U nekim prošlim, aktivnim mi, nogometnim vremenima upoznao sam mnoštvo dragih ljudi. Bili su to suigrači, suparnici, pa suci, delegati, neki osebujni pratitelji utakmica. S odmakom par desetljeća mogu bez problema zaključiti da je 95 posto aktera nogometne priče spadalo u red dobrih ljudi. Baš je lijepo kad se sretneš s onima koje manje vidiš, pa onda nekako lako priča sklizne u ere koje smo nekoć dijelili. Protekli tjedan imao sam tako priliku nakon duže vremena popričati sa Silvanom Vojakom. U drugoj polovici 1980-ih godina igrali smo zajedno u Banjolama, kada se taj klub uzdizao do Hrvatske lige zapad, u društvu Istre i Uljanika. Silvano je iz Pomera, voli nogomet, a kad god je mogao, dok se moglo na tribine, bio je glasan na tribinama Drosine i Istrinim utakmicama.

Respekti veterana

Od onih dana, pa poslije 35 godina, dojam o Vojaku je ostao nepromijenjeno pozitivan. Potvrđen. Danas umirovljenik, saniranih bolnih kukova, ali i dalje radišan, bez kuknjave, s jasnim stavovima i lokalpatriotski nastrojen. Kad zađete u neke godine onda se morate suočiti i s nekim tužnim vijestima u kontekstu prošlih vremena. Tako sam prije neki dan vidio u Glasu Istre posljednje pozdrave za Seada Žižaka. Naš Secka. Tako su ga zvali u njegovoj generaciji nogometnoj, prijatelji i ostali u miljeu. Secka je jedan od tih brojnih dobrih dečki iz našeg domaćeg nogometnog okruženja.

Neko smo vrijeme bili dio istog kluba (Istra) i kako je nešto mlađi, ono što me zaintrigiralo kod njega u onom vremenu (1980-te) to je iskazivanje respekta starijem. Secka je igrao značajne utakmice za Istru, među inim i kvalifikacije za Drugu ligu sa Zagrebom (1986., na slici). Unatoč, dakle, tome da je bio i nešto više od drugih koji nisu imali takav doseg, bio je skroman i ponizan tip. I kasnije, kada je život krenuo nekim drugim pravcima izvan nogometa, kad god bi se sreli, jednostavno bi se osjetila ta ljudska jednostavnost i pozitiva mu pristupa. Bez obzira i na zdravstvene teškoće koje je imao i koje nije nametao kao okvir razgovora, koliko god mu teško bilo. Secka, rekoh mu jednom, kako si ti bio brz igrač, čudo. On je samo odmahnuo, kao da kaže, pustimo to, bilo pa prošlo. Ali bilo je dobro, i ostalo je dobro kad je njegova pristupačnost i vedrina u pitanju.

Vrijednost nogometa upravo u tom smislu socijaliziranja, pozitivnih druženja i razvijanja kvalitetnijih odnosa, ne samo generacijskih, nego i sveopćih u sportu, je golema. I žalosti me činjenica da mnogi društveni subjekti u ovom društvu to ne prepoznaju. Kao što oni intelektualno uski akteri i unutar nogometa svojim nametanjem svađa, polemiziranja, prozivanja i nesportskim pristupima, zasjene sve ono dobro što se unutar te masovne grupacije stvara i razvija. Kao da je nogomet samo elita, samo pobjednik, samo interes i disciplina dodvoravanja samozvanim autoritetima i kvazi moćnicima. S mnogim znanim likovima iz vremena omladinskih kategorija, 1970-80-ih godina, ne samo iz Pule nego i iz drugih istarskih sredina, često smo upravo o tome pričali na brojnim veteranskim susretima. I svi su, 40-ak godina kasnije, više-manje istih osobnosti s prevladavajućom crtom pozitivnog pristupa i okvira dobrih dečki. Jest da smo stariji, neki s više kilograma, drugi s manje kose, treći sjediji, a četvrti s više bora. No, svi smo si naši jer smo živjeli u mladosti istu matricu, sportsku, koja je velikoj većini dala okvir o kojem ovdje i govorim. Vrijednost sporta.

