U ovom, Velikom tjednu, kada vjernici očekuju Uskrs, Vatikan posebno svečano obilježava najveći kršćanski praznik. Na sreću, sa svojim papom, Franjom, koji je samo nekoliko dana prije bio u bolnici i kada je postojao strah da neće moći sudjelovati u svečanosti.

Mnogi su se prisjetili Ivana Pavla II, kojem se zdravstveno stanje pogoršalo prije Uskrsa 2005. godine. Neposredno kako je primio posljednje izaslanstvo, hrvatsko, papa je otišao u bolnicu, na isti deseti kat u klinici Gemelli, gdje je sada boravio i Franjo. U isti apartman, koji često zovu "Vatikan 3".

Tjelesne i duhovne patnje

Nažalost, Ivan Pavao II bio je već jako narušenog zdravlja i prvi put za svog pontifikata nije sudjelovao na Križnom putu, u petak, uoči Uskrsa. "Sveti Otac prepustio se Božjoj volji", rekao je kardinal Giovanni Battista Re. Na sam Uskrs Wojtyla se pojavio na prozoru, ali nije mogao govoriti. Ubrzo je slijedio kraj, "Papa već vidi i dodiruje Boga", slikovito je opisao kardinal Ruini.

Pred ovaj Uskrs, na sreću, Franjo je pobijedio bolest i s vjernicima, prisno, dočekuje Uskrs.

- Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? To je zaziv koji ponavljamo u današnjoj liturgiji u pripjevnom psalmu i jedini koji Isus izgovara na križu u Evanđelju koje smo slušali. To su, dakle, riječi koje nas vode u središte Kristove muke, do vrhunca patnji koje je podnio da nas spasi, rekao je papa, dobro raspoložen, u homiliji na Cvjetnicu.

- Isus je podnio mnoge patnje i svaki put kad slušamo izvješće o muci, one dopru do nas. Bile su to tjelesne patnje: pljuske, batinanja, bičevanje, trnova kruna, muke podnesene na križu. Bile su to patnje duše: Judina izdaja, Petrova nijekanja, vjerske i građanske osude, ismijavanje stražara, uvrede pod križem, odbacivanje mnogih, potpun neuspjeh, napuštanje od učenika. Pa ipak, u svoj toj boli za Isusa je ostala jedna sigurnost, a to je Očeva blizina. Ali sad se događa nezamislivo; prije svoje smrti vapi: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?". Isusova napuštenost. Ali zašto je otišao tako daleko? Odgovor je samo jedan: zbog nas. Zbog nas. Braćo i sestre, ovo danas nije neki spektakl. Neka svaki od nas, slušajući ovu Isusovu napuštenost, kaže samom sebi: zbog mene. Ta napuštenost je cijena koju je Isus za mene platio. Bio je solidaran sa svakim od nas do krajnjih granica, da bude uz nas sve do kraja, rekao je Papa.

I nadalje, u toj homiliji, vidi se sva filozofija isusovca, Franje, svećenika iz siromašnih četvrti Buenos Airesa, kada kaže: "Danas je mnogo onih koji su napušteni poput Krista. Ima cijelih naroda koji su izrabljivani i prepušteni sami sebi; ima siromaha koji žive na raskršćima naših ulica i koje nemamo hrabrosti pogledati u oči; ima migranata koji više nisu lica nego brojevi; ima odbačenih zatvorenika, ljudi okarakteriziranih kao problemi. Ali ima i mnogo nevidljivih, skrivenih napuštenih krista, koje se odbacuje u rukavicama: nerođena djeca, starije osobe koje su ostavljene same - možda tvoj otac ili majka, djed ili baka, napušteni u ustanovama za starije osobe - bolesnici koje nitko ne posjećuje, invalidi koje se ignorira, mladi koji osjećaju veliku prazninu u srcu, a da nitko doista ne čuje njihov vapaj boli. I ne nalaze drugog izlaza osim samoubojstva. To su napušteni ljudi danas, današnji kristi."

Vraćanje izvornim idealima

I Franjo, po tko zna koji put, zauzima se za siromašne, ljude koji su odbačeni, koji pate dok se u malim brodicama pokušavaju dočepati talijanske obale, koji su sami u svojoj nesreći, gladni. Papa se svega toga nagledao u Argentini, tumarajući ulicama siromašnih četvrti u kojima je pronalazio ljude kojima je davao nadu. Ne lažnu, nego pravu, ljudsku, iskrenu. Ono što je radio i u deset godina pontifikata koji će ostati zapamćen kao jedan od najznačajnijih papinskih godina, punih izazova, ali i hrabrosti.

