Kao što je prije nekoliko godina Pulski filmski festival otvoren Vrdoljakovom epskom posvetom Domovinskom ratu u filmu "General", tako i je ovogodišnji festival otvoren sjećanjem na to razdoblje hrvatske povijesti fokusirano na pad Vukovara u filmu Eduarda Galića "Šesti autobus". Ta vremenska i donekle tematska poveznica je jedino što povezuje dva spomenuta filma.

Put u kolektivno hrvatsko sjećanje

"Šesti autobus" put je u poznat kraj kolektivnog hrvatskog sjećanja koji međutim, najvjerojatnije, nikad neće biti do kraja istražen i nakon što se bude stavila točka na zadnju rečenicu zadnjeg poglavlja, uvijek će biti netko tko će imati nešto dodati.

Galićev film je težak i ne bježi od nasilnih scena kojih ima u izobilju, ali umjesto da te scene zavlači unedogled i time možda postigne kontraefekt koji bi doveo do averzije, on ih dozira i završava najčešće nakon jedne ili dvije minute te neke od najmučnijih scena ostavlja u pozadini jer je atmosfera takva da se ionako daju naslutiti.

Priča prati mladu Amerikanku Oliviju (Zala Đurić), novinarku hrvatskog porijekla koja dolazi prvo u Beograd na suđenje za ratne zločine počinjene za vrijeme Domovinskog rata i srpske agresije na Hrvatsku kako bi napisala članak o padu Vukovara. Njena motivacija nije u početku sasvim jasno izrečena, no onome tko voli biti korak ispred scenarista, njeni razlozi vrlo brzo mogu postati bjelodani. I tu se pojavljuje i najveći problem filma, ali o njemu kasnije. Mlada novinarka upoznaje Josipa (Marko Petrić), bivšeg branitelja koji je prošao Golgotu pada Vukovara, prisustvovao strijeljanjima i kroz njegov se lik otkrivaju sudbine onih koji su bili na prvoj crti, i civila koji nisu imali sreće da izbjegnu pad u ruke četničkih i jugoarmijskih grupa. Unatoč tome što "Šesti autobus" ne sakriva i ne uljepšava ništa, u njemu se ne prikazuju likovi kroz neku crno-bijelu podjelu. Radnju filma pratimo u flashbackovima koji ponekad, rijetko doduše, znaju biti malo neorganizirani. Galić pokušava dati neke odgovore, ali svjestan je da ne može, odnosno to prepušta gledateljima. Unatoč tome, vidi se da se radi o majstoru koji ima pet i pol desetljeća iskustva i zna što radi.

Karizmatični veteran Miroslav Banožić

Pogotovo zna što radi kada predstavlja likove od kojih su mnogi - poput karizmatičnog veterana Dugog (kojem je u filmu pravo ime Miroslav Banožić) - jasni odmah u prvoj sekundi. Čim se pojavi Dugi ( Živko Anočić) jasno je da je on pravi heroj, jer baš tako nekako djeluje, a to se samo potvrđuje kako priča napreduje. On je nešto poput sveca s greškom, koji voli ljubovati sa ženama i otvoreno kaže da se ne bori "ni za ovu zemlju, ni za grad, ni za Boga". On sa svojim grijesima korača prema tenku i ne uzbuđuje se previše kada zolja koja greškom opali iz njegovih redova raznese noge jednom branitelju. On je ratna mašina sa srcem od zlata i lik koji služi da se prikaže sudbina jednog grada. S obzirom da se film iz Beograda i postratnog Vukovara vraća u vrijeme opsade i pada grada, za neke likove već znamo da su bili "na suprotnoj strani" poput zamjenika gradonačelnika Voje (Borko Perić), no njihova uloga u svemu tome bit će objašnjena tek pred kraj, kada će mnogo toga biti razjašnjeno. Ne sve, jer nešto će ipak biti prepušteno zelenim poljima osunčane slavonske ravnice kao u zadnjoj sceni.

Zašto cura iz SAD-a govori hrvatski?

Na tom platnu priče vide se nijanse, kao u prikazu srpskih regularnih vojnika i paravojnih četnika, prikazuje se kako su se raspala prijateljstva koja su otišla u nepovrat i čini se da ih jedino opet mogu povezati neke naizgled banalne stvari poput nogometa, koji ih je nekad razdvajao. Izgleda da su se ona razdvajanja koja su nekad bila na liniji Dinamo-Zvezda danas prebacila na utakmice Dinama i Hajduka s obzirom da hrvatski branitelji u filmu raspravljaju koji je od ta dva kluba bolji, ali to više služi kao trenutak opuštanja, zezanja u mračnoj priči.

Ima ovdje i nekih nadahnutih rečenica, ali ništa slično klasičnoj hrvatskoj sklonosti da se takve fraze napumpaju do maksimuma ili preko granice izvještačenosti. Neke stvari su ovdje prilično jednostavno postavljene, poput replike jednog lika, hrvatskog veterana, koji kaže "Razjebali smo četvrtu armiju na svijetu, ali u krivo vrijeme, kad nije bilo YouTubea". Kratko, ne baš do kraja jasno, ali zato efektnije od tone političkih govora.

Iako ih je malo teško povezati i u svakom trenutku prepoznati, brojni likovi u filmu doista nečemu služe i nema dramatskih slijepih ulica, no unatoč jako dobro obavljenom poslu scenarista Dominika Galića, koji je i jedan od producenata, ima u priči nekih šlampavih ikarovskih padova s velike visine, a to se najviše odnosi na scenu u kojoj se konačno objašnjavaju pravi Olivijini motivi za pisanje članka i to razotkrivanje je u, nedostatku boljih riječi, bezvezno. Mislim, cura iz SAD-a koja govori hrvatski – u stvarnosti bi je već prvog dana ljudi koje susreće ispitali odakle zna jezik, tko su joj roditelji itd. i cijelom gradu bi bilo jasno zašto je tu. Također, nije mi sasvim jasna ona kratka scena s doktorom u logoru.

Sve drugo se uklapa, od muzike Ante Gele i pjesme koju pjeva Goran Bare, do odlične fotografije Filipa Starešinića, maske Ane Bulajić Črček i Ivane Pralije. Sve u svemu, dosta dobro povezano, većinom jasno i nimalo dosadno ali to zato jer je žestoko i ispričano s nekom svrhom.

Povezane vijesti

• Skoro svi filmovi na Kaštelu snimljeni ove godine
• Odlučeno koji će se filmovi prikazati na 63. Pulskom filmskom festivalu
• Hrvatskim premijerama prednost za prikazivanje u Areni