jednostavnost kao interpret shvatio, moraš biti naslušan i upravo to, doživjeti neku zrelost. Paralelno u ovom dijelu mojeg umjetničkog djelovanja u odnosu na komponiranje to čak i ne mora biti do kraja tako iako neke stvari danas radim puno, puno zrelije nego što sam ih radio i pisao prije 30-ak godina ili više. Međutim, neke kompozicije koje sam napisao prije 35 godina i danas sviram.
- Kad već pričamo o vašem stilu, što je ono što vi volite slušati?
- Obožavam filmsku glazbu, strašno volim od Morriconea do Johna Williamsa i Mancinija, Bee Geesa, Pink Floyda, Queena, grupe Chicago. Razni stilovi su tu i sve što sam nabrojao je izrazito kvalitetna glazba, fantastični muzičari. Nisam onaj zadrti klasičar koji će reći "isključivo klasika i ništa drugo". Ne, ne, ne, baš obrnuto.
Nebo nad Istrom
- Jedna od vaših skladbi zove se "Nebo nad Istrom". Što vas je inspiriralo za nju?
- Nedavno sam imao koncert u pulskom kazalištu i tom prilikom sam izveo tu kompoziciju. Naslove uvijek dajem nakon što komponiram. Vrlo, vrlo rijetko idem obrnuto, da prvo dam naslov pa onda po njemu komponiram. Tamo gdje me odvede moj stil u kojem sam nešto komponirao, u tom trenutku, nakon što sam završio kompoziciju, shvatio sam da je u ovom slučaju ima tih primjesa istarske ljestvice gdje sam se na jedan svoj stilski način upravo igrao tim melosom.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