Ovaj papa, Jorge Mario Bergoglio, izabran je na konklavi po želji Duha Svetog. I zaista, nakon dramatičnih događaja u Vatikanu Duh Sveti je imao umiješane ruke u izbor tada malo poznatog argentinskog kardinala izvan Argentine. Ali, dotakao ga je rukom u povijesnom trenutku, kada je Crkva vapila za promjenama, za vraćanje izvornim idealima. Bilo je prije toga, mora se iskreno priznati, svega i svačega, skandala s novcem i pedofilijom, raskoši luksuznih stanova od 500 kvadrata u kojima su živjeli visoki crkveni dostojanstvenici. A Papa je pokazao svojim primjerom da slijedi novo vrijeme, skromnosti i poniznost. Odbio je stanovati u Apostolskoj palači čiji prozori gledaju na Trg svetog Petra, već sve ove godine živi u Domu svete Marte, svojevrsnom vatikanskom hotelu. Doručkuje, ruča i večera sa svima koji se tamo nađu, priča s ljudima, sluša, osluškuje. Nije se, kao bezbroj političara, udaljio od svakodnevice, u nekom balonu koji sprječava kontakt s realnošću.

- Posramio sam se - rekao je nedavno - kada sam pročitao da se skupina država obvezala potrošiti dva posto BDP-a na kupnju oružja, kao odgovor na ovo što se sada događa. Ludilo! Pravi odgovor nije drugo oružje, druge sankcije, druga političko-vojna savezništva, već drugi pristup, drugačiji način upravljanja sada globaliziranim svijetom - ne pokazujući zube, kao sada - drugačiji način postavljanja međunarodnih odnosa. Model skrbi, hvala Bogu, već postoji, ali je, nažalost, još uvijek podložan modelu ekonomsko-tehnokratsko-vojne moći.

Ne okoliša, ništa ne stavlja u diplomatski celofan. Čisti prvo u svojoj kući, Crkvi, što mu daje za pravo da govori o ljudskoj pohlepi, gluposti, zloći, svemu onome čega ima napretek u svijetu.

Dobar kuhar, zaljubljenik u nogomet, ljubitelj opere, prijatelj grčke klasike, Shakespearea, to je Franjo. Petrov nasljednik koji bi volio izaći iz vatikanskih zidova, sam, bez pratnje i lutati ulicama Rima. Svjestan da ne može.

Rane kao izvori nade

- Toliko je tuge u svijetu, činiti dobro pomaže imati nade, poručuje. "U središtu smo Velikoga tjedna i bliži se čas Isusove smrti. Na njegov grob, kako smo čuli u liturgiji prošle nedjelje, bit će stavljen kamen. Čini se da je sve gotovo; za Isusove učenike ta kamena gromada označava kraj svake nade", rekao je papa Franjo na samom početku kateheze. "Sve govori o neuspjehu. Obeshrabrenost koja je tištala učenike nije nepoznata ni nama danas", govorio je na općoj audijenciji nakon koje mu je pozlilo.

- I mi smo ranjeni: tko nije povrijeđen u životu? Tko ne nosi ožiljke prijašnjih odluka, nerazumijevanja, boli koje ostaju u srcu i koje je teško prevladati? Ali i ožiljke pretrpljenih nepravdi, oštrih riječi, nemilosrdnih osuda? Bog ne skriva od naših očiju rane koje su mu probole tijelo i dušu. Pokazuje ih kako bi nam pokazao da se na Uskrs može otvoriti novi prolaz, da naše rane mogu postati otvori svjetla.

I Papa, na Veliki tjedan, šalje poruku ohrabrenja: "Da, naše rane mogu postati izvori nade kad, umjesto da sažalijevamo same sebe, brišemo suze drugima; kad se, umjesto da gajimo ogorčenost zbog onoga što nam je oduzeto, pobrinemo za ono što nedostaje drugima; kad se, umjesto da smo zaokupljeni mislima o nama samima, priginjemo nad one koji pate; kad umjesto žeđi za ljubavlju prema nama, gasimo žeđ za ljubavlju onih koji nas trebaju. Jer tek kad prestanemo misliti na sebe, ponovno se pronalazimo. I tako će - kaže se u Svetome pismu - naša rana brzo zacijeliti (usp. Iz 58, 8) a nada ponovno procvasti."

Nada je vjernika da će Bog dati Franji još dovoljno vremena da provede sve tako nužne promjene u Crkvi i oko nje. Da će i dalje biti ono što je svih ovih deset godina pontifikata. Jedini pravi autoritet u svijetu.

Povezane vijesti

• Budimo ljudi začetnici, promicatelji i nositelji mira
• POGLEDAJTE VELIKU FOTOGALERIJU / Brojni turisti i posjetitelji prepravili Rovinj: Podijeljene 2023 pisanice, a moglo se kušati rovinjske delicije uz živu glazbu, mažoretkinje, orkestar…
• Paradoks križa: Od sramote do znaka spasenja