RAZGOVOR
ELVIS LENIĆ, autor filma "Monolog o Puli": Danas se ne može reći da je Pula pusta, niti da nema ljudi. ALI DRUKČIJE JE, UBRZANIJE, KAOTIČNIJE...
Elvis Lenić (Arhiva Glasa Istre)
Pulski redatelj i filmski kritičar Elvis Lenić nedavno je u produkciji Pulske filmske tvornice režirao film "Monolog o Puli" koji je premijerno prikazan u kinu Valli. Ovaj kratki film, koji je montirao Marko Zdravković Kunac, nastao je kao Lenićeva interpretacija "Monologa o Splitu" Ivana Martinca.
Jedanaesti film
- Kada računam sve kratke i srednjometražne filmove, "Monolog o Puli" je 11. film koji sam režirao. Uglavnom su to dokumentarni ili eksperimentalni filmovi ili spoj oba filmska roda, a zgodno je da je od mog prvog filma "Cuki" prošlo 20 godina, prisjeća se Lenić koji je za "Monolog o Puli" na raspolaganju imao 60-ak, 70-ak filmova iz arhive nekadašnjeg pulskog Kino kluba Jelen, koji traju prosječno tri, četiri minute. Tako da je materijal iznosio više 240 minuta, odnosno četiri ili pet sati filma iz kojeg je trebalo odabrati kadrove za film koji traje točno 7 minuta i 20 sekundi.
- Te silne filmiće smo pregledavali prvenstveno zbog izrade monografije o radu Kino kluba Jelen, koju Pulska filmska tvornica ubrzo namjerava objaviti. Pregledavajući ih, shvatili smo da se neki obrasci ponavljaju, da ima dosta prizora pulskih ulica, što je normalno, da ima prizora s plaža i groblja itd. Jednoga dana, gledajući Martinčev film, uočio sam tu podudarnost, slične prizore kakve ima i on i otuda je krenula ta ideja, to je bio neki okidač, kaže Lenić.
- Kakve su reakcije iz Splita?
- Marko Zdravković Kunac je kontaktirao s kolegama iz Splita. Znam da je Višnja Vukašinović, filmska kritičarka iz Splita koja živi u Zagrebu, a kojoj je Marko poslao film, rekla da joj se film sviđa i da koketira s nasljeđem Martinca, ali i s našom lokalnom filmskom arheologijom, pulskim nasljeđem, pulskim kinoamaterizmom itd. Ona, navodno, radi i na doktorskoj disertaciji o Martincu.
- Jeste li dobili ideju za neki novi film koji, da tako kažem, ne bi bio ograničen nekim drugim filmskim djelom?
- Dobro pitanje. Imamo obilje materijala i najprije smo uzeli "Monolog o Splitu" kao predložak, iako "Monolog o Puli" nije doslovna obrada Martinčevog filma. Ovo je više djelo nadahnuto Martincem. Uzeli smo strukturu "Monologa o Splitu", ali ugrubo – istu dužinu filma i pojedinih sekvenci, istu glazbu i to je to. On je snimajući film planirao točno određene rakurse i planove i snimajući unaprijed je računao kako će ga montirati, a materijal koji smo mi našli je potpuno heterogen, različitih stilova, boja, rakursa... Mi smo s tim materijalom radili drugu montažu i drugi tip filma, a to je film o Puli koji koketira s Martincem. I, da, razmišljali smo da bi se s takvim arhivskim materijalom mogao napraviti duži dokumentarac o Puli kakva je bila nekad, ali iz današnje perspektive, i nevezano uz jedan uzor ili klasik otprije nego potpuno drugačiji film. To bi bio vrlo zanimljiv projekt, ali za sada je još uvijek daleko od realizacije.
- Je li vas možda, pregledavajući sve te materijale, uhvatila nostalgija prema dobu koje niste proživjeli, jeste li se emotivno vezali za te slike jer to je ipak grad u kojem živite?
- Taj emotivni moment je neizbježan. Nismo htjeli da film ima samo tu notu nostalgije, da to ne bude žal za prošlošću nego smo htjeli unijeti neku energiju koja korespondira sa sadašnjošću. Ima u filmu momenata kao što je izlazak radnika kroz kapiju Uljanika, zatim tu su prizori turističkih kompleksa i slično. Puno je tih nostalgičnih momenata koji korespondiraju s današnjicom. Kada smo radili film meni je bilo vrlo poticajno otkrivati te komadiće zamrznute prošlosti koja je nestala i onda ih sklapati u samosvojnu cjelinu koja je film o prošlosti, ali istodobno komunicira s današnjim vremenom. Emocije su uvijek prisutne i ne možeš ne osjetiti nostalgiju gledajući taj materijal i montirajući ga.
- Kada biste mogli, što biste iz te stare Pule prebacili u sadašnju Pulu?
- Ono što uglavnom svi govore, što svi danas napominju, taj neki osjećaj ležernosti koji je bio prisutniji, osjećaj opuštenijeg urbanog života, veće kohezije stanovništva u gradu... Danas se ne može reći da je Pula pusta, niti da nema ljudi, ali drukčije je, ubrzanije, kaotičnije... Možda najveći osjećaj žaljenja budi prisustvo ljudi koji u tim kadrovima stare Pule djeluju kao da su bili više povezani jedni s drugima i s gradom, jer je i duh vremena bio takav, iako mi iz tog vremena ne fale štafete u Areni, niti parade omladine i pionira. Možda je to samo žal za izgubljenim vremenima jer prošlost je uvijek slađa, ali promijenile su se definitivno neke stvari i to svi osjećamo.
- Možda će vam za 20 godina nedostajati neke stvari koje se sada događaju i možda je dobro uzeti kameru i već sada raditi na filmu koji će 2041. govoriti o Puli 2021.?
- Apsolutno. Mislim da je zato važan ovaj projekt i zanimljivo je ovo što ste rekli o poveznici današnjosti i prošlosti, jer uvijek netko tu prošlost gleda kao da je bila bolja, kroz neke ružičastije naočale. I današnjost će nekima u budućnosti biti bolja. Pravi remake "Monologa o Splitu" bio bi da danas uzmeš kameru i odeš snimati situaciju u gradu istim stilskim pristupom kao Martinac pa od toga napraviš film, ali mislim da je ovo što smo napravili ipak kompleksnije jer naznačuje tu poveznicu današnjost-prošlost, a ubacili smo i Kino klub Jelen, pa je tu prisutan metafilmski moment i prošlost Pule kao "filmskog" grada. Istovremeno, imamo to preispitivanje prošlosti koja je iz naše perspektive potpuno drukčija nego što je bila onda kao sadašnjost.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