Pozitive onih koji ne igraju

Dobra posljedica protoka vremena je akumulacija iskustva. S kojim je lakše čitati između redaka, vidjeti što se može dogoditi u razvoju nekog događanja, ali i jednostavne prepoznati dobre tipove u onome što rade. Kako se zadržavam u okviru nogometa, eto, biti će mi drago podvući i tu, tradicionalno manje pozitivno doživljenu grupaciju. Često bivajući na utakmicama u Zagrebu, drugog i trećeg ranga, u više bih navrata sreo i naše aktere iz Istre, a da nisu igrači. Ili treneri. Recimo, kao delegata vidio bih uvijek odmjerenog Paola Prodana, inače tajnika NSŽI, koji u tim utakmicama snaži dojam o korektnosti i pristojnosti u pristupima ljudi s ovog prostora. U neka davna vremena, 1982./83. godine, bio sam tajnik NSŽI i tako upoznao mnoštvo djelatnika nogometa iz Istre. Posebno su mi dragi bili brojni entuzijasti iz manjih mjesta, tipa Savičenta, Smoljanci, Marčana, Peruški, Peroj, Šišan, Hrboki i slični, koji su puni elana dolazili u prostorije saveza zbog registracija igrača, kotizacija i inih potreba. To su ljudi koji su na svojim plećima nosili terete brige za klub, u teškim financijskim uvjetima, ali sa spoznajom da je taj njihov klub nešto više od kluba za njihovo mjesto. Pretpostavljam da je i Prodanu slično, iako su danas bitno drugačija vremena i odnosi među ljudima.

U više navrata svjedočio sam i sudačkim prezentacijama ovdašnjih nam momaka u drugom i trećem razredu natjecanja. Stavimo po strani Marina Vidulina, koji je iskoračio u najvišem krugu sudačkog okvira. To dakako za sobom nosi doze zavidnosti, i lakšeg treniranja važnosti na medijski poznatijem akteru nogometa. No, u Istri bi se, ipak, moralo biti zadovoljnim da napokon imamo i suca koji je "gore" i može napredovati i izvan granica. Taj doseg uvijek će lakše otvarati putove i drugim istarskim sucima i ambicijama, kojima će iskustvo onog koji je iskoračio moguće biti od ključne važnosti.

Eto, uvjeravam se već u 4-5 utakmica kojima sam svjedočio da vidno napreduje Mateo Čalić iz Marčane. Na drugoligaškoj razini već odaje naznake rutine, zrelost suđenja i opće prihvaćanje od strane sudionika utakmice. Čalić, i nadam se da će takav ostati i kad bude iskoračio u Prvu ligu, prilično jasno pokazuje da se drži ravnopravnih kriterija procjene i pridržavanje propisa. Ne stremi da bude u prvom planu i pogotovo ne da bi imao "malu dozu" pristranosti domaćem, ili rejtingom moćnijem. Dok bude u tim okvirima napredovati će.

Pozitivan je dojam ostavio u nekoliko utakmica i Matej Bezelj, kojeg sada vidimo i kao suca u krugu drugoligaške karavane. Kod oba spomenuta nogometna aktera, a da nisu igrači, primjećujem onu dozu pristojnosti i osobnosti korektnog da to treba istaknuti kao pozitivni odjek i one grupacije koja je vazda u drugom planu kad je dobro u pitanju, a uvijek u prvom planu kad je negativno timarenje događanja na utakmici.

Često imate, pogotovo od uskogrudnih ljudi, negativno tretiranje nogometnih aktera kroz osobne animozitete, ili jednostavno temeljem dojma o nečijoj osobnosti. Aktere nogometa bi trebalo tretirati kroz učinke na terenu, ili u djelokrugu onog što rade u tom sportu unutar upravljačkih linija. Ukoliko su to još i vidljivo dobre i pozitivne osobnosti, a u većem dijelu jesu, treba ih podržavati i poticati da slične okupljaju oko sebe. To je neka matrica ponašanja, koja vam općenito u životu donosi više pozitive, uspješnosti i manje gubljenja energije na jahače negative i širenje krugova negativne energije.

Povezane vijesti

• Rasvjetljavanje vidika
• Nova (nogometna) priča
• Nova verzija novog