Trajnice velikih cvjetova blagog mirisa u pravilu su u raskošnom cvatu do kraja svibnja. No ove se godine sezona polako primiče kraju. Uranila je i zato kraće traje. Proljetni mjeseci nisu bili naklonjeni perunikama, prvo ih je zadesila suša, pa tuča, vjetar i kiša, što zasigurno ne pogoduje tako nježnim cvjetovima no uspjele su odoljeti svim vremenskim neprilikama

Jedan je od tri hrvatska vrta perunika. Barem prema podacima dostupnim na Internetu. Proteže se na jugoistočnim padinama glagoljaškog Roča i svrstao se uz bok onom u Botaničkom vrtu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu gdje perunike čine najveću zbirku trajnica, te onom u Donjoj Stubici. No za razliku od njih, ročki je u privatnom vlasništvu i gotovo ga trideset godina održava i razvija obitelj Greblo.

Leluja, ljeljuja, bogiša, mačinac, sabljarka, sabljić, špade, sve su to imena koja su u puku nadjenuli za ovaj cvijet hrvatskih tradicijskih vrtova koji je na prijedlog Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti proglašen hrvatskim nacionalnim cvijetom, a na tu nacionalnu odrednicu cvjetnog ročkog aduta ponosni su i u Roču gdje rado ističu da je upravo ovaj cvijet prva dama željela za inauguraciju aktualnog predsjednika države Zorana Milanovića. No kako u veljači u cijeloj Hrvatskoj nisu uspjeli nabaviti peruniku u cvatu, odlučili su se za bademovo stablo.

- Današnji izgled vrta perunika plod je gotovo tridesetogodišnjeg kontinuiranog rada, povjerila nam je Elda Greblo, idejna začetnica današnjeg ročkog cvjetnog fenomena. Prvo je zasadila nekoliko grmova perunika ispred same kuće, a onda se krenula spuštati niz jugoistočne padine. Posve spontano, perunike je željela razrijediti, počela ih je presađivati i širiti vrt. Prva tri grma perunika na današnjoj padini bila su s bijelim i žutim cvijetovima i cvjetovima boje breskve. Sadnice joj je dala susjeda, a ona ih je dobila iz Njemačke. - Razmjenjivala sam ih kasnije i s drugima, presađivala po bojama, kaže Elda kojoj su se u održavanju vrta pridružili kćerka Ines i sin Robert, ponajviše zadužen za košnju trave.

Ročki vrt perunika iz godine u godinu sve je veći. Postao je pravo brdo perunika na kojem u punoj sezoni raste oko 2.500 stabljika ove cvjetnice. Na svakoj su najmanje četiri cvjeta što znači da na oko tisuću i pol četvornih metara površine, kada su u punom cvatu cvjeta oko 10.000 cvjetova. Zasigurno ih je najmanje dvadeset i pet vrsta. Odlikuju se velikom raznolikošću, različitih su veličina, oblika i boja.

- Samonikla plava, Hrvatska perunika (Iris croatica), cvijeta ranije, već početkom travnja, a krajem travnja je u najljepšem izdanju. Također je presađujemo i održavamo i njegujemo jer je ona i simbol Roča, ima je u mnogim vrtovima diljem gradića. Ročani su oduvijek uređivali okućnice i rabotama održavali javne površine i putove. Susjedi su perunike posadili na terasastim vrtovima, ispred gradskih zidina, ali i na svojim okućnicama, priča nam Ines Greblo. Dodaje kako je uvriježeno mišljenje da su perunike samonikle i samim time nisu zahtjevne, no tome nije tako.

- Perunike su tako lijepe i raskošne jer se cijele godine o njima vodi računa. U punoj im sezoni posvetimo najmanje tri sata dnevno, sat i pol prijepodne i isto toliko popodne. Kada krenu cvjetati treba micati ocvale cvijetove jer daju težinu stabljici i nije ih lijepo vidjeti. Kosi se trava. Krajem ljeta režu sve stabljike, nekada smo znali rezati i lišće kada bi požutilo, a onda se cijele zime čiste travke unutar samog grma, nabraja Ines obiteljske cvjetne obaveze i dodaje da perunike vole osunčana mjesta, a odlično uspijevaju na kamenjaru.

Ljubav prema cvijeću obiteljska je crta, doslovce je svih zarazila. Iako će Greblovi reći da im je rascvjetali kamenjar s godinama postao hobi, njihovu predanost perunikama moglo bi se prije opisati kao način života, no povezana je i s okruženjem u koje žive. U Roču je oduvijek bio afirmativan stav prema uređenju okućnica i okoliša. U školi se o tome govorilo kada ekologija nije bilo toliko u fokusu, a djeca su čistila šumarke.

Trajnice velikih cvjetova blagog mirisa u pravilu su u raskošnom cvatu do kraja svibnja. No ove se godine sezona već primiče kraju. Uranila je i zato kraće traje. Proljetni mjeseci nisu bili naklonjeni perunikama, prvo ih je zadesila suša, pa tuča, vjetar i kiša, što zasigurno ne pogoduje tako nježnim cvjetovima no uspjele su odoljeti svim vremenskim neprilikama i još uvijek su nekim grmovima i više nego raskošne.

U ročkom vrt perunika cvjetovi su različitih boja. Greblovi kažu kako jednostavno uživaju u pogledu na rascvjetanu padinu kao i da je sam trud oko njenog uređenje svojevrsna privilegija. Vrt nema komercijalnu niti turističku svrhu no učestale su im posjete posebice početkom svibnja u vrijeme održavanja tradicijskog susreta svirača harmonika trieština. Prepoznatljivosti ročkog vrta perunika doprinio je i Glas Istre koji je u dva navrata objavio priču o neobičnom hobiju ročke obitelji. Prvi tekst, na Internetu su pročitali i franjevci iz Tomislavgrada 2013. godine i preko ročkog župnika kontaktirali ih, a Greblovi su im poklonili sadnice perunike koje već godinama rastu u vrtu franjevačkog samostana.

- Na neki način to nam nameće obavezu i odgovornost, ali daje i poticaj da ustrajemo dalje na svom cvjetnom putu. Pojedini turisti koji navrate, a obišli su gotovo cijeli svijet, zbog lokacije i pristupa smatraju naš vrt jedinstvenom cvjetnom senzacijom. Dolaze nam i učeničke ekskurzije. Tinejdžeri nam znaju reći kako imamo najljepši pogled u Hrvatskoj. Naši ročki osnovci, učenici nižih razreda, dolaze nam na terensku nastavu. Upoznali smo puno istomišljenika. Perunike su nas doista uvukle u jednu lijepu priču, povjerila nam je Ines.

Ohrabrena komentarima, nedavno je izradila novi video vrta perunika s retrospektivom zadnjih pet godina. Postavila ga je na društvene mreže i posvetila svima onima koji cijene to što oni rade i svim generacijama Rošćica i Ročana koji vole svoje mjesto, koji ga uređuju i oplemenjuju, i zbog čega je Roč danas divno mjesto za život. "Dobrim i dragim ljudima koji su Roč pohodili, koji su mudrost, znanje i prijateljstvo u njega ugradili, koji su se njemu s radošću vraćali, svima koji su ime Roča s ljubavlju u srcu po svijetu izgovarali".

Ines Greblo: Bioterapija uklanja bol, ali i potiče promjenu čovjeka

Ljubav prema životu, čovjeku, živom biću, cvijeću, senzibilna Ročanka ugradila je i u bioterapiju koju bazira na metodi Zdenka Domančića. Školovala se kod Domančića na Bledu gdje je 2009. godine prošla tečajeve, a formalno obrazovanje zaokružila pri ustanovi Program Plus u Novom Vinodolskom 2013. godine. Te se godine, kaže, dogodilo članstvo u Europskoj uniji pa su Domančiću dozvolili rad u Hrvatskoj i uskladili se s propisima EU-a.

Greblo je uvjerena da je svaki terapeut dužan konstantno raditi na edukaciji, na usavršavanju kako praktičnih primijenjenih znanja, tako i radu na sebi u ljudskom i duhovnom pogledu. U tom smislu, svaki terapeut je jedinstven te se bez obzira na završenu edukaciju upravo razlikuje po stupnju profesionalne, moralne i etičke odgovornosti prema poslu koji radi i prema ljudima s kojima dolazi u kontakt. U javnosti, kaže, ima puno prijepora oko kompatibilnosti, komplementarnosti službene i nekonvencionalne medicine. Međusobno nepovjerenje i neuvažavanje, moglo bi se reći i sukob alternative, religije i službene medicine je prisutno, iako je u osnovi svih navedenih dobrobit čovjeka u prvom planu, barem bi trebala biti.

- Uvijek sam bila sklona alternativi, svjesna da u nama postoji nešto čime si sami možemo pomoći. Prije svega o nama ovisi naše raspoloženje pa onda i zdravlje. Dugo godina nisam tome pridavala neku važnost sve dok na jednoj nacionalnoj televiziji 2008. godine nisu objavili prilog o Domančiću nakon što je pomogao Ivanu Baliću, tretmanom na daljinu izliječio mu je ozlijeđenu potkoljenicu. Pogodilo me je kada se požalio kako ne može raditi u Hrvatskoj jer ga nisu priznavali, a zaintrigiralo kada je ustvrdio da svaki čovjek ima potencijal za bioterapiju, ali ga treba razvijati. U tom trenutku u meni se nešto prelomilo. Radila sam u Kastvu, kao ravnateljica međunarodnog Kastavskog kulturnog ljeta, no sve sam ostavila i otišla na tečaj na Bled. Možda sam jedna od prvih koja je u Hrvatskoj, po njegovoj metodi, tada u hotelu Opatija, započela raditi s ljudima u javnom prostoru. Važno je da se ljudi okrenu sebi, da ne traže uzroke svojih problema izvan sebe. Bioenergija ne uklanja samo fizičke simptome bolesti nego jednostavno mijenja u pozivnom smislu ljudsku podsvijest. Sva svoja nastojanja, ambicije i želje svatko od nas treba prilagoditi mogućnostima, i tu vidim pozitivne promjene, napominje Ines.

Kaže kako ima odlična iskustva. Možda i kao početničku sreću u Opatiji ističe da se 40-godišnjaku koji je bio naručen na operaciju kamenca na žući, bioterapijom raspao kamenac i operativni zahvat više nije bio potreban.

- Sinusi, alergije, reumatoidni artritis, sve te autoimune bolesti kojih je sve više, proizlaze iz nezdravih načina ponašanja, razmišljanja i življenja. Ali ne može nam okruženje i ono što nam se nameće kao nekakav civilizacijski doseg, biti izlika da sami sebe uništimo. Mislim da je upravo to najveća vrijednost bioterapije, to što se uklanja trenutna bol, ali i potaknu u čovjeku promjene, uvjerena je Ines Greblo.

Povezane vijesti

• Podjela cvijeća u Valdebeku
• NEOPISIV JE OSJEĆAJ RADITI ONO ŠTO VOLIŠ Od XXL buketa do cvjetnih kutija - cvijeće je ponovo u modi!
• Sajam cvijeća i gastro manifestacija "Si naši gušti": Za svakoga ponešto uz istarska domaća jela s Labinštine