»Kretanje je život«, netko jednom davno reče, kretanje je i napredak, čak i kada je to kretanje u simboličkom smislu, kao što je s Leonom Brenkom koji je sa svojim kvartetom na božićnu večer, u klubu Kotač predstavio svoj drugi album »Keep on moving«. Riječ je o albumu koji je stilski nastavak prvijenca »From now on« i koji pokazuje da je Brenko i dalje u kreativnom naponu, a dojam pojačavaju skladbe koje su većinom brze i poletne, baš kao i na prvom albumu tako da je »Keep on moving« savršeno opisuje kompletan drugi album i povezuje ga s prvim.

Čista energija

Uostalom, koncert je preksinoć i počeo i s dvije skladbe s »From now on« na koji su se Brenko i ekipa podsjetili s četiri pjesme i dodali još jednu skladbu koju je Brenko napisao za bend Shugo’s Foosy. Ostalih šest pjesama bilo je s još uvijek friškog albuma objavljenog ljetos.

Brenka su za klavijaturama pratili Boris Bošković na basu, Marko Lazarić za bubnjevima i gitarist Alen Spada. Oni koji prate pulsku scenu znaju koliko je ovo kvalitetna ekipa i to se preksinoć vidjelo od prvog takta, no više od kvalitete imponira njihova samouvjerenost i uigranost. Publike možda i nije bilo previše, pogotovo s obzirom na ono što se događalo na pozornici, ali pripisat ću to božićnoj opuštenosti i mlitavosti jer je grad bio oblijepljen plakatima, no zato oni koji su došli znali su zašto su došli. Atmosfera je odlična, ali popuštanja nema. Od ovakvih profesionalaca očekuje se najbolje i to se preksinoć i dobilo. Album »Keep on moving« uživo preksinoć nije izgubio ništa od svoje energije ili od zvukovne izbrušenosti pa su pjesme s ovog albuma zvučale jednako čisto i kvalitetno kao na snimkama, s tim što se ta energija na koncertu mogla puno bolje osjetiti.

Nakon »From now on« i »Say it again« s prvog albuma na red je došla naslovna skladba drugog albuma koja ovaj album i otvara. Brenkove pjesme je teško slušati i ne poskakivati jer su jednostavno takve, pune života. »Sophia’s dance« posvećena je Brenkovoj maloj nećakinji, a Brenko napominje da je jako teška za sviranje. Svejedno Spada uživa dok svira, vidi se to na njegovom licu i raspoloženje mu u tom trenutku ne može poremetiti niti pokvareni monitor za što mora slati znakove u smjeru miks pulta za kojim je Aldo Spada, još jedna pulska legenda i Alenov tata. Zanimljivo, i za vrijeme promocije prvog albuma u Istarskom narodnom kazalištu u studenom prošle godine Alen je također imao nekih tehničkih problema, tada mu je pukla žica na gitari.

»Tony’s place« posvećena je Toniju Šestanu i Fiorinu koji je nekad bio jazz bar u kojem se redovito sviralo. Mjesto je to kakvo opet nedostaje u gradu, ne znamo zbog svoje svrhe nego i zbog pozicije u glavnoj ulici, no nema vremena niti potrebe za lamentiranje o prošlim vremenima dok članovi benda privode kraju skladbu s osmijesima na licu. K vragu i monitori, sve je u redu, repertoar je uvježban, a Lazarić i Spada sudjelovali su u snimanju drugog albuma pa će se i Alen na kraju pomiriti sa situacijom no ne na uštrb svoje izvedbe. Nakon »Soulmates« Brenko najavljuje kraj službenog dijela i šalje prve signale o mogućnosti bisa. Sigurno će ga biti, publika je opuštena i zadovoljna što pokazuje i čestim, makar ponešto tihim aplauzima tijekom izvedbi.

Prijemčive skladbe

Zato je tu »Day out« s prvog albuma, opet žestoko i možda najžešće te večeri, vrlo žustro, poput još jednog pobjedničkog juriša s podignutom zastavom. Prilika je to da u Kotaču na Božić još jednom rezerviraju dodatak jer nisu ispucani svi aduti, znaju to oni koji su preslušali album. Ostalo je još nekoliko pjesama, ali meni najdraža je svakako »Mother’s love« i upravo nju Brenko čuva za bis. Sve su skladbe preksinoć bile vrlo prijemčive i lako su komunicirale s publikom, no ova je nekako najprijemčivija i najpristupačnija, pa ne morate biti pravovjerni jazz fan da bi je slušali i u njoj uživali. Zapravo, tako nekako zvuči kompletna Brenkova pjesmarica.

Ovo je jazz u kojem mogu uživati znalci kao i oni koji bi tek stidljivo proviriti preko praga velike kuće jazza u kojoj se puno toga krije. To su pjesme na koje se na ovakvom koncertu lako navući i prepustiti se njihovom valu, prilično živahne uz samo jednu melankoličnu numeru, a to je »Childhood Memories« s prvog albuma koja pokazuje da Brenko ima žicu ili u njegovom slučaju »tipku« i za laganije stvari. Sve ostalo je čista akcija, strujanje i kontrolirano kotrljanje, ali ne i bezglavo srljanje.